kolumna

UDJEL ĐAVLA Odabrala Tamara Visković

Možemo se mi u ovom tekstu lagati i pričati uvijene pizdarije, kao što će to pričati bilo tko od etablirnih ljudi koji pišu za novine, elektronske portale, iako čvrsto vjerujem kako će ovaj događaj popratiti ona naša fina, šupačka, već ustaljena šutnja.

Možemo mi, kažem, lagati ili šutjeti, sasvim je svejedno i odavno se zna da je to zapravo isti kurac, lagati, pisati neistine, pisati ono što vam se naredi da pišete, ili pak mudro – šutjeti. Sve se na koncu svodi na isto. Šutjeli vi o tome, ili prenijeli  tekst bez svog osobnog stava, mišljenja, na kraju vam je upravo to – goli kurac. Problem je naravno, što se od tog „golog kurca“ danas može i mora živjeti, a od svog osobnog stava, mišljenja, na kraju si na Zavodu za zapošljavanje, i to naravno na katu sa kojeg te nikada nitko neće zvati za bilo kakav posao.

Tako to ide u gradu Splitu, gradu koji već desetljećima pažljivo bira ljude da stvari idu tako kako idu, a ti ljudi budno paze da ne izdaju svoje vjerne birače. I samo rade svoj posao za koji su izabrani. Demokratski, uredno, sa svim onim što su obećavali da bi danas, jel, ispunili kako valja. Kruh svoj svagdašnji zaraditi treba, kao što isti taj kruh zaraditi treba i vojska onih koji će danas prenijeti informaciju ili neće, i taj kruh, ako mene pitate, nema sedam kora, već ima samo jednu. Koru deblju od kože onih što je nose. Što se svakodnevno uvuku u nju i zakopčaju, pa se zadovoljno pogledaju u ogledalu. Ta koža dobro im stoji jer je postojana i debela, najviše na obrazima, gdje je imaju najmanje, ali u svom ogledalu najviše.

Možemo se mi, kažem, lagati i napisati šturo, čisto informacije radi, kako Tamara Visković više nije ravnateljica Centra za kulturu i obrazovanje kultnih Zlatnih vrata. Vidite kako ta rečenica izgleda fino. Pisac od formata i zanata ostavit će vam tu rečenicu da visi u zraku, i da vi, pametni kakvi jeste sami zaključite zašto Tamara Visković više neće odlukom Gradskog vijeća biti ravnateljicom našeg, i vašeg prostora u kojem su se odvijale zbilja zanimljive i neobične manifestacije. To zanimljivo, i to neobično, je zapravo predmet ove priče, i poanta, i na tom ključnom detalju moramo na čas zastati jer ne čitate tekst koji potpisuje, šta ja znam, Damir Šarac, već čitate tekst koji će imati svoj osobni stav o događaju, njegovo pravo značenje i smisao, i neuvijeno ispisan onako kako ga je pisac, tj. moja samodestrukcija ionako namjeravala od početka i napisati.

Naime, pošto ste shvatili poantu predhodnih pasusa, prijeđimo konačno na bitno.

Prema raspoloživim informacijama na žurnoj sjednici Gradskog vijeća, tamo negdje između bakalara i ispovijedi u Sv. Dominika, novi, bolji, kandidat od dosadašnje ravnteljice Tamare Visković trebao bi, a ne sumnjamo niti da hoće, biti Ivo Uglešić, predložen od časne koalicije koja nam vodi grad, koalicije ljudi koje nazivamo Željko Kerum i Petar Škorić. Iskreno, nemam volje niti mi se da ulaziti u lik i djelo Ive Uglešića. Zadnji Uglešić koji me upoznao iskreno je preispitao sve svoje godine prakse i školovanja. Čovjek je naime tu, kandidiran i čista vam logika nalaže da mora i treba ispraviti nezadovoljstvo radom Tamare Visković od naših uvaženih gradskih otaca.

Odluka ide na Gradsko vijeće i u ponedjeljak će biti ovjerena, potpisana, i što je najvažnije – izglasana od broja ručica za koje ne sumnjamo da će biti visoko u zraku.

I sada dolazimo do onog dijela u kojem vi znate da vas ja neću lagati, da vas neću zamarati činjenicama, faktima, dosadnim izjavama i još dosadnijim objašnjenjima jedne struke koja je pala valjda na najniže grane u svojoj dugogodišnjoj povijesti, a ona se zove pisanje po svom obrazu, stavu i koži, koja je istina sve tanja i tanja, kao što je sve tanja nada da će me bilo tko, bilo kada zaposliti da radim bilo što osim – konobarenja.

Elem, kažem, da se ne lažemo, Tamara Visković ovom gradu dala je zadnji mali bastion kulture. U toj „našoj“ (ja je zovem našoj), splitskoj „Kinoteci“ već godinama “glede & unatoč”, mogli ste pogledati zbilja dobar film, avangardan, nikakav naravno blockbuster, ali film za ljubitelje kinematografije i njena smisla. „Odabrao umjesto Đele Hadžiselimovića“ postao je već svojevrstan kult, no problem s Tamarom Visković očito je izbor ljudi i filmova koji su birali umjesto našeg velikana Đele koji je u više navrata pozdravio kako izbor odabirača, tako i njihove filmove. Za odabir, koliko me pamćenje služi, birani su zaslugom Tamare Visković, Predrag Lucić, koji nam je 2016. poklonio kultnog „Grka Zorbu“, birani su Saša Antić koji me zbilja uveselio sa „Putem Samuraja“, kao i čovjek koji je toliko zadužio svoj Split, Božidar Maljković, koji je birao izgleda zadnji Tamarin film, a gradski oci, Željko Kerum i Petar Škorić nisu se udostojili čovjeka koji je Splitu donio tri titule Europskih šampiona u košarci pozvati – na piće.

No grijesi Tamare Visković bili su kudikamo veći.

Jednom davno, najveći intelektualac i prorok kojeg je ovaj grd dao, Viktor Ivančić, kazao je našoj maloj okupljenoj družini pred promociju jedne knjige, kako ćemo uskoro postati sekta, mi Splićani, te kako će nas satjerati u katakombe. Svi smo se naravno nasmijali na tu rečenicu, no ona se pokazla itekako proročanskom. Sva kultura koja miriše na ono što ne miriše gradskim ocima, Andri Opari, Željku Kerumu i Petru Škoriću, tipa „Pričigin“ na koncu su sabili u katakombe. U katakombi Doma mladih svake se zime smrzavamo se na minus pet da bi slušali riječi ljudi uživo koje nigdje više ne možete poslušati, a pročitati tek na portalima jedinim koji se još drže – „Novostima“, „Tačno.netu“, „Lupigi“, ili pak „Splitskom dnevniku.“

Proročanski, Viktor Ivančić najavio je tako sumrak urbane scene u Splitu, kao i bilo koje druge, intelektualne, dramske, pa na koncu i filmske, kroz koju se dalo progurati štošta, a što je naša draga Tamara Visković tako mudro i dozirano znala raditi. Preko Tamare smo tako održavali tribine, predstavljali svoje knjige, slavili obljetnice kao što su stotinu godina Oktobra, i još štošta što je naravno smetalo ljudima koje je Split izabrao da od te sekte koja „truje“ grad, konačno i ultimativno naprave – beskućnike.

I danas smo postali upravo to. Sekta beskućnika. Sekta ljudi koji više nemaju ni mjesto, ni prostor da se okupe, da promoviraju kakvu knjigu ili pogledaju kakav dobar film. Ponavljam, da se ne lažemo, kap koja je prelila čašu Andri Opari i Petru Škoriću bilo je predstavljanje pet svezaka knjiga kultnog Robija K – Viktora Ivančića. I ono što je tim debelokošcima zasmetalo bila je sekta u malo većem broju nego što se to moglo očekivati. U Kinoteku Zlatna vrata nije se moglo ući. I to je bilo dovoljno, sasvim dovoljan razlog da se Tamaru Visković pod hitno smijeni, a na njeno mjesto dovede čovjeka koji će zadnji bastion kulture u Splitu predstavljati onako kako ga treba predsavljati, promocijama „Laži i mitova o Jasenovcu“ ili premijerama Sedlarovih filmova.

No da se i na samom kraju ovog teksta ne lažemo, oni koji će pisati o smjeni Tamare Visković na način kako se pisati u Hrvatskoj jedino i smije, najmanji su krivci za stanje u kojem se ovaj grad našao, kao i za stanje u kojem mu se našla kultura. Najveći krivci ste svi vi koji ste tako zdušno bojkotirali sve navedene promocije, i od nas napravili sektu.

Jer sektu, kao što znamo, čini par tisuća ljudi, a grad čini par stotina tisuća ljudi.

I na kraju što poručiti našoj Tamari?

Dobrodošla, draga, u sektu. I hvala ti za sve što si uradila za ovaj grad. Ne sumnjaj, nikada ti on neće dati niti zasluženo priznanje, niti će ti dati bilo što, doli kata na Zavodu za zapošljavanje sa kojeg te nikad, nitko neće zvati.

I znaš što?

Mogu ti reći, prijateljice, da je baš taj pusti kat jedino časno mjesto na kojem u ovim vremenima ljudi poput tebe i trebaju da budu. Jer tamo u kutu, pored lifta, ima jedno malo ogledalo. I kada se pogledaš u njega, ugledat ćeš nešto interesantno.

Svoj Split u njemu sa odraza plakata na zidu nasuprot. I svoje lice kako te gleda uz njegove ulice.

Vrijedi njima još uvijek proći uzdignute glave, da ga jebeš!

Komentiraj