Kolumna

UDJEL ĐAVLA Tamo gdje prestaje razum – počinje Hrvatska

Kvaka je naime u tome da su onomad Ante i njemu slični poduzetnici pokazivali svoje pravo lice, pohlepno, sebično i odvratno, onomad kada su magistrice ekonomije čistile njegove apartmane jer “ima na birou ko će”, dok danas Ante i njemu slični kukaju i jauču kako “nema ko” pa mu te iste magistrice ekonomije rade i po danu i po noći, bez slobodnog dana i praznika, za još manje jer je “posa pa, a konkurencija ubija”. I tu prestaje razum, a počinje Hrvatska.

Ante Krpina je poduzetnik u Hrvatskoj. Ništa neobično za malu i sjebanu zemlju u kojoj svaka budala može biti poduzetnik ili ugostitelj, vlasnik lanca trgovina, kazat će vam svaki nadobudniji hadezeovac, no Antina priča zapravo je priča upravo u Hrvatskoj, zemlji koja je svojim nastankom grubo ukinula jedan od svojih dotadašnjih temelja, fundamenta, a to je bilo radništvo. Da bi omogućila Anti i njemu sličnima pravo i mogućnost da postanu kako smo na početku naglasili, hrvatski poduzetnici, ugostitelji, vlasnici lanaca trgovina.

Ante i tisuće njemu sličnih za vrijeme Jugoslavije bili su bageristi, radnici na građevini, priprost svijet, koji je imao jednu neobičnu sretnu okolnost, a ta je bila da je Ante imao dobre rodbinske veze, ili kako će vam on sam kazati “nos” za posao, izvanredan lumenski i inovativni duh da se upusti u rizik koji se zove hrvatski obrtnik, vlasnik firme ili ugostitelj. Ante je na vrijeme shvatio da njegovi dolaze, pa se među prvima učlanio u svenarodni pokret, u budućnosti poznat kao HDZ.

Ante je zamislio kako bi bilo fino imati privatnu tvrtku za čišćenje, pa je naš lumen osnovao “Control Home Management” firmu koja je dobila, iako nije imala niti jednog registriranog zaposlenog, unosan posao čišćenja skoro 70 posto od ukupno 700 državnih ureda širom Lijepe naše.

Istina, nije sasvim jasno kako je to našem Anti uspjelo, vrag je taj poduzetnički duh koji prepozna pravu priliku i prazan prostor na tržištu, ali je naš lumen uspio dobiti i nekolicinu ministarstava, državnih ureda i prostora, iako ponavljam, nije imao niti jednu registriranu i zaposlenu osobu u svojoj tvrtki koja obavlja usluge čišćenja.

U dvije godine naš je lumen inkasirao od države 12 milijuna kuna, država je podmirila sve svoje obaveze, u ministarstvu se čak i ponosili kako su uštedjeli na čišćenju više od dvadeset posto našavši našeg Antu, a najebale su pogađate neregistrirane radnice rečenog Ante, njih više od stotinu i dvadeset koje plaće nikada vidjele nisu za svoj rad. Država je, zajebana kakva već jest, kada su očajne žene zatražile pomoć i odlučile se na štrajk, nakon što je Anti proslijedila milijune kuna, odlučila zaustaviti isplate, na što je naš poduzetnik, novi Tesla, otvorio novu tvrtku i nastavio poslovati kao da se ništa bitno dogodilo nije.

Među radnicama je naglasimo, samo reda radi, bilo samohranih majki, bolesnih žena, gospođa u poodmakloj životnoj dobi i trudnica.

Da nevolja bude veća, kada je Fina pokrenula stečaj nad “Control Home Managementom”, utvrđeno je kako rečena tvrtka našeg Ante posluje s gubitkom od ni manje – ni više već 2,3 milijuna kuna, iako je naš lumen, hrvatski poduzetnik samo od države inkasirao 2,2 milijuna kuna.

Usput budi rečeno, ni nova tvrtka našeg Ante nema niti jednog zaposlenog.

Ante je, znam da vas zamaram, samo jedna od desetaka tisuća hrvatskih tužnih priča, koje su vezane za desetke tisuća hrvatskih sudbina i Ante je pravilo, nikako iznimka, no Ante je i puno više od obične hrvatske priče kakvih ste se naslušali od kada nam je mlade i lijepe države. Naime Ante i njemu slični, rak rana su ove zemlje i generator svih naših problema, a imamo ih, imamo da te dragi Bog sačuva.

Antu nikada nitko kazneno goniti neće, Anti se nikada imovina zaplijeniti neće, Ante nikada zatvora vidjeti neće. Samohrane majke u Antinu vlasništvu imat će još jednu tužnu priču iz svog života dok je ne zamijeni neka nova i još tužnija, jer Ante je Ante i svuda je isti, samo u različitim i sve gorim i tužnijim inačicama.

Ante ugostitelj recimo, samohranu majku će držati po dvanaest, čak i do osamnaest sati na poslu gladnu, ako uzme krišom koricu kruha ili ne daj bože pršuta, Ante će je potjerati kao pseto, Ante i njemu slični imaju ugostiteljske objekte diljem Lijepe naše u kojima im samohrane majke rade dok ne skapaju od gladi ili padnu u nesvijest od sunca i prekomjernog, životinjskog posla, jer Ante nije lud da zaposli još koju smjenu ako ima tegleću marvu koja još uvijek stoji na nogama.

Kvaka je naime u tome da su onomad Ante i njemu slični poduzetnici pokazivali svoje pravo lice, pohlepno, sebično i odvratno, onomad kada su magistrice ekonomije čistile njegove apartmane jer “ima na birou ko će”, dok danas Ante i njemu slični kukaju i jauču kako “nema ko” pa mu te iste magistrice ekonomije rade i po danu i po noći, bez slobodnog dana i praznika, za još manje jer je “posa pa, a konkurencija ubija”. I tu prestaje razum, a počinje Hrvatska.

I tako smo došli do Hrvatske godine gospodnje 2019., njene turističke sezone u kojoj postoje Ante i deseci tisuća ljudi, samohranih majki, koji rade za mizeriju, gladni, žedni, dok ne skapaju. U Antinom slučaju, ti su ljudi, samohrane majke ostali i bez krvavo zarađene plaće. U slučaju drugog nekog Ante bez dnevnica, prekovremenih sati ili čak bez dnevnih obroka, vode, dozvole da odu na zahod. Došli smo do zemlje u kojoj postoji samo Ante i njemu slični i ljudi koji očajnički rade, padaju s nogu po ovoj jari – da nikada plaću ne vide. Ili ako je već vide, ona nije onakva kakva je bila dogovorena u predsezoni. Razlog? O ima ih naš Ante na tisuće. Od manjka noćenja u srpnju, do države što ga kolje. No pravu bilancu svog poslovnog uspjeha Ante čuva kao zmija noge.

Ako pitate Antu kad je malo pripit zašto je to tako, on će vam odgovoriti da i on ima gladna usta kod kuće koje treba nahraniti, gladan gliser koji treba napojiti, gladnu vikendicu na otoku koju treba dovršiti i gladnu ljubavnicu koja troši bože te sačuvaj!

I tako smo došli do naslova ove naše tužne priče. Ante i njemu slični rak su rana ove i ovakve Hrvatske. Ti ljudi nisu stranci, ti ljudi su naši, izdanci našeg naroda. Ti ljudi nisu čak ni neprijatelji ove zemlje, izdajnici i oni koji joj žele loše. Ti su ljudi u pravilu najveći domoljubi, prvi u crkvama i za oltarima, dobri obiteljski skrbnici, viđeni i poštovani u društvu. Prvi pred Thompsonovom binom, prvi za slikanje s predsjednicom.

No ujedno svi su ti ljudi eklatantan razlog zbog kojeg na tisuće mladih odlazi iz ove zemlje jer ne žele da ih nepismena i licemjerna budala iskoristi, razboli i uništi im i malo volje za životom. Ti su ljudi stoka, najveći šljam ovog društva, beskrupulozni i odvratni gadovi za koje ja nemam dovoljan krug pakla. Ti su ljudi, a na desetke ih je tisuća, uz političare lopove, klasičnu mafiju, gori od ubojica, gori od pljačkaša, gori od najgorih kriminalaca.

Ti su ljudi talog.

Talog i mulj ovog društva, ali mulj iz kojeg ne možemo, mulj koji nas sve skupa vuče na dno, mulj iz kojeg nam nema bijega, mulj u koji se silom prilika na koncu navučemo svi. Da bi nam Ante objasnio kako iza osamnaest sati rada nemamo pravo na hranu, nemamo pravo na odmor, nemamo pravo na plaću. Jer smo lijeni, beskorisni i jer ne čistimo dobro. Samohrane majke su za Antu kurve, a bolesne žene koje mu čiste zahode – lijene krave.

I tu prestaje razum, a počinje Hrvatska.

E jebem je ovakvu kakva je. Kao što jebem svakog takvog Antu. Jednom će i Anti svanuti krvava zora. Jednom će i njegova glava završiti u istom onom zahodu u kojem je toliko samohranih majki izlilo svoje suze. Taj dan bit će dobar dan. Dobar dan za sve one, kako ono, lijenčine, beskorisne kurve i neradnike. Takvi su oduvijek bili zemaljsko roblje. Svi sužnji koje mori glad. No jednom ustanu i oni.

A tada će Anti i njemu sličnima biti mala ova njihova Hrvatska.

Komentiraj