Kolumna

UDJEL ĐAVLA Sve se tu zapravo vrti oko sisa i guzica

U listopadu 1997. Andrej Plenković je načelnik odjela za europske integracije i na toj dužnosti ostaje do konca 2001.

Na poziv ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića ( čudne li koincidencije s imenovanjem dotičnog u njegovu mandatu za predsjednika Sabora), od travnja 2010. do prosinca 2011. Andrej Plenković obavlja dužnost državnog tajnika za europske integracije u Vladi Jadranke Kosor i te iste godine pristupa Hrvatskoj demokratskoj zajednici, stranci čija temeljna načela, kako ističe, dijeli, te čiji program i statut bezrezervno podržava.

Andrej Plenković ističe svoj svjetonazor koji se temelji na demokršćanskim vrijednostima u kojima je centar obitelj, domovina i prioriteti Hrvatske za koje on smatra da su konzervativno – katolički na kojima, uostalom, počiva i struktura Europske pučke stranke čije obitelji i političkog svjetonazora je i njegova matična stranka HDZ.

Isti dakle, Andrej Plenković, čovjek kojemu su prioriteti Hrvatske domovina i njena suverenost, razjebao je u nekoliko mjeseci hrvatsku političku scenu, posvadio SDP, raskolio HNS, a ultra – desnicu izbacio iz svoje stranke. Barem se tako činilo, kao što se činilo da Andrej Plenković zna što radi, no malo je ljudi zapravo tada znalo tko je Andrej Plenković, nova zvijezda konzervativne desnice.

Andrej Plenković Pravni fakultet je upisao u Zagrebu 1988. godine, godine u kojoj su konzervativci bili na margini. Svijet se ubrzano mijenjao, a svijet kakvog je želio mlađahni Plenković poprimao je apokaliptične konture. Procesi koji su trajali od šezdesetih za prava žena praktički su kulminaciju doživjeli upravo za vrijeme studija Andreja Plenkovića i bili su nepovratni. Emancipacija žena bila je dovršena i žene su postajale piloti, kapetani ratnih brodova i kao Margaret Thatcher naprimjer dominirale svjetskom politikom.

Školski sustav u kojem je odrastao Andrej Plenković, isti onaj koji je svoj svjetonazor i konzervativni pogled na svijet pokupio iz svoje obitelji, postajao je polako sustav bez represije i pretjerane stege. Jugoslavija u kojoj odrasta mlađahni Andrej, sve više nalikuje na razvratni, seksualni rock – cirkus, a sve manje na domovinu kakvu sanja konzervativni student.

Škole, a posebno fakulteti, tolerirali su seksualnu slobodu omladine uz obavezni marksizam koji je na neki način poticao mladenački bunt i kritiku upravo zastarjelih, hermetičkih sustava, patrijarhalnih obitelji i vjeronauka koji se paralelno odvijao u crkvama. Zapadna potrošačka kultura postaje tih godina dominantan kulturni model u Jugoslaviji i jedna od najvažnijih determinanti svakodnevice studenata u Zagrebu koji slušaju rock koji buja po gradu kojem urbanizacija pruža sasvim dovoljno anonimnosti za raznovrsne oblike društvenih sloboda.

Način života u velikim jugoslavenskim gradovima nije se tih godina razlikovao od načina života, studentskih života u gradovima Zapadne Europe. Otvorenost granica i turizam, rock koncerti i studentska putovanja postaju svakodnevica, a opuštenu jugoslavensku urbanu kulturu najviše mrze upravo konzervativci. Pretpostavljamo vjerojatno i Andrejeva obitelj, koji su slobodoumnost tadašnje generacije, individualizam i poprilično identificiranje sa zapadnjačkim raskalašenim stilom života doživljavali kao prijetnju strogo normiranom, moralnom i psihološkom integritetu koji je njegovao obitelj, crkvu i potiho štovanje domovine koju se sanjalo u iseljeništvu, a čiji se kult njegovao u zabrani. Domovina, kako to gordo zvuči iz Andrejeve sobe dok u ponoć, u stavu mirno, sluša odjavu radio Zagreba uz taktove Lijepe naše.

Homoseksualizam, preljub, izvanbračna trudnoća postali su uobičajeni i svakodnevni u toj raskalašenoj arkadiji zvanoj Jugoslavija, s izloga trafika gledala su vas obnažena tijela i popularni erotski časopisi, Erotika i Start. Sise, guzice, praktički na sve strane, dok se naša uzorna katolička mladež krstila, i sklanjala poglede s te Sodome i Gomore uz mrmorenje očenaša.

Kako je tada bilo studirati mladom i konzervativnom Andreju možemo samo s užasom misliti dok je stidno skrivao pogled s obnaženih ženskih tjelesa, prebacivao programe kada je na filmu bila potpuno gola Mira Furlan i jedva čekao nedjelju da se ispovjedi zbog nesretne činjenice da se slučajno zatekao na koncertu “Električnog Orgazma”.

Konzervativnom Andreju Plenkoviću i njegovom društvu, ukratko, i da budemo sasvim precizni, država je uskratila konzervativnu podršku, država koja je postala ekonomski i socijalno posve seksualno liberalna. Andreju Plenkoviću i njegovom društvu, u takvoj državi život je bio nepodnošljiv, a školovanje prava noćna mora iz koje su stalno iskakali sotonski stihovi s heavy – metal ploča, raščupani Gibboniji i Osmi putnici, i Gile koji je vrištao kako “igra rock n roll cela Jugoslavija!”

Crkva je, naravno, kao jedini spas konzervativcima pružala moralnu podršku, ali je bila u uskim krugovima i nije bila javna te nije mogla, što je i normalno, a ne kao recimo danas, promicati svoj represivni moral na državnoj televiziji.

Idiličnoj entropiji kojoj je težio konzervatizam prijetnju su svakako činile i multietničke i multikulturalne grupe drugih vjerskih naroda koje su živjele u tadašnjoj zajednici, koja je u deficitu jeansa i walkmana barem imala suficit etničkih skupina.

Za konzervativce takva nehomogena država nije trebala nikada niti postojati, posebno što je ateistička i sekularna te je svima jamčila vjerske i građanske slobode. Ateističko i sekularno, zapamtite dobro te dvije riječi, jer ih više praktički nikada nećete čuti velikom zaslugom i samog Andreja Plenkovića.

Konzervativci su Jugoslaviju doživljavali kao umjetnu tvorevinu koja je narušavala njihove temeljne i tradicionalne vrijednosti, negirala fundament porodice kojom dominira crkva, a posebna veleizdaja konzervativnog hrvatstva bila je činjenica da se hrvatski, katolički narod sustavno uništava svom silom miješanih brakova koji su tih godina polako ali sigurno izlazili iz mode.

I tada su na scenu stupili nacionalisti.

Nacionalizam i nacionaliste Andrej Plenković je prihvatio kao uostalom i velika većina Hrvatske zdravo za gotovo. U hrvatskom nacionalizmu mainstream je bila i ostala konzervativna desnica, radikalna desnica koja će se kasnije postepeno utopiti u pokret, kako su ga tih godina od milja zvali, najveću parlamentarnu stranku u Hrvata – HDZ. Crkva je blagoslovom novouspostavljenog režima simbolički i ritualno, ideološki sjedinila porodicu i naciju te odigrala krucijalnu ulogu u stvaranju današnje Hrvatske, a čiji se utjecaj jasno vidi i dan danas, posebno u medijima kojima svakim dolaskom na vlast konzervativno – nacionalističke strukture daje klerikalno ideološku obojenost.

Crkva je, naravno, konzervativcima pružala i moralnu podršku, ali je bila u uskim krugovima i nije bila javna te nije mogla, kao recimo danas, promicati svoj represivni moral na državnoj televiziji. I po svim relevantnim medijima. Nema novine, dnevnog tiska ili električnog portala koji na dnevnoj bazi ne izbaci barem jednu bezimenu časnu ili kakvog bezimenog svećenika, da ne govorimo o krunicama i molitvenicima koje možete dobiti za tričavih 99 lipa, uz vaš dnevni tisak.

No Crkva je institucija koja pamti, a dolaskom na vlast devedesetih, ili da budemo sasvim precizni, dolaskom Ivana Pavla II u Hrvatsku i ustoličenjem Crkve kao državotvorne institucije koja “vedri i oblači”, drži i samu riznicu hrvatskog bogatstva i naravno, mijenja Premijere kao čarape.

No Crkva nije zaboravila svog odanog Andreja.

Strah od slobodnog pojedinca, strah od promjene sustava kojim su zagospodarili, strah od ženske emancipacije, strah od multikulturalnosti i strah od manjina i njihovih zagarantiranih prava Ustavom najbolje je pokazala vladavina konzervativaca koji su ugrabili vlast preko stranke Most nad kojom je određene utjecaje imala upravo katolička crkva.

U onom momentu kada je Crkva procijenila da je Most postao isuviše “narodni” i isuviše “nelojalan” instituciji koja ih je izdašno financirala i inaugurirala prestali su postojati. Ključnu ulogu u tom lomu koalicije odigrao je pogađate naš – Andrej Plenković Uvijek vjeran, od malih nogu, provjeren, odan, čvrst u svojim domoljubno – katoličkim stavovima, jedan i jedini – Andrej.

Igrač kojem Crkva očito bezgranično vjeruje.

No nacionalizam je zbog svojih političkih, moralnih i intelektualnih ograničenja upravo konzervativce Andreja Plenkovića skupo stajao jer su isti, pod istim stijegom postali slični divno bezlični i Hrvatska je utonula ponovo u devedesete kada su nacionalisti i konzervativci imali simbiozu izazvanu ugrozama i ratom. Hrvatska je, ne zaboravimo, dobila i Ksenu ratnicu, predsjednicu koja voli rat, oružje, slika se na tenkovima i zaslužna je što u proračun umjesto na obrazovanje, Hrvatska sredstva značajno upumpava u vojnu mašineriju, koja joj je očit fetiš. Ali i samoj Crkvi. Novac koji se „usuo“ u tu organizaciju koja vedri i oblači Hrvatskom sada je već mjerljiv milijardama, no uvijek gladni, izdašno primaju i nekretnine, koje dekretima s vrha ministri financija potpisuju kao nekretnine u igrama Monopoly.

No ne zaboravimo činjenicu da je Crkva institucija koja je kroz stoljeća efikasno oružjem branila svoju opstojnost. Od križarskih ratova do ovog zadnjeg, koji je imao pregršt vjerskih konotacija. I ta činjenica nije bez vraga, barem što se našeg Andreja i Ksene ratnice tiče.

Nije slučajno da se upravo ratna i huškačka retorika, provale mržnje prema svima koji liberalno ili drugačije misle upravo javila kao ista ugroza opstojnosti konzervativnih vrijednosti, koji su posvuda vidjeli komuniste, Jugoslavene i orjunaše. Ugroza obitelji, ugroza svjetonazora i načina života koji je napokon, nakon dugogodišnje vladavine SDP-a ponovo vratio prave vrijednosti o kojima su lamentirali Tomislav Karamarko i predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović, kulminirali su financiranjem i slobodom opskurnih Udruga za obitelj pod patronatom, treba li napominjati, svete matere Crkve, a Andrej Plenković na čelu je te Vlade koja se rigidno umiješala i u samu kurikularnu reformu, tvrdoglavo braneći ministra i od same reforme na koncu napravila trakavicu kojoj se više ne zna kraja niti konca. No Andrej Plenković i njegova svita nisu unakazili samo kurikul i nasušno nužnu izmjenu školstva.

Andrej Plenković i njegova svita unakazili su sekularnu državu i njenu povijest i kulturu na nezamisliv i civilizacijski nečuven način. Praktički ispod žita, kao da se ništa važno ne događa.

Kulturu pluralizma, sekularnu državu koja je zagarantirana Ustavom, unakazili su tako podjednako konzervativci i nacionalisti koji su svojom prirodnom simbiozom dograbili vlast.

I tada je puklo u samoj strukturi kohezije koja se pokazala iznimno krhkom upravo u onoj sferi za koju se konzervativci najviše zalažu, a ona se zove – moral.

Sve ljepote kojima se diče konzervativci i nacionalisti pale su upravo na toj riječi, na moralu, kojeg je zamijenila korupcija, sukobi interesa i na koncu izdaja samih nacionalnih interesa koji su postali pravilo, ne iznimka. Nacionalni interesi, dakle oni iznad svih, oni na kojima pada domoljublje, rodoljublje i svaka takva zanosna glupost, u eri Andreja Plenkovića postali su obična sprdnja, da ne kažemo koju grublju riječ.

Moral, kao pijedestal, pao je kao kruška uz Andrejev namješten osmijeh. Prvo amoralne igre s nesretnim Sauchom, pa još amoralnije s Vrdoljakom i HNS-om, da bi dobili i desne “moraliste” tipa Stier, u toj otužnoj moralnoj kaljuži u kojoj se zakoprcao naš Andrej nije se vidjelo kraja. Pa njegov potpredsjednik Brkić, pa prostitutke ( sise i guzice), pa prisluškivanje žena, pa ministrica koja gazi djecu, pa .. Ima li uopće kraja?

Mlad, samouvjeren, ugodne vanjštine i gospodskih manira, spreman voditi Hrvatsku s potencijalnim partnerima Kinezima u budućnosti, Andrej Plenković idealan je izbor konzervativaca koji u njemu vide modernog političara europskog tipa, suvremenog i samouvjerenog lidera kojeg poznaju u krugovima Pučana i koji će nastaviti pravednu borbu hrvatskog naroda za očuvanjem temeljnih vrijednosti svoje opstojnosti, obitelji, Crkve i kulta domovine kao jedinog ispravnog i moralnog nasljeđa prethodnih naraštaja konzervativaca u Hrvata.

Pravi izazov Andreju Plenkoviću tako neće biti ni parlamentarni izbori, kao što mu neće biti ni struktura samog HDZ-a koji svoje konzervativno članstvo sačinjava na oko dvadeset posto pretežno ruralnog područja, kao što ga ima i u pravoj vojsci poslušnika, zaslužnika i opslužitelja stranke koja je izrazito izdašna prema tom svom tkivu.

Pravi izazov Andreju Plenkoviću neće biti ni katastrofalan image stranke koja je od svog nastanka bila rodijačka, bila samo za provjerene kadrove i bila njihova “cosa nostra”. Pravi izazov po svoj prilici neće Andreju biti ni suparnici u izbornoj utrci koji su po sličnoj metodologiji kadroviranja ovisni o svom dijelu članstva, rasuti i posvađani, niti zbunjena javnost kojoj se svako desetak godina servira sličan jedan Plenković koji bi trebao Hrvatsku odvesti u zapadne integracije, uljuditi je i pokazati svijetu kao malu, sjebanu, ali ugodnu zemlju za život.

Pravi izazov Andreju Plenkoviću neće biti ni sam Andrej Plenković, student Ekonomskog fakulteta osamdesetih koji jako dobro pamti kako se zemlja bez reda, zemlja bez morala i zemlja Crkve kao neprikosnovenog autoriteta može raspasti kao kula od karata.

Pravi izazov Andreju Plenkoviću bit će nacionalisti ponikli u njegovim redovima.

Njegova zlatna mladež. I njihova glad. Stari lavovi su siti, a mladi riču. I njihova glad bogami se čuje.

Glad mladih nacionalista koji su odavno preuzeli primat nad konzervativcima i demokršćanima, nacionalista koji su ga na koncu i doveli na čelo te parlamentarne stranke. Slutite li poveznicu s mladim Andrejom Plenkovićem, onim opisanim u pasusima gore, i današnjim, agresivnim Plenkovićima koji svoju viziju Hrvatske vide u čvrsto desnoj kasarni kojom će dominirati rigidni nacionalizam, kler i ksenofobija? Nije li to divna evolucija demokršćana, od Jugoslavenskog kazamata pa do danas? Nije li to tipično Darvinovski koncept od Andreja Plenkovića kao majmuna s toljagom koji evoluira u mladog, progresivnog Andreja Plenkovića sa značkom zastave RH zataknutom na Bossovom odijelu na čelu mladeži HDZ-a?

Kako će se taj svjetonazor koji jako dobro poznajemo u budućnosti nositi s kurikularnim reformama, gay paradama i svakodnevicom studenata u Zagrebu koji slušaju folk koji buja po gradu kojem urbanizacija pruža sasvim dovoljno anonimnosti za raznovrsne oblike društvenih sloboda, tek trebamo vidjeti, no baš na primjeru Andreja Plenkovića mogli bi predvidjeti.

Kako će se nositi s tvrdim mladim nacionalistima tek to trebamo vidjeti. Sadašnji status quo je samo naizgled idiličan jer je ljevica u rasulu. No građanska svijest jača. Parada ponosa u Zagrebu bila je jača nego ikada, ljevica kroz Zagreb pokazuje da još postoji, građani se organiziraju kroz otpor demokratskim sredstvima u obliku referenduma, kao što je ovaj za mirovine.

I pravo je pitanje do kada će Crkva t tolerirati. Zar nije divno što su odbili skupljanje potpisa građanima za referendum kao uvrijeđene frajle?

Do kada će Crkva trpjeti njegove “ušminkane” metode i to je osnovni razlog zbog kojeg se mlada desnica u HDZ-u već pregrupira i jača. Jer osluškuju što se događa u SDP-u. A dogoditi se nešto mora i mora što prije. Naš Andrej tako bi se uskoro, nakon vrućeg ljeta, a možda i prije, mogao naći između dvije vruće vatre, između dva nespojiva i nepomirljiva svjetonazora. Između građana kojima konačno dolazi iz guzice u glavu u što nas sve planiraju pretvoriti, i svojih redova, koji su sve više nezadovoljni svojim vođom.

Pitanje je kome će se tada prikloniti sam HDZ, koji je uglavnom sastavljen od hijena, koje kada nanjuše krv bježe kod onog jačeg, a to je definitivno i jedino izgledno Crkva, koja stoji iza cijele priče.

Hoće li Crkva maknuti konačno svog vjernog Andreja kada je i ovaj na koncu izda, kao što su je izdali praktično svi? Od Franje Tuđmana do Tomislava Karamarka? Istog onog Andreja Plenkovića, da ne dođe do zabune, čiji svjetonazor se temelji na demokršćanskim vrijednostima u kojima je centar obitelj, domovina i prioriteti Hrvatske za koje on smatra da su konzervativno – katolički na kojima počiva i struktura njegove matične stranke HDZ?

Naravno da hoće.

Jer sve se tu zapravo vrti, vjerovali ili ne, oko sisa i guzica.

Komentiraj