Kolumna

UDJEL ĐAVLA Odgoj mučenika u Hrvatskoj

Finis santificat media (cilj opravdava sredstvo) osnova je i glavna izlika svakog terorizma.

Niccolo Machiavelli, najpoznatiji teoretičar renesansne političke prakse, tu davnu latinsku izreku prvi je postavio u društveno – politički kontekst, a ona se kasnije uvriježila ne samo u europskoj kulturi, već i u svjetskoj, globalnoj.

Machiavellina politička paradigma tako je u modernoj civilizaciji oživjela u vjerskom fanatizmu, ali i u političkim mehanizmima i nema u modernoj povijesti boljeg primjera za opravdanja užasnih razaranja, beskrupuloznih terorističkih napada, niti pouzdanijeg načina održavanja na vlasti od te drevne latinske “mantre” koju je lucidno razmontirao filozof Frithjof Schuon kazavši za nju da je bez sumnje istina kako “cilj opravdava sredstva”, ali pod jednim uvjetom; da sredstva ne skrnave cilj!

Mohamed Atta ukrcao se u 7:35 zajedno sa Abdulaziz al – Omarom u zrakoplov na letu 11. American Airlinesa u zračnoj luci Logan. Putnički zrakoplov trebao je sigurno sletjeti za samo nekoliko sati iz Bostona u Los Angeles, no to se nikada nije dogodilo. Mohamed Atta samo sat kasnije nožem sakrivenim u postavi putne torbe izbost će dvije stjuardese i preuzeti kontrolu nad avionom United Airlinesa, okrenuti zrakoplov prema New Yorku i brzinom od 950 kilometara na sat zabiti se u južni toranj World Trade Centra.

Mohamed Atta rođen je u malom gradu u delti Nila, u dolini Egipta. Iz imućne obitelji koja je njegovala tradicionalne vrijednosti izrastao je u vrijedna studenta Hamburg University fakulteta tehnologije na kojem je upoznao sunarodnjake Marwan al – Shehhija i Ramzi bin al – Shibha. Ubrzo taj trojac odlazi u Afganistan gdje postaju jedni od lidera terorističke organizacije Al – Qaeda pod vodstvom Osame bin – Ladena.

U dnevnicima i korenspodenciji koju će kasnije isčitavati FBI, Mohameda Atte sa svojim kolegama dade se isčitati kako je Mohamad za sebe držao kako je istinski patriot, kako je spreman za mučeništvo i herojstvo kako za svoju vjeru, tako i za svoj islamski narod.

Mohamed Atta smatrao je kako Amerika obezvrjeđuje i iskorištava resurse Arapskog poluotoka, kako je nedopustivo da ista vodi politiku u tim zemljama te tlači njihovo stanovništvo. Mohamed Atta držao je kako njegova domovina mora biti slobodna od stranih utjecaja i ropstva, te kako je jedini način borbe aktivni terorizam, drugim riječima, kako “cilj mora opravdavati sredstva!”

Zvonko Bušić ukrcao se tog 10. rujna 1976.u zrakoplov 727 TWA 355 na letu za Chichago u zračnoj luci New York. Zvonko Bušić, zajedno sa Julienne Bušić, Petrom Matanićem i Slobodanom Vlašićem otima nakon sat vremena zrakoplov pod oružanom prijetnjom s namjerom da nad Londonom i Parizom izbaci letke koji su pozivali na neovisnost Hrvatske.

Eksplozivom koji su omotali oko tijela zastrašili su pilote zrakoplova i natjerali ih da avion upute u zacrtanom cilju. U zrakoplovu je bilo 76 putnika, a nakon predaje terorista u Parizu prilikom deaktiviranja bombe poginuo je policajac Brian Murray, djelatnik odjela za bombe.

U dnevnicima i korenspodenciji Zvonka Bušića, FBI je utvrdio kako otmičar za sebe drži da je istinski patriot, kako je spreman na mučeništvo i herojstvo za svoj narod i vjeru, te kako Srbija obezvrjeđuje i iskorištava hrvatski narod desetljećima, crpi njegove resurse i parazitira na njegovom radu, kako politika u Jugoslaviji tlači stanovništvo u Hrvatskoj te je zbog toga nedopustiva.

Zvonko Bušić držao je kako njegova domovina mora biti slobodna od stranog utjecaja i ropstva, te kako je jedini način borbe aktivni terorizam, druginm riječima, kako “cilj mora opravdavati sredstva!”

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato… zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku”, poručio je prije smrti Zvonko Bušić opjevan u svojoj domovini kao heroj i uzor.

Zvonku Bušiću u čast u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka izvodi se predstava nazvana “Tko je ubio Zvonka Bušića“, u režiji glumca Roberta Kurbaše, a iz pera bivšeg novinara “Slobodne Dalmacije” Tihomira Dujmovića.

Zvonko Bušić, kao i Mohamed Atta, u svojim su domovinama označeni kao mučenici i heroji, a o njihovim “junačkim” djelima ispredaju se priče i legende, pišu kazališni komadi i drže mise zadušnice. Zvonko Bušić i Mohamed Atta bili su ljudi visokoobrazovani i inteligentni, obojica su završili prestižne škole i obojica su imali itekako vremena da dobro razmisle o svojim postupcima.

I jedan i drugi znali su, bilo im je sasvim jasno, kako će nevini ljudi stradati u njihovim akcijama, ali i jedan i drugi držali su se istog principa, iste latinske mudrosti koju je Niccolo Machiavelli uspostavio kao političku paradigmu. Finis santificat media (7cilj opravdava sredstvo) osnova je i glavna izlika i Zvonka Bušića i Mohameda Atte.

I u jednom i u drugom slučaju filozofija je u dlaku ista, kao što im je i sudbina zrcalno posložena u njihovim domovinama. I jedan i drugi postali su nacionalne ikone i o njima se govori kao o nacionalnim herojima, a ne kao o teroristima. Treba li iz tih poveznica izdvojiti države u kojima su postali mučenici? Naravno da treba. I jedna i druga, naime, ne drže kako je njihov suludi čin akt bezumnog terorizma, vjerskog i nacionalističkog fanatizma kojeg valja oštro osuditi i držati ga kao sramotnu epizodu u svojoj povijesti.

I jedna i druga država naime imaju slične političke interese kod veličanja takvih heroja, kao i sličnu vjersku dogmatiku koja je jasna i nedvosmislena. Mučenička smrt donosi sigurnost vječnog života u njihovim domovinama, oni su glavni uzori budućim naraštajima i o njihovim motivima se ne raspravlja. Osnovni motiv kojim se vode ta dva isključiva društva “viši je cilj”, a on kako nam je poznato – opravdava sredstva.

Egzemplarnost mučeništva u teološkim državama pretvara jednu egzotičnu pojavu u autentično uvjerenje življenja.

I Zvonko Bušić i Mohamed Atta bili su uvjereni da rade ispravnu stvar za svoj narod i svoju domovinu. Međutim problem nije u psihološkom i izdvojenom aspektu pojedinca, već je problem u psihološkom, moralnom i traumatičnom aspektu nacije, koja se sada već generacijama uči kako je “borba za našu stvar” svim sredstvima bila opravdana i nužna, u danom spletu okolnosti.

Taj čin legitimiranja terorizma s Hrvatskom ili Islamskom državom na usnama možda je nešto najstrašnije čime se kao društvo suočavamo u ovom vremenu.

Poruka koju time odašiljemo sada već generacijama strašna je i moralni je krimen našeg društva upregnutih u davnu Machiavellievu paradigmu o “cilju koji opravdava sredstva!” No istina je potpuno drugačija, a nju nam je jasno podcrtao davno veliki filozof Frithjof Schuon kazavši da je bez sumnje istina kako “cilj opravdava sredstva” – ali pod jednim uvjetom; da sredstva ne skrnave cilj!

Cilj koji su oskrnavili Zvonko Bušić, Mohamed Atta, njihove su domovine, njihov je istinski patriotizam i vjera koji počivaju na miru, a ne na terorizmu, i na kocu cilj koji su oskrnavili svi ti ljudi buduće su generacije koje se ciljano trebalo učiti da je pravo i istinsko mučeništvo za svoju domovinu služiti joj po civilizacijskim moralnim uzusima i standardima.

Bilo koji oblik koji odstupa od tih temeljnih kršćanskih i društvenih vrijednosti, bilo koja nevina žrtva iza koje su ostale ucviljene obitelji temeljni je dokaz kako su svi ti ljudi bili u krivu i kako su po Schunonu oskrnavili sve njene temeljne vrijednosti.

No to naravno svi koji zagovaraju i veličaju terorizam kao oblik pravedne borbe, jednostavno nisu u stanju shvatiti. Njihovo poimanje mučeništva i patriotizma nadilazi sredstva, dakle ostavlja samo cilj u središtu onoga što se zove “borba za našu stvar”. Treba li dakle ravnodušno promatrati glorificiranja takve vrste “mučeništva” i postavljanje takve vrste patriotizma na pijedestal domovinske zahvalnosti? Naravno da ne treba.

Jer time, vjerovali ili ne, a povijest nas je naučila, odgajamo nekog novog Zvonka Bušića i Mohameda Attu.

I to je najstrašnije u cijeloj ovoj tužnoj priči.

Komentiraj