Kolumna

UDJEL ĐAVLA O hrvatskim šupcima i diktatorima

On je na mene vikao znate, jednom mi se grozio da bi bez njega još uvijek bio mali učitelj u Zagorju, plačnim se glasom na inauguraciji svoje stranke s kojom će pokušati ući u parlament 2003. godine pravdao Zlatko Canjuga okupljenim Boysima.

Boysima koji su ga došli pozdraviti nakon dugo godina izbivanja iz javnosti. Malobrojni novinari “Stranku mladih i perspektivnih političara” popratili su uz nekoliko kartica u dnevnom tisku i opasku kako se njen predsjednik udaljio prije završetka promocije u pratnji zaštitara i policije.

Predsjednik te stranke koja je obećavala tek se iza prerane smrti prvog predsjednika Hrvata dr. Franje Tuđmana oglasio o pravoj prirodi njihova odnosa i načina na koji su surađivali. Klasičnim ispadima bijesa (pogotovo na Maksimiru koji je tvrdoglavo ustrajavao na svetom imenu Dinamo) svjedočio je na svojoj koži najbliži suradnik i “partner” kako se znao zvati od milja kada Tuđmana ne bi bilo u blizini, Zlatko Canjuga, čovjek koji je slao policiju na tribine i specijalne jedinice da te “sinove oficira” nauče pameti.

“Godinama sam nosio dužu kosu, zbog čega mi je dr. Tuđman 1994. godine rekao: ‘Zlatko, moraš se ošišati’. Učinio sam to, a onda smo počeli stvarati Croatiu”, još je jedna od legendarnijih šupačkih izjava Zlatka Canjuge koja je ušla u anale novije hrvatske povijesti, istog onog Zlatka koji je volju predsjednika vršio bez pogovora bila ona u pretvorbenom ili medijskom sektoru, istog onog Zlatka kojeg su se grozili svi u HDZ-u ljubomorni na “jazavca koji Tuđmanu viri iz guzice” kako je to slikovito opisao jedan ugledniji član te stranke.

Istog onog Zlatka koji će se nestavši naglo sa scene prebaciti u poduzetništvo i postati direktorom hrvatske podružnice za reciklažu austrijskog holdinga “Hamburger Dunapack”, istog onog Zlatka koji će vrtoglavim usponom nakon smrti voljenog predsjednika osnovati nekoliko tvrtki koje se bave reciklažom nemetalnih ostataka i otpada i istog onog Zlatka koji danas ima tvornicu za reciklažu i koji se bavi otkupom starog papira te proizvodnjom kartona.

Istog onog Zlatka čija će žena Piruška diplomiravši agronomiju naći zaposlenje u Upravi kompanije Ivice Todorića zadužena za razvoj i poslovanje i uspeti se do drugog najmoćnijeg mjesta te tvrtke. Istog onog Zlatka koji će mladog Zorana Milanovića poslati u Bruxelles da otpočne svoju političku karijeru, istog onog Zlatka koji će predložiti tada popularnu radijsku voditeljicu Jadranku Kosor na mjesto u visokim strukturama HDZ-a.

Morate priznati da nije loše za jednog običnog šupka koji će doslovno plakati pred Bad Blue Boysima kako su mu ruke bile vezane (dok ih je tukao) i kako je trpio nezamislivi mobing od shizofreničnog diktatora koji bi mu svako malo jebao sve po spisku.

Zgađeni Boysi zaključili su da takvog šupka od čovjeka nije vrijedno tući i napustili su promociju stranke frustrirani kakvi su im kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati život da ih je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.

Sanader me ponižavao i pravio budalom na sve moguće načine, izjavio je Vladimir Šeks preneraženom novinaru Globusa progovorivši napokon javno o svom odnosu s Premijerom kojega je deset godina zdušno podržavao i kojemu je 2000. godine dao javnu potporu da se uspne do samog vrha HDZ-a.

Ključni moment u toj ljubavnoj aferi zbio se kada se Vladimir Šeks napokon usudio “izići iz ormara” i javno kritizirati Sanaderov tajni sastanak sa Željkom Čovićem u Veroni na kojem je dogovorena prodaja Plive. Osjetivši se izravno ugroženim, a da bi svog “mučitelja” navodno zaštitio od špekulacija, Vladimir Šeks će novinaru opisati sve strahote i poniženja kojima je kao čovjek i kao HDZ-ovac bio izložen od jednog umišljenog diktatora koji se bahato i bezobzirno ponašao prema svojim podanicima.

Širio je glasine o meni, glasine koje su implicirale moju alkoholiziranost, rugao se u više navrata pred nižerangiranima u HDZ-u kako Vladimir često ne zna pronaći kuću, a jednom me i opsovao, kazat će vidno uznemireni Vladimir nakon što je u novinama pročitao poruku diktatora kako će letjeti iz stranke, isti oni Vladimir koji će kazati kako se osjećao kao zadnja budala što je govorio da je Sanader dao jasne razloge odlaska iz politike, odnosno da je završio svoju političku dionicu i da je sada došlo vrijeme za druge ljude, isti oni Vladimir kojeg su pozivali na “informativne razgovore” u osječki SDS u kojem je radio Josip Perković.

Isti oni Vladimir kojemu je rečeni Josip otvorio dosje pod kodnim imenom “Sova”, isti oni Vladimir koji je u dogovoru s Tuđmanom prikupljao fondove za hrvatsku stvar, isti oni Vladimir kojeg su emigranti fino dočekali, skupili dolare, pa mu ih predali u vidu čeka od sto tisuća dolara kojeg će ovaj sakriti u čarapu, isti onaj Vladimir koji će u daščari koja je pripadala Jugoslavenskoj željeznici osnovati HDZ, isti onaj Vladimir kojemu će, kao uostalom i Tuđmanu Perković osigurati putovnice i sav novac potreban za promidžbu, isti onaj Vladimir, kojem stoji u imovinskoj kartici, koji zajedno sa suprugom ima udjela u četiri stan i jednoj vikendici, sveukupne veličine od oko 500 kvadratnih metara. Prilično dobro za jednog šupka, složit će se Bad Blue Boysi koji će zgroženi konstatirati kakvi su im kreteni uspjeli tako jebeno zagorčati život da ih je toliko završilo po zatvorima, bolnicama i sa zabranama pristupa stadionu.

Usprkos briselskoj pozlati iz njega progovara mladi Andrej Plenković iz vremena maturalnog rada, kada se nadahnjivao mišlju i djelom Karla Marxa i Edvarda Kardelja. Mene i gospođu Esih može gospodin Plenković omalovažavati, no nas nije stvorio gospodin Plenković kako on to tvrdi, već je upravo preko nas i naših glasova on došao na poziciju moći koju danas ima i na kojoj se nalazi. Ja priznajem kako sam počinio grešku što sam pridonio tada njegovom dolasku na vlast. No Andrej Plenković danas kada nas omalovažava zaboravlja jednu notornu činjenicu da mi nismo odmetnuti elementi njegove stranke.

Da smo željeli i dalje ostati njegovi podanici, da on na nas viče, njegovih tajnica i stranačkih paževa ostali bismo u HDZ-u i pridružili se salonskim urotnicima koji jedva čekaju trenutak njegova obaranja po istom obrascu po kakvom su do sada dolazili i odlazili predsjednici HDZ-a. Nema tu urote. Prijetnju izborima Plenković je od samog početka, otkad je sklopljena ova pseudosaborska većina, koristio kao batinu kojom je disciplinirao nezadovoljnike u svojem Klubu. On je kao činovnik bez državničkog nadahnuća. On je vođa tehničke Vlade koja će opstati po principu trgovine i interesa dok on ne odluči raspisati izbore, kazao je novinaru Televizije N1 emisiji Newsroom saborski zastupnik stranke Neovisni za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović.

Isti onaj Zlatko Hasanbegović koji je u veljači 2019. spasio Andreja Plenkovića održavajući kvorum prilikom donošenja zakona o Ini. Upravo zbog podignutih ruku Hasanbegovića i Hrvoja Zekanovića “proguran” je zakon za koji će zastupnik MOST-a Miro Bulj zapjevati za saborskim mikrofonom “Ustani bane” kazavši da to pjeva “svim mađaronima” koji su pomogli da se izglasa taj sramotni zakon koji ide izravno na štetu Republike Hrvatske. Isti onaj Zlatko Hasanbegović, hrvatski suverenist i nacionalist, koji brani i zastupa hrvatske nacionalne interese pomažući Andreju Plenkoviću da MOL legalizira konačno svoje većinsko upravljanje Inom.

Da, isti onaj Zlatko Hasanbegović, koji je tim činom zaključio priču koja je počela u visokoprofitnom restoranu, nastavila se na sjednicama Vlade, nakon kojih je Sanader predao Inu Mađarima, a Tomislav Karamarko odletio s funkcije jer je bio usko povezan s lobistima MOL-a. Da, dobro ste shvatili, isti je to Zlatko Hasanbegović koji će za Andreja Plenkovića danas kazati kako je on čovjek koji ga omalovažava te kako mu je bilo dosta da on viče na njega, njegove tajnice i stranački paževi.

Da, isti onaj Andrej Plenković koji se danas fotografira za medije s Viktorom Orbanom, isti onaj Andrej Plenković koji je zajedno sa Zlatkom Hasanbegovićem kao veliki zaštitnik nacionalnih interesa formalizirao ono što je Ivo Sanader već učinio, oduzevši Vladi i konačno prava vezana uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva Ine, mogućnost veta i pravo prvokupa cjelokupne imovine. Da, isti onaj Andrej Plenković koji je i formalno Orbanu dao Inu u ruku, i da, isti onaj Zlatko Hasanbegović koji mu je svojom ručicom u toj klasičnoj izdaji nacionalnih interesa izdašno pomogao.

Nisu li ove tri priče o hrvatskim šupcima i hrvatskim diktatorima sasvim dovoljne?

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj