Kolumna

UDJEL ĐAVLA “Nek’ ti kušin bude stina”: I stine i kušine ste nam oteli

“Ako ne mislite naručiti, nema ni sjedenja”, rečenica je to koju na kultnom Peristilu, u centru Splita, konobari govore turistima i domorocima. Što ste sjedili, sjedili, kamen na kojem ste navikli sjesti, put kojim ste prolazili od rođenja, komad grada na kojem ste odrasli, zajebi, zauzeto Hrvat, koncesionar.

Koncesionar odgovara kako uredno podmiruje svoje obveze, ima člansku iskaznicu zna se već koga, posluje unutar gabarita i da si sam Car Dioklecijan nema majci ako ne naručiš barem, macchiato. “Ali ja sam to sagradio!”, zgranula bi se časna starina što je progonila kršćane, zakurac kazao bi mu nadobudni momak s tacnom i potjerao ga niz ulicu. To je danas moj Split, njegova slika i prilika, bolje reći neprilika što nas je sve skupa, nas domoroce zadesila. A zadesio nas je koncesionar, komunalni redar, i gradska vlast koja se uredno križa na procesiji za Sv. Duju i kune u sve Splićane kojima su polako ali sigurno – oteli grad.

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? Pamtite naravno. A zasigurno pamtite iz tog doba i zabrinuta pitanja svojih roditelja kao i ono generalno – sinko imaš li ti kakvih planova u životu? Što želiš biti kada odrasteš? S petnaest – šesnaest svašta vam je padalo na pamet, ja sam recimo htio biti astronaut, pa profesor, čak i ginekolog. Lude su to godine, većina od nas sanjala je nahraniti gladan svijet u Africi, navodniti pustinju, riješiti Fermatov problem, s Bobom Geldofom organizirati Live Aid 2.

No neki od nas očito su imali drugačije snove. Neki su, kao naš junak koncesionar, sanjali hrvatsku državu, zemlju meda i mlijeka za koncesionare. Jednom, a doći će taj dan, ja ću biti poduzetnik, bit ću koncesionar, sanjao je naš junak, nazovimo ga Davor.

Osnovao je tako naš Davor u Zagrebu tvrtku bez zaposlenih, bez prihoda i bez referenci.

Roditelji su sa zaprepaštenjem gledali to dijete, zabrinuto se pitajući gdje smo pogriješili i zašto se njihov Davor ne drogira kao sva normalna djeca. Tiho bi, kada bi Davor zaspao, šaputali u krevetu do dugo u noć kako će ga proći ta mladenačka ludost i da bi bilo dobro da mu kupe kakav motor ili gitaru, no našeg Davora, jebiga, nije prošlo.

Ljubi ga majka.

Dapače, majka mu se onesvijestila kada mu je “čistila sobu” i umjesto očekivanih prezervativa našla sklopivu ležaljku za plažu i suncobran. Poveli su Davora krišom kod doktora, prijatelja, no ovaj je ustanovio da je Davor savršeno zdravo i pametno dijete. Osim te anomalije. Davor je gledao u tmurno nebo nad Jugoslavijom i sanjao Hrvatsku. Zemlju u kojoj će on bez škole, bez ikakvih referenci i fakulteta, sa samo jednom stranačkom iskaznicom zauzeti Peristil. Postati – koncesionar.

Vrijeme je prolazilo, naše su firme propadale, jedan po jedan ostajali smo bez posla i prihoda, svi diplomirani inženjeri strojarstva i elektrotehnike, rasula se industrija, klekli su automehaničari, bravari, tokari, cjevari i sav pošten svijet kakvog smo poznavali nestao je preko noći. Propala su na koncu brodogradilišta, industrija je prdnula u čabar, školovana mladost polako je pakirala kofere.

Nestalo je magistara ekonomije i prava, doktora znanosti kao i doktora opće prakse, kirurga, sveučilišnih profesora, znanstvenika i docenta kineziologije. Nestalo je nuklearnih fizičara, nestalo je na koncu i fakultetski obrazovanih ljudi u turizmu. Nestalo je praktički svega osim političara, svećenika, koncesionara i nećete vjerovati – komunalnih redara.

Osnovao naš Davor u Zagrebu tvrtku bez zaposlenih, bez prihoda i bez referencija te uzeo u najam kafić, nasred grada.

Namigne nam naš Davor šeretski kada se mimoiđemo pored Zavoda za zapošljavanje, a stara mu majka konačno sva sretna, susjedima na kavama se hvali kako je ona uvijek znala da u Davoru ima nešto posebno.

Koncesionar, šaptale su susjede pune poštovanja i ne bez zavisti, klepajući one svoje bilmeze što su godinama studirali medicinu pa sada stažiraju na Drveniku Velom za 1600. kuna državnog poticaja.

I sada se, dragi čitaoče, zasigurno pitaš što zapravo radi naš, nazovimo ga Davor, na tom izuzetno zahtjevnom i u ovom vremenu nenadjebivo važnom poslu u grani koja nas još jedino drži na životu – dakle turizmu? Davor je naš lokalni nacionalni heroj. Zlatni olimpijac. Čovjek kojeg poštuju više nego gradonačelnika, kojeg vjerojatno još samo Davor i ostali koncesionari poštuju u ovom gradu.

Davor je, ukratko, lik koji vedri i oblači. Nešto kao Mič iz Bej Voča. Davor je nenadjebivi Hrvat. Pametan, stručan, radišan. Vječno na poslu, ili pred kamerom koja gleda na stepenice pred kavanom. Ako tko sjedne, Davor odmah zove svoje zaposlenike koji više kilometara prođu po Peristilu i skalama, nego li po unutrašnjosti kavane.

“Jel sjeo oni bilmez Kinez? Odma ga makni. Šta piju oni naši, e oni desno. Ništa? Da si isti čas do njih, i da se maknu. Neće? Šta neće? Reci in da san ja branitelj, pa ćemo vidit šta neće pizda in materina klošarska!”

Ista koncesionarska slika, da ne mislite da je samo Davor naš gradski heroj je praktički po cijelom gradu, a najviše, naravno, gdje bi drugo bila, na gradski plažama. Tamo ti Davora koliko ti duša hoće.

I svaki drugi Davor je branitelj.

Htio bi se okupati na, šta ja znam, Bačvicama ili Bolu? Teško drugar, ako ne znaš našeg Davora ili njegova druga koncesionara, eventualno gradonačelnika glavom i bradom da ti ovjeri plažni list.

U čemu je zapravo kvaka pitate se svi koji pojma nemate o čemu ja pričam i nikada niste bili na javnim, gradskim plažama grada Splita ili recimo Brača? Ako nikada niste putovali iz Njemačke do Hrvatske dva sata avionom, a trideset i šest od Splita do Omiša?

Odgovor nije niti malo jednostavan.

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? Pamtite naravno. Pamtim ga i ja, a posebno što pamtim bila su tada ljeta i bile su tada plaže. Bez koncesionara, privatnih investitora, spa wellness kuraca – palaca, vlasnika apartmana i naravno bez koncesionarske desne ruke – komunalnog redara.

Sve što vam je trebalo za plažu u Jugoslaviji bio je balun za picigin i naramak hormona.

Na svim plažama tada, od poteza Marjanskih vrata do Podstrane mogao si fino naći svojih pet kvadrata, odložiti svoj šugaman i karte za briškulu. Ako je na plaži bio kakav ugostiteljski objekt tipa kamp kućice – odlično, ako nije, barem je bilo mjesta, bilo je prostora i nekako si znao da si ti gazda, da je to tvoje i uživao si u strancima koji su uzdisali za tom ljepotom. Jer nije bilo jebenih Davora koncesionara koji bi ti ogradili bilo što i zabranili bilo što. U toj jebenoj Jugoslaviji koju pljuju u svih šesnaest barem smo bili svoji na svome, svoji na toj jebenoj kurčevoj plaži, na tom nesretnom Peristilu na kojem smo se drogirali do mile volje. Ni popa, ni koncesionara, ni jebenog komunalnog redara.

Jer naši su očevi to napravili što ti kurci od koncesionara danas ograđuju i s čega tjeraju ljude.

Naši su očevi nasipali te plaže, crnčili zimi i ljeti na radnim akcijama da ih urede, da ih očiste i da ih učine plažama za svoj “gušt” ali i za generacije klipana koje su tek dolazile. Generacije koje su sanjale da će jednom postati astronauti, kirurzi, znanstvenici ili obični zavarivači u škveru.

Naši su očevi, djedovi, nasipali te plaže kojima danas nemamo pristup, gradili te skale i poslovne prostore koje danas ti jebivjetri ograđuju, zakupljuju, motaju u bodljikavu žicu.

Svatko je tada imao svoj san, ma koliko bio blesav bili. I mogao ga je ostvariti. U Jugoslaviji! Mogao si biti čak i astronaut, ali jebiga, nisi mogao biti koncesionar sa stranačkom jebenom iskaznicom. I tada je došla hrvatska država.

Danas mi, domoroci čiji su očevi nasipali te plaže, nemamo pristup istima. Od Splita do Omiša cesta je brižno i naizgled neupadljivo ograđena betonskim loptama, ogradama i privatnim garažama.

Ako si hrabar i ako se parkiraš na označeni “Zimmer frei garage”, izbuše ti gume. Ako si pak na Braču, do mora ti treba otprilike vremenski koliko i trajektom to jutro do otoka. Sve se ograđuje, da gosti imaju svoj „komod“, koncesionari mudro stave miješalicu za beton, ogradu i zaključaju ti vrata.

I možeš se jebat.

Svoji na svome? Kurac smo mi svoji na svome. Mi smo danas, u ovoj jebenoj Hrvatskoj samo roblje, roblje koncesionara kojima radimo, čistimo, konobarimo, kuhamo za njihove vile, vikendice, jahte, kurve, drogu. To smo mi. Davorovo roblje. Jer je on koncesionar, jer on ima iskaznicu, jer je on povlaštena kasta.

Izabrani.

Zakurac ti što si branitelj, zakurac što si oslobodio Hrvatsku dok je đubre pakiralo manistru u Italiji, zakurac ti sve. Za to si se, jebiga, borio. Ako na neki čudan način i dođeš do plaže dočeka te novi šok.

Ležaljke i koncesionar Davor.

Ako ti se duša hoće nagledati kampanela Sv. Duje. Za kurac ti. Dolazi konobar i tjera te. Iz tvog grada, s tvog kamena na kojem si odrastao.

Tjera te momak iz Livna. “Ajde bolan, reko gazda da se tu ne more sjedit nako!”

Na plaži koju si oslobodio 91. nema mjesta,. Ni za lijek. Ležaljka do ležaljke. I mještani Bola na Braču su popizdili. Pisali peticije, plesali plemenske plesove oko vatri da prizovu munje, gromove i biblijski potop, kontaktirali lokalni list koji ih je iznenađujuće odjebao, pokušali pronaći i premlatiti koncesionara – zaludu. Ležaljke koje bi po ugovoru koncesionara, nazovimo ga Davor, po onom što mu je sredio koncesiju i komunalnog redara, a koji je pod budnim okom župana i lokalnog HDZ-a, trebale biti uredno složene jedna na drugu dok ih tko ne iznajmi – po cijeloj plaži, metar do metra.

Guzicu ugurati između? Nema šanse.

I da nevolja bude veća taj teror je isti, od Podstrane, Žnjana, Kašjuna, Ovčica, Bačvica sve tamo do Obojene i punte samog Marjana, Šolte, Zrća ili Bola na Braču. A u ugovoru s gradom fino stoji:

Ležaljke i suncobrani ne smiju biti razasuti po plaži, već uredno složeni na jedno mjesto. Osoba, kada je iznajmi, traži slobodno mjesto i postavlja je na slobodno mjesto. Čim ležaljka bude slobodna, koncesionar je dužan istu vratiti na hrpu. Fino sve piše u ugovoru. Crno na bijelo. Ovjerio komunalni redar, potpisao gradonačelnik, a na vlasti je, razumije se, HDZ.

Ugovor? Zakon? Pa zamislite da Torcida zatraži od grada ugovor za svaki mural po Splitu?

Hajte molim vas. Pa kuda bi nas ti ugovori doveli? Kakvi crni ugovori? Pa ne živimo više u komunizmu.

Sablasno izgledaju naše plaže u Bolu na Braču, evo upravo ove subote. Prazne ležaljke red do reda. Nema djece što igraju na picigin, nema ručnika, nema karata za briškulu, nema cike djevojaka ni galebova koji u mornarskim majicama vrebaju Čehinje.

Nema kaića, nema sisa ni guzica, nema ničega doli konobara i jednog debelog Poljaka što se izvalio na ležaljci uz kriglu piva.

Shit happens, kazat će vam hrvatski antikorupcijski organi kojima pokažete slike koje smrde na mito i korupciju, nepotizam i rodijaštvo. Senzacionalnim i turboekskluzivnim otkrićem kurčevih ležaljki zbog kojih Hrvat ne može do hrvatskog mora, a oslobodio ga od okupatora prije trideset godina, bavit će se 1, slovima, jedan hrvatski portal, barem jedan cijeli dan.

Prije dvije je godine ista ta kurčeva hrvatska javnost bila zgranuta kada je gradonačelnik Splita dijelio koncesije šakom i kapom koncesionarima s kojima jede i pije uz tamburaše, kada je žnjanski plato pretvoren u brazilsku favelu sa šperploča – spa – wellness – caffe bar pizdarijama na tri kata, kada su komunalni redari i naš koncesionar Davor naravno, praktički od grada (1700 godina stare rimske palače) napravili tematski cirkus, pred kojom prodaju majice “Game of Thrones”. I na koncu, kada se privatiziralo sve, i prvi red uz more, pijesak, kamen, mandolina koju sada hrvatski muževi potaknuti Grdovićevom pjesmom bacaju u more do kojeg nemaju pristupa. I sve to, cijela ta pizdarija, da naš Dario naplati svoju koncesiju i posluje?

I da lijepo, kao pravi čovjek, Hrvat i vjernik živi. Svoj na svome. Nasred svoje palače. Pod svojim kampanelom Sv. Duje.

I što je na koncu ostalo? Ostalo je, mislite, more? Je kurac. Taman kad si umočio noge – eto ti konobara.

Da je to dio plaže od kafića. Da on ima uredne papire. Da umočim svoju hrvatsku guzicu tamo kod otvora gdje izlazi kanalizacija i smrdi. Tamo se kupaju Hrvati koji nemaju barem za kavu.

Ostao vam je barem kamen?

Je moj kurac. Nek ti kušin bude stina. Uzeli su nam čak i to – stine. Tjeraju nas i s kamena.

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? S petnaest – šesnaest svašta vam je padalo na pamet. Ja sam, recimo, htio biti astronaut, pa profesor, čak i ginekolog.

Smijala se moja majka i sažalijevala Davorovu tiho šapćući kada bi ova u suzama otišla preko vrata.

Pazi sinko, molim te ko boga, nemoj bit ovako lud ko njen Davor.

Nemoj, ljubi te majka, biti koncesionar. Budi, sine, barem automehaničar.

Komentiraj