Kolumna

UDJEL ĐAVLA Ministar s posebnim potrebama

Frustrirajuć je osjećaj kad vas netko ne sluša, ne razumije, čak se i ne trudi razumjeti vaš problem. Takve osobe, a najgore je kad je takva osoba na mjestu na kojem vas mora saslušati i razumjeti, držimo za bezosjećajne, i često, gotovo u pravilu takve su osobe hendikepirane za empatiju traumama iz djetinjstva, mladosti, odrastanja.

Ljude koje držimo bezosjećajnima prepoznati ćete najčešće kada kritiziraju ljude koji ne dijele njihovo mišljenje ili ih prozivaju. U slučaju ministra Lovre Kuščevića, a o njemu je u ovom tekstu riječ, dojučerašnjeg seoskog načelnika koji je postao ministar, danas se to manifestiralo kada je u pravoj provali bijesa prozvao medije i pojedine novinare za hajku koja se danima odvija zbog njega. Ljudi bez empatije, a o ministru je naravno riječ, ne mogu se staviti u bilo čiju poziciju, smatraju kako su ljudi dužni njima raditi usluge, a ne oni ljudima, i kada malo bolje pogledate situaciju da nije strašna bila bi tragikomična. Naime, uvaženi dojučerašnji seoski načelnik, a danas ministar, obnaša funkciju koja se sastoji od slušanja drugih, pomaganja drugima, i nastojanja da moralno i časno obavljaš svoju dužnost.

Manjak empatije, ponovit ću, potječe iz djetinjstva. Okolnosti u kojima je osoba odrasla bitno utječu na emocionalnu razinu djelovanja te iste osobe. Seoski načelnik, a danas ministar, slaže se s našom konstatacijom, jer je u više navrata opisivao svoje teško djetinjstvo koje se sastojalo od mukotrpnog rada u poljima maslina i lavande. Načelnik sela, a danas ministar, bio je okružen ljudima koji su potiskivali svoje emocije, što je bio inače čest slučaj na otocima, koji su kako znamo, izolirani, tjeskobni zimi sami po sebi, i izrazito patrijarhalni. Obrasci formirani u malenom načelniku sela, a danas ministru, rezultirali su manjkom empatije u odrasloj mu dobi. Lovro Kuščević uspeo se na svom životnom putu do načelnika općine Nerežišća, općine u unutrašnjosti otoka koju čine tri manja naselja. Središnjica HDZ-a zapazila je agilnog načelnika s manjkom empatije još 2012., te mu povjerila vođenje stranačkog odbora za prostorno uređenje u kojem se, barem što se današnjih saznanja tiče, Lovro snašao kao riba u vodi.

Pažnju javnosti Lovro Kuščević privukao je svojim javljanjima na telefon s “Hvaljen Isus”, što je zabavljalo samo neupućene jer se budući ministar graditeljstva i prostornog uređenja u vladi Tihomira Oreškovića već nakitio aferama, a upamtili smo ga tada i po izjavi da u Zagreb nije došao biti maneken. Hvaljen Isus bio je ključ budućnosti Lovre Kuščevića koji je upravo tim pozdravom i zadržao svoju poziciju nakon pada Tomislava Karamarka, a ustoličenjem Andreja Plenkovića. Hvaljen Isus tako se pokazao punim pogotkom za bivšeg seoskog načelnika, a danas ministra kojeg je istina bilo teško maknuti kada je tako privržen vjeri, ljubavi i empatiji za bližnjeg svoga kako nas je učio Isus Krist. Politički prevrtljivac i mudri lisac koji je upravo svoj najveći nedostatak implementirao u svoju biografsku karticu, vrludao je od ministarstva do ministarstva, i kada su ministri Mosta izbačeni iz vlade, on bi postao ministrom uprave. A kada je prije godinu Ivo Stier smijenjen s pozicije političkog tajnika HDZ-a, pogodite koga je Plenković imenovao na tu odgovornu poziciju koja je svojevrsni ideološki pandan KGB-a?

Našeg seoskog načelnika dakako koji se još uvijek na telefonske pozive odazivao s Hvaljen Isus.

Društvo ljudi koji imaju izraženi nedostatak empatije za druge zna biti strašno deprimirajuće. Najbolje je vjerujte mi, izbjegavati u širokom luku takve ljude. U takvom društvu vaši osjećaji, i vaša empatija bit će zanemareni. Lovro Kuščević je virus, virus koji napada svom svojom snagom okoliš u kojem prebiva. I lišava ga bilo kakve empatije za druge. Nikada, ponavljam, nikada ne osjećajte se uvrijeđenima zbog ignoriranja vaših osjećaja od strane takvih ljudi, ili ih ne daj bože pokušavajte natjerati da vas razumiju. Vaše probleme. Ako mene pitate, takve ljude izbjegavajte u širokom luku. Takve ljude, naime, treba istinski žaliti. Jadnici su to koji su u djetinjstvu imali zbilja teške traume. Hendikepirane osobe, skoro pa osobe s posebnim potrebama. Sada vas sve zanima kako ja znam da je ministar Kuščević dijete s posebnim potrebama?

Nažalost i danas je saborski Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku glasovao protiv Prijedloga Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu  (točka 4. Dnevnog reda) kojim bi se konačno osigurao besplatan trajekt prijevoza za djecu s teškoćama u razvoju s hrvatskih otoka. Tko je sve u odboru digao ruku, iskreno me ne zanima. Za sve koji su glasali protiv možemo mirne duše kazati da su hendikepirani ljudi, lišeni svake empatije za bližnje, ljudi s teškim poremećajima u razvoju, ljudi koji su ili imali zbilja teška djetinjstva u kojima ih se gadno zlostavljalo ili su ljudi koji su u životu imali teške psihološke traume. Zašto ti ljudi obnašaju tako odgovorne funkcije, a nisu na ozbiljnim psihološkim promatranjima ja iskreno ne znam. Trebalo bi to pitati premijera Andreja Plenkovića koji je otočanin i sam. No ono što znam, sigurno znam, su roditelji te djece koji ionako krpaju kraj s krajem, a njihovoj djeci s posebnim potrebama ti manijaci i ova usrana država ne mogu osigurati jebeni trajekt, to sigurno znam, pitali su bivšeg načelnika svog sela, a danas ministra da im pomogne.

I znate što im je rekao taj lik koji nije u Zagreb došao da bude maneken kada se javio na telefon?

Hvaljen Isus!

 

****Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik****

Komentiraj