Kolumna

UDJEL ĐAVLA Što je zapravo dječaku Ninu zanimljivo?

Kada me nevolja nanese, najčešće u slučaju kada nevrijeme prekine dotok kabelskih programa pa se oslonim na “old fashion” analognu antenu, petkom na HRT3 naletim na Peti dan, službeni talk show državne dalekovidnice zamišljen po sistemu rezimea događaja koji su obilježili tjedan na izmaku.

U toj avanturi koju HTV naziva emisijom koja se emitira u ležernom tonu raskomodio se Nino Raspudić, istaknuti hercegovački konzervativac i desničar koji se zapitao na temu kulture i obrazovanja što je jednom dječaku zanimljivo u dnevniku jedne djevojčice.

“Što ti misliš da bi u današnje vrijeme zapravo trebalo ponuditi djeci kao obavezno čitanje u školskoj lektiri?”, upitala je uvaženog profesora urednica Gabrijela Perišić izvukavši Dnevnik Anne Frank. Uvaženi profesor odgovorio je citiram: “Dnevnik Anne Frank je potresan više u emotivnom, psihološkom smislu. Ali ja se pitam, sedmi, osmi razred osnovne škole, pogotovo uzevši iz perspektive dječaka, koliko je dječaku, a sjećam se kako ga se preskakalo, zanimljivo čitati dnevnik jedne djevojčice koja je inteligentna i kreativna i tako dalje”.

Šeretski se smijući tako se naš profesor još jednom svrstao uz primitivizam desnice koji izdašno atrikulira iz tjedna u tjedan u prime – time terminu državne dalekovidnice koja se rado upušta u avanture zvane Nino Raspudić djevojčice su za madraca, ne za mudraca. Skandaloznu izjavu, zanimljivo, nisu komentirale žene u studiju, kao ni voditeljica emisije Gabrijela Perišić. Od te sramotne izjave koja, osim što je primitivno seksistička, ozbiljno trivijalizira holokaust kao okosnicu Dnevnika Anne Frank, nije se ogradila ni državna televizija, uredništvo, a bogami ni hrvatska javnost.

Tu avanturu koja bi trebala donijeti mnoštvo novih, aktualnih i zanimljivih tema te rasprava s uglednim gostima, javnost prati u prime – time terminu već osmu sezonu uz molekularnog biologa i znanstvenika Petra Tomeva Mitrikenskog, Mariju Selak, Lanu Bobić i neizbježnog bivšeg matematičara, a danas profesora i apologetu desnice Raspudić Nina.

Tema dana, recimo u prošlu subotu bila je najnovija je kriza u Venezueli, a kako se oporbeni čelnik Juan Guaido dan prije proglasio privremenim predsjednikom te izjavio kako svoju domovinu namjerava izručiti američkoj vojnoj intervenciji da prisili predsjednika Nicolasa Madura da ode s vlasti, molekularni biolog i bivši matematičar našli su za zgodno da prokomentiraju svoje viđenje krize koja potresa Venezuelu.

Teška kriza, napomenimo reda radi, koja je zahvatila ovu naftom bogatu zemlju prouzročila je nestašicu hrane pa je više od dva milijuna ljudi napustilo Venezuelu, no zemlju potresaju i duboke političke krize jer oporba osporava mandat privremenog predsjednika Madura.

Zanimljivo je postalo kada je riječ uzeo Nino Raspudić, koji je kao zapeta puška čekao da kao istaknuti hrvatski intelektualac, profesor i doktor preusmjeri raspravu s merituma stvari na objede na račun socijalizma, koji je krasno vezao uz Venezuelu povlačeći paralelu naravno s Hrvatskom s kraja osamdesetih. Krah socijalizma kao ideje i utopije, kako će nam prosvijetliti Raspudić, upravo se divno ogleda u krahu ekonomije u Venezueli, socijalizam kao društveno uređenje poguban je i dokazano štetan za cijeli svijet, a posebno za Hrvate, pa se najveći od svih Hrvata, tj. Hrvat od najvećeg formata Raspudić Nino, upregnuo svim silama da naglasi kako njegova opsjednutost kapitalizmom ima upravo opravdanje u pogubnosti socijalizma koji je kao contra punctum utemeljio na višeglasnom povezivanju dviju nepovezivih ideologija.

Kriterije po kojima je pljunuo na socijalizam kao nehumano društveno uređenje tako je Raspudić našao u raspadu ekonomije Venezuele sotonizirajući pedeset godina procvata te izrazito humanističke ideje na ovim prostorima zaključkom kako je univerzalno ona osuđena na propast iz jednostavnog razloga – jer je kapitalizam bolji.

Što je dječacima dakle zanimljivo u kapitalizmu divno nam je oslikao Nino Raspudić prošli vikend, dok nam je ovaj pojasnio što je dječacima zanimljivo i u školskoj lektiri.

No ono što nam uvaženi profesor Raspudić nije stigao objasniti bilo je zašto toliko prezire socijalizam te ga kao dežurni hajkač razapinje po svim segmentima nudeći gledateljima svoj osobni stav kao dokazanu činjenicu, te zašto ne nalazi ništa pozitivno barem u jednoj tako izrazito humanističkoj ideji, no odgovor se brzo našao sam po sebi, jer je uvaženi profesor nastavnik na državnom fakultetu što mu po defaultu daje za pravo da ne bude izložen surovim zakonima tržišta i divljem kapitalizmu kojem su izloženi gledatelji HTV3 uključujući i mene.

Ono što bode oči, kroz cjelokupno izlaganje uvaženog profesora upravo je bila ta nesretna činjenica, da se jedan odani službenik vlasti toliko upinje da opravda društveno uređenje kaste koja već trideset godina ništa drugo ne radi doli pogoduje korporacijama koje su osim što su radile i rade protiv nacionalnih interesa u koje se toliko kune Raspudić, potpuno uništile hrvatsko gospodarstvo, poljoprivredu, ukinule sva radnička prava do onih najosnovnijih, potkupili sindikate i u konačnici, u post industrijskom dobu iza socijalizma, potjerali više stručnih mladih ljudi od egzodusa iz jedne Venezuele.

Da ne kažemo koliko je generacija uništila “hrvatska kultura” po bazičnoj premisi Raspudića i njemu sličnih, ljudi koji drže da “dječacima nema ništa zanimljivo u dnevniku jedne djevojčice”.

Nije li divno kada apologeta kapitalizma denuncira i sotonizira socijalizam, minorizira holokaust, držeći nas sve prvorazrednim budalama na način da nam se obraća s visoke katedre kao idiotima koji su istina živjeli u socijalizmu, ali ništa iz tog iskustva nisu naučili? Istina jest da mi ne znamo u kojem su dogovoru korporacije i aktualni desničari, no socijalizam im je očito prevelik trn u oku kada jedva čekaju da ga izopće iz kolektivne svijesti jer znamo da su država, koja Raspudića hrani, i Crkva koja Raspudića brani, zapravo najveće korporacije nastale na temeljima koje im je omogućio upravo socijalizam.

Kao zaglavni kamen svoje opservacije Raspudić ističe tešku ekonomsku situaciju koja se neminovno morala dogoditi u jednoj tako sumanutoj ideji kao što je ona socijalistička, ali ne zaboravlja napomenuti kako je do propasti sistema i države doveo i neizbježan nedostatak demokracije, te slobode kojoj je žudio njegov narod u kazamatu u kojem je živio.

Paradoksalno, na činjenicu da će nam jednom doći kojekakvi Raspudići, upozoravao je upravo Josip Broz Tito, navodeći često u svojim govorima kako je društveno samoupravljanje jedini održivi način postojanja socijalističke demokracije. Demokracije, uzviknut će uvaženi matematičar Raspudić?

Da, upravo demokracije, jer je socijalizam bio takav društveni poredak u kojem su ljudi upravljali sami sobom. Stoga je samoupravljanje bilo po svom uređenju demokracija i sloboda radništva, koje je izravno odlučivalo o uplivu bilo kakve izvanjske sile ili kapitala koji bi nad radnicima provodio svoje “strateške interese”. Samozvani čuvari općih interesa tipa Raspudića, bili su nemogući u socijalizmu, jer su pripadnici socijalističke zajednice kao subjekti bili dovoljni sami sebi, da upravljaju i donose odluke, kako svojih kolektiva, tako i svojih gradova kojima upravljaju.

No ono najljepše bio je život sam po sebi. Socijalistički čovjek, po Josipu Brozu Titu, a to se provelo u praksi, upravljao je sam sobom, svojim životom jer je umjesto upravljanja ljudima uvedeno – upravljanje stvarima. Upravljanje stvarima, a ne ljudima! Logično je dakle da se u takvom društvenom- ekonomskom uređenju, koje postoji i koje egzistira na svim relevantnim tržištima, implicitno isključuje najamni ili robovlasnički rad jer vlasnik sredstava za proizvodnju više nije pojedinac, kapitalista, ili desno orjentirana država kao aparat prinude, već radnik sam po sebi koji postaje tim činom najvažniji faktor u cjelokupnom društvu. Cjelokupnom društvu u kojem glavnu riječ ne vode korporacije i Crkva već – radnik.

Kapitalisti, čiji je Raspudić gorljivi apologeta, vlast inkomponiraju od strane kapitala, i često sebi prisvajaju za pravo da su “samozvani zaštitnici nacionalnih interesa”. Međutim, kada se treba založiti za što puniji razvitak društva, za prava radnog čovjeka kao i poboljšanje okvira života istog, kako bi stvarni nacionalni interes došao do svog punog izražaja, oni ispolje ozbiljan otpor tom daljem progresivnom razvitku koji im nije u interesu, kako krupnog kapitala, tako i vazala koji ga opslužuju.

Jer pravilan razvoj društva, predstavlja najozbiljniju prepreku nacionalizmu i hegemonizmu svake vrste, kao i vazalima tipa Raspudić koji u tom i takvom društvu koje proizvodi kvalitetu jednostavno bivaju minornim, pa čak i nakaznim. Samoupravljanje je u biti ontološka kategorija, jer se izravno tiče opstojnosti čovjeka, integriteta radnika, odnosno ljudskog bića kao slobodne individue koja po prirodi odlučuje o svojoj sudbini.

Socijalizam tako, Raspudiću na znanje, predstavlja početak istinske demokracije i ljudskih prava kao i humanizacije u odnosima između manjina, nacionalnosti i ljudi različite vjere koji odgovorno i zajedno izvršavaju svoje obveze. Socijalizam kao društveno uređenje je najpravedniji oblik uređenja jedne zemlje u cjelokupnoj ljudskoj povijesti jer ima za cilj humanost i osigurava progresivni razvoj društva u cjelini. Zbog toga je izgradnja socijalizma bila nerazdvojno vezana za mir i međunarodnu suradnju, nesvrstane kao i ideju da je mir nedjeljiv i izvojevan u krvi u borbi protiv fašizma koji je ništa doli radikalni oblik kapitalizma.

Socijalizam je značio miroljubivu koegzistenciju koja se nametala kao nešto efemerno, kao trajna životna potreba, kao jedini civilizacijski oblik postojanja dostojan suvremenog čovjeka. Socijalizam je Raspudiću zahtjevao svakodnevne napore u postepenom i ljudskom načinu rješavanja sporova, kako socijalističkog čovjeka, tako i radništva, radničke problematike i tržišta. Solidarnost je druga strana medalje socijalizma. Ona o kojoj u društvenom uređenju Raspudića i njemu sličnih ne postoji, a veže se za radničku solidarnost koja je na djelu, jer ako privreda ima problema pomaže joj poljoprivreda i selo. A ako poljoprivreda i selo stagniraju ili propadaju, tada se aktivno uključuje industrija i privreda koja održivim čini sustav koji se bazira na koegzistenciji kao doktrini, ali i filozofiji.

Radnici su tako čvrsto vezani uz seljake kao jedan i nedjeljiv koegzistetan srp i čekić.

Odvikavajmo vatru od zla, vatru preusmjerimo u naše fabrike, a ne u nacionalizam, vatru usmjerimo u naše kotlove i nakovnje, ne u političke diskurse, vatru odvojimo od zla i uprvimo njom da plamti iz naših dimnjaka, ne iz naših srca. I to je socijalizam Raspudiću. Socijalizam kao ideja, kao filozofija, ali i kao način života.

Ja sam dijete socijalizma za razliku od uvaženog profesora.

Socijalizam kao filozofija i kao društveno uređenje učinili su me čovjekom kakav sam danas. Školovali me, odgojili, svjetonazorski profilirali i na tome sam upravo socijalizmu neizmjerno zahvalan. Odrastao sam u mikro kozmosu socijalizma na makro kozmoškoj razini. Moj svijet, taj mikro kozmos, bila je socijalistička zgrada u kojoj živim dan danas. Spojena od radnika Jadrolinije u kojoj mi je radio otac i radnika Jadrantekstila u kojem mi je radila majka. Radnika Raspudiću. Ne intelektualaca, profesora, liječnika, već običnih malih ljudi koji su nakon desetljeća rada u svojim firmama dobili stan. Ta petokatnica izgrađena za euforije Mediteranskih igara 1979, kada je moj Split od neugledne kasabe postao grad, bila je ogledni primjer funkcioniranja socijalizma u njegovom progresivnom, ali i duboko humanističkom obliku. Socijalizam mog djetinjstva odvijao se paralelno katovima moje zgrade.

Liječnik očeve mi firme tako se brinuo za zdravlje cijele zajednice, na petom katu. Bravar, tokar i strojar s trećeg za sve popravke ili mehaničarske zahvate na vozilima male nam zajednice, a profesorica s drugog za sve dodatne repeticije, stručnu pomoć ili savjete cjelokupnoj školskoj populaciji zgrade. Sve žene u zgradi živjele su praktički u sinergiji, tako da je protok “tećica” s kolačima, knedlama, rožatama ili sarmama bio uobičajena pojava i nešto sasvim normalno. Ta zgrada danas je poluapartmanizirana i u njoj više ne poznajem nikog doli par susjeda koji mi se u prolazu samo jave. Socijalizam se, zapravo njegova filozofija, ogledao upravo u tom društvenom segmentu, načinu života tzv. “malih ljudi” koji su itekako brinuli jedni o drugima, kako u svojim firmama, tako i u svojim zgradama u kojima su živjeli. Jer ih je tome naučilo to društveno uređenje, koje je poštivalo čovjeka bez obzira na njegov status, financijske mogućnosti, nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Ja danas živim u divnom, vrlom raspudićevskom univerzumu u kojem vlada posvemašnje otuđenje čovjeka, upravo u onoj mjeri u kojoj je gađenje vladajuće nomenklature prema socijalizmu kojeg je tako divno demonstrirao uvaženi profesor u petak, u prime – time terminu na HTV3. Ja danas živim u zemlji u kojoj se otvoreno veliča fašizam, ustaštvo, u kojoj se djeca odgajaju da mrze, u kojoj se besramno revidira povijest. Ja danas živim u vrlom raspudićevskom svijetu koji negira antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, a za Josipa Broza drži da je vampir.

Čovjeka koji je kroz ideju socijalizma opismenio ove prostore, omogućio ljudima da rade i od svog rada pristojno i dobro žive, te osigurao stanove za radnike da mogu živjeti kao ljudi i ono najvažnije, vratio je ljudima dignitet i ponos. Ono što se radi danas, a radi i naš profesor sušta je suprotnost svega toga, i nije li licemjerno dok ti udobno živiš pljuvati one koji su jednom stali uz ljude, a ne kao vazali stali uz kapitaliste.

Možda uvaženi profesor ne razumije zašto me njegovo izlaganje toliko povrijedilo i možda je neumjerenost u njegovim stavovima samo nedostatak stila, ali ja se nisam mogao oteti dojmu da je takva nekrofilska fascinacija korporativnim kapitalizmom samo puko vazalsko opsluživanje istog, pa mi je to medijsko pražnjenje crijeva nad mojim djetinjstvom izazvalo mučninu. Mučninu koju mi je izazvala i ovotjedna skandalozna i uvredljiva, bahata i primitivna izjava o Dnevniku Anne Frank. Mučnina je to koju izaziva Peti dan, s takvim ljudima koji ga opslužuju, mučnina nad tim pražnjenjem crijeva.

Jer je upravo to profesor u svojoj suštini, žalosna posluga vladajućeg aparata kojem tako gorljivo briše guzicu.

Ako je i za HTV3, brate previše je.

Komentiraj