Kolumna

UDJEL ĐAVLA Tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?

Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati kada mene ne bude, zapisao je Siniša Glavašević, trajni simbol grada dok su mu oči rasle pred osobnim porazom. Tko će čuvati moj grad, zapitao se tada, kao da proročanski gleda svoj grad dvadeset i sedam godina u budućnosti. Vukovar iz mraka mogu iznijeti samo djeca. Samo novi naraštaji neopterećeni avetima prošlog grada, grada koji je nestao da bi se zauvijek urezao u našu kolektivnu memoriju. Jer nema leđa jačih od mojih i vaših, zapisao je Siniša u ratnom vihoru, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Od mladenačkog šaputanja kojem se nadao Siniša Glavašević, dvadeset i sedam godina kasnije, dakle danas, nije ostalo gotovo ništa. Njegov grad, grad iz njegove vizije, grad obnovljen i iznesen iz mraka, danas je ranjiv i umoran, upravo onako ranjiv kakvim ga je vidio Siniša. Jer gradom Vukovarom ne odzvanja dječja vriska, niti se čuju mladenačka šaputanja. Vukovar je grad koji je obnovljen da bi bio spomenik, a ne grad. Njegovi parkovi, klupe na kojima su još urezana ista imena, nisu zamišljeni da bi primili prve poljupce kako je to poetski opisao Glavašević, već su tu da budu obična kulisa. Kao kulisa koju u kazalištu namjeste radnici pred kakvu premijernu dramu. Uložite u budućnost, govorio je Siniša, jer je vaša prošlost razorena i iz nje nemate više ništa. No prošlost je razorena prošlosti, ali je itekako dobrodošla budućnosti, ovoj i ovakvoj budućnosti, u kojoj će se ova zemlja sjetiti Vukovara na jedan dan i  kojoj će Vukovar kao grad poslužiti za jedan dan, da bi ga ponovo prekrila magla i zaborav. A grad, za nj ne brinite. On je sve vrijeme tu i s vama. Grad koji postoji i ima smisla samo u jednom.

Ako u tom gradu žive djeca.

Tko čuva danas Vukovar, dvadeset i sedam godina nakon Siniše Glavaševića? Vukovar koji je voljom politike postao trajni spomenik sa svojim pripadajućim kulisama. Vukovar kojem parkovi služe da bi dočekali jednom godišnje političare, koji će iznova i iznova obećavati gradu grad. Ali grada nema bez mladenačkog šaputanja. Grada nema bez vriske djece i školskih igrališta. Grada nema, ako taj grad služi samo kao kulisa jedne predstave koja se odigrava jednom godišnje, da bi kazalište ponovo prekrila tišina. Tišina koja pada maglom na grobove i humke. Tišinom koja pada nad škole i ulice, parkove i igrališta. Dobrodošla budućnost Vukovara danas je samo forma bez sadržaja. Iza lijepih kulisa, kažu neki ljepših čak i od vremena prije rata, skriva se brižno istina o Vukovaru, kao simbolu novovjekog stradanja, stradanja njegove mladosti. Jer grad koji je stradao prije dvadeset i sedam godina, nastavlja stradati i danas, kao što nastavlja stradati Slavonija, zbog onih kojima su puna usta Vukovara i grada, a sam su taj grad ubili – dvaput.

Jer se Vukovar kao grad ponosi gradom samo u studenom kada ga se sjete. Kada im treba. A gradom se ponositi treba kada se iz njega čuje dječja vriska. Dječja vriska i mladenačka šaputanja.

Morate iznova graditi.

Tim riječima upozorio je Siniša Glavašević svoju Hrvatsku. I svoj grad. Jer grad je samo grad ako se u njemu daju i primaju prvi poljupci. Grad je samo grad ako se u njegovim izlozima ogledaju zagrljena djeca. Mladost. Inače taj grad postaje kulisa. Kulisa za još jednu tragediju ovog naroda. Možda i veću od razaranja onomad. Jer ima li većeg razaranja od grada koji se napusti kada na njega ne padaju granate? Ima li većeg razaranja grada od spoznaje da ga djeca zauvijek napuste i bez da ih je netko potjerao? Ima li većeg razaranja za grad od razaranja njegove budućnosti? Jer ga je netko označio gradom prošlosti, pa mu je nadjenuo takvu ulogu. A grad – to ste vi, govorio je Siniša Glavašević vjerujući kako će se grad kao grad obnoviti, i kako će njegovim ulicama odzvanjati ponovo vriska djece. No prošlost koja se trebala trajno konzervirati za potrebe politike nije i ne može Vukovar iznijeti iz mraka. Vukovar iz mraka može iznijeti samo dječja vriska.

No tko je odgovoran upravo za tu dječju vrisku? Tko je odgovoran za budućnost Vukovara?

Djeca grada Vukovara nigdje ne putuju.

Ustvrdila je to u danima prije masovne komemoracije grada Suzana Kačić Bartulović, profesorica Ekonomske škole u Splitu. Ponukana dirljivim pismom vukovarske kolegice, profesorica iz Splita pokrenula je inicijativu u koju se uključio i sam župan Blaženko Boban, najavivši kako će osigurati potrebna sredstva, da djeca Vukovara posjete Split.  Treba li uopće spomenuti kako je inicijativa stopirana, a ravnateljica škole Suzanu Kačić – Bartulović prijavila je Etičkom povjerenstvu.

Odustajem od traženja pravde, istine, Odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega za neki dobar početak, ili neki dobar kraj, riječi su Siniše Glavaševića koje i dan danas tako bolno odzvanjaju ulicama praznog Vukovara. Grada kulisa, grada monumentalnog spomenika našem besmislu. Jer zemlja kao i grad nemaju budućnost kada se svi odreknemo sebe i prepustimo sebe, grad, budućnost, djecu ljudima koji su danas pohodili Vukovar držeći ruke na srcu. Političarima ili ravnateljima, svejedno.

Jer tko će Vukovar iznijeti iz mraka doli nas koji smo spremni  na život, a ne na smrt? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka doli nas koji smo spremni živjeti, a ne sudjelovati u igrokazima života? I na koncu, tko će obnoviti sve naše razorene prošlosti, ako ne naša djeca koja će se jednom sa svojih putovanja vraćati na svoja školska igrališta i na svoje klupe da bi nastavila mladenačka šaputanja čineći grad?

Tko doli nas samih koji shvaćaju što je zapravo grad.

Grad, kako ga je vidio Siniša Glavašević. Grad koji je sve vrijeme bio u svima nama. Samo skriven, da ga krvnici ne nađu.

Komentiraj