Kolumna

UDJEL ĐAVLA Thompsonova gaža i pet ambalaža

Nisu li divni, na momente i dirljivi, ti stalni i uporni pokušaji Hrvata da se ujedine? Da na pravdi Boga, konačno, svoji na svom, kada nam nitko ne može ništa, čak ni Thompsonu, svi stanemo pred jednu binu, kleknemo pred jednu zastavu, proslavimo jednu istinu?

Nije li to dirljivo, u mitološkom rangu, da gradonačelnik grada Splita, “fetivi” Splićanin na ujedinjenje svojih građana i Dana pobjede dovede – Marka Perkovića Thompsona. Dakle ni Mladena Grdovića, ni najdomoljubniju klapu od svih sličnih skupina – Intrade, već Thompsona?

Kako stoji u navodu iz ureda gradonačelnika, potreba za ujedinjenjem Hrvata u taj povijesni dan nadilazi osobne ukuse i neukuse, kao i primjereni folklor grada koji već odavno od onog dalmatinskog ima samo Za dom spremni, koji se očekuje iz petnih žila još na početku priredbe.

No vratimo se tren na ono gradonačelnikovo, na potrebu za ujedinjenjem, barem kozmetički, na jedan dan.

Da nisu toliko imbecilni, koliko jesu, shvatili bi odavno Hrvati da je iznimno teško, u pravilu gotovo i nemoguće, ujediniti ono osnovno, ono što je u srži, u samom temelju Hrvatske, a to je nejednakost. I zbog toga ta usporedba s čimpanzom. Jer što je čimpanza nego majmun koji se zadovolji bananom? Ima li bolje usporedbe od te, od Hrvata koji spremno čeka plastičnu pet ambalažu pred Thompsonovim koncertom, i veseli se zbog te banane istom, do ovaj inkasira 400 000 kuna iz proračuna grada koji je klimav toliko da djeca u vrtićima nemaju za banane.

To je ona čista i matematička razlika između bogatih i siromašnih. Bili oni primati na dvije noge, ili oni na stablima, isti vam je kurac, samo drugo pakovanje. Nema zapravo ljepše stvari nego kada sport, posebno nogomet, ujedine naciju. Ili kakva druga veličanstvena pobjeda, najbolje na bojištu. A današnje bojište Hrvata je naravno ono travnato.

Barem su nam tako sugerirali u tih mjesec dana, kako smo “napokon” zajedno, nakon rata, prvi put kako dišemo kao jedno, kako naši junaci nisu sami jer ih četiri milijuna Hrvata zdušno prati, na koljenima, u transu, zajedno zagrljeni, zajedno kao jedan ogroman falus presvučen u kockice koji se uzdiže visoko prema nebu i prijeti u punoj erekciji svima,

Dancima, Rusima, Englezima, Francuzima, i zna se, najviše domaćim izdajnicima kojih ima otprilike desetak.

Među koje se mogu ubrojiti i sam.

Pamti li tko danas više te dane majmuna i slave?

Dane u kojima je Marko Perković Thompson bio persona non grata?

Među salvama uvreda, posvemašnjim gađenjem, pljuvačkom i onim starohrvatskim – jebem ti majku četničku, naišao sam na jednu konstantu, jednu linearnu sinergičnu fusnotu svih uvreda, pa čak i od ljudi koji su prije SP Rusija bili koliko – toliko normalni.

Naime, među svim odricanjima od mene i pokušajima da me se što više pljune bilo je uglavnom jedno – kako te nije sram, kako možeš biti protiv ovako divne stvari kao što je svehrvatsko ujedinjenje? I protiv Thompsona, žrtve na pravdi Boga, koji ne smije Hrvate ujediniti, već kao zadnja pička čuči u autobusu i pravi se mutav.

Ujedinili se jesmo, tada, ali na koji način? Kako majku mu bez Thompsona meni to i do dana današnjeg nije jasno? Ah da, nije bila predsjednička kampanja, o kakav sam ja blesan, pa se pazilo što će svijet reći, a poznato je da se u kampanjama odjebe i svijet i Hrvate, pa je samo bitno što će glasačko tijelo reći. Zanimljivo? Naravno da jest, i nema vam veće istine od one tko će iza ramena Marka Perkovića Thompsona stajati, onaj tko bude, dao je najviše, i toga će taj bard zdušno podržati. Uz naravno svoju ikonografiju i euforičan početak koncerta sa Za Dom, što je ionako sada, u predsjedničkoj kampanji folklor, nedužna ikonografija, za glupe Hrvate zdravica uz koju je 19 000 romske djece otišlo u zaborav.

Ujedinili smo se zapravo tako da smo kolektivno svi odbili gledati ono što se stvarno događa i ono što je stvarna istina, obavijeni histerijom koja je u samom začetku isključivala bilo kakav oblik kritike, a kamo li netrpeljivosti, daleko bilo navijačke pasivnosti ili ravnodušnosti. Mi Hrvati ujedinjeni smo isključivo u histeriji, a ona nas očekuje u vrućem kolovozu i ove godine pred binom, pred kojom će djeca u crnim majicama s podignutim desnicama veličati fašizam.

Fašizam?

Kakve veze ima fašizam s Thompsonom, predizbornom kampanjom i djecom u crnim majicama zapitat će se prosječan Hrvat? Naravno da nema! Ta Tito je bio ubojica, komunisti satrapi, antifašizam floskula, a naši crni dečki žrtve izgubljenog rata. U čemu je dakle problem? Tko nas bre zavadi?

Nisu li divni, na momente i dirljivi ti stalni i uporni pokušaji Hrvata da se ujedine? Da nisu toliko imbecilni, koliko jesu, shvatili bi odavno Hrvati da je iznimno teško, u pravilu gotovo i nemoguće, ujediniti ono osnovno, ono što je u srži, u samom temelju Hrvatske, a to je nejednakost, to je ona čista i matematička razlika između bogatih i siromašnih. I nije li divno gledati siromašne čimpanze Hrvate kako stoje i veličaju svoje bogate, nenadjebive majmune Hrvate?

Jer za mene si majmun kada te divne, neiskvarene čimpanze tako besramno iskorištavaš. I otimaš im banane. Ne da si za mene majmun, već si za mene stoka, a to je od majmuna hajmo reć evolucija u besramnosti.

Pa s kim. majku mu, ja da budem ujedinjen s bogatim Hrvatima?

Kao prvo ni u začetku nisam bio ujedinjen s ratnim zločincima, ratnim profiterima i svoj toj bagri koju smo fino mogli vidjeti na skupocjenim tribinama rezerviranim za odabrane. Kao drugo, ujedinjena predsjednica nije moja predsjednica, već je njihova predsjednica. Ta se žena, ne zaboravimo, “odjedinila” od mene onog časa kada je moju djecu pozvala da slobodno napuste Hrvatsku ako je ne vole. Kako imam pametnu djecu, na mamu, ni jednom ni drugom se ne sviđa baš da im “kušin bude stina”, tako da što se tiče predsjednice odavno sam shvatio da je njihova, a ne naša. Mi i oni, da se konačno razumijemo smo bogati i siromašni Hrvati. Napokon ujedinjeni?

Ma hajte vi u pizdu materinu što smo ujedinjeni! Ustvari, hajte lijepo svi vi Hrvati čimpanze u pizdu materinu! Niti sam čimpanza, niti sam majmun! Niti to želim biti. A vi ste me u to pretvorili, političari, kurvini sinovi!

Kako netko s imalo razuma može i želi biti ujedinjen s takvim smećem? Smećem zbog kojeg živi kao rob u ovoj njihovoj Hrvatskoj, smećem zbog kojeg se osjeća kao zadnje smeće već trideset godina!

Nisu li divni, na momente i dirljivi ti stalni i uporni pokušaji Hrvata da se ujedine? Da nisu toliko imbecilni, koliko jesu, shvatili bi odavno Hrvati da je iznimno teško, u pravilu gotovo i nemoguće, ujediniti ono osnovno, ono što je u srži, u samom temelju Hrvatske, a to je nejednakost, to je ona čista i matematička razlika između bogatih i siromašnih. Dok se slavi, dok vlada posvemašnja histerija, malo tko obraća pozornost na ljude koji kupe boce, kopaju po kontejnerima, nemaju za hranu, malo tko prati našu djecu po Irskoj, Njemačkoj koja se sada već broje na stotine tisuća i malo koga je za to bilo briga. Gdje su oni? Za koga navijaju? Slave li svoju veličanstvenu predsjednicu? Nenadjebivog izbornika? Šimu Vrsaljka? Marka Perkovića Thompsona?

Ili crnče u restoranima diljem Europe i čekaju kraj radnog vremena i jebe ih se zapravo za tu i takvu Hrvatsku koja je ponovo u ratnom transu, a za njih ih sve boli kurac. I nek ih boli kurac. I neka, kada vide sliku prepune Rive osjete da su tu gdje jesu s razlogom. I zavidim im, našoj djeci.

Jer Marko Perković Thompson od njih ne radi majmune. A od ovih bogami pred binom – radi! Za koliko upita će neupućena čimpanza Hrvat?

Za 400 000 kuna!

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj