Kolumna

UDJEL ĐAVLA Tko nas, bre, rastavi?

U svibnju 2009. krenuo sam kao i ostalih četrdeset tisuća mojih bivših sunarodnjaka na hodočašće u Beograd.

Angus Young i društvo zakazali su pakleno druženje na stadionu JNA, a nas su pred Beogradom dočekali jumbo plakati na ćirilici – Dođite u Hrvatsku, raj na zemlji.

Godina je, ponavljam, 2009, predsjednik Vlade je Ivo Sanader koji s ministrom gospodarstva, rada i poduzetništva Damirom Polančecom i ministrom turizma Damirom Bajsom provodi radni vikend u Beogradu, a u cilju poboljšanja turističke sezone u Hrvatskoj.

Svečanom domjenku prisustvuje i ministar vanjskih poslova i europskih integracija Gordan Jandroković, mjesto radnje je beogradski velesajam na kojem nema metra da nije hrvatski štand, hrvatska gastronomija i turistički marketing. Sama atmosfera po Beogradu već je uzavrela, beogradski asfalt već miriše na ljeto, a mi se hladimo pivama u popularna “Dva točka” i čekamo koncert radi kojeg smo proputovali tridesetak sati.

Godina je 2009., i Split, kao uostalom i Hrvatska, još ni u primisli nemaju masovni turizam koji nas očekuje prvim kadrovima block – buster serijala “Game of Thrones”, festival Ultra će prvi put u Europu tek za četiri godine, Split je još uvijek i infrastrukturno i turistički tranzit uglavnom za otoke, a Vlada RH upinje se, kao uostalom i svi koji imaju interes u turizmu da na Jadran te povijesne 2009. dovedu što više dragih gostiju iz Srbije.

Zanimljivo mi je tumarati Beogradom u kojem su ljudi srdačni i razgale se kada čuju da smo iz Splita. Ono popularno “tko nas bre rastavi” više nije fora, imam dojam kako svi jedva čekaju ljeto pa da krenu put Dalmacije, koja je za prosječnog Beograđanina isto što je prosječnom Splići, tj. meni Beograd. Grad DimitrijaMite Pantića i Srećka Šojića, grad u kojem jutrom na posao stojadina Mita pali sjekirom, a na splavima na Adi Srećku će večeras Suzi da popali lovu i odbega na Ciriško jezero.

Dok tako zaneseno šetam Beogradom, gradom koji mi je dao Idole, Bajagu, Čorbu, Partibrejkerse i Električni Orgazam, shvaćam da ljudi na koje nailazim imaju istu percepciju Splita. Split je za Beograđane grad Miljenka Smoje, Duje, Ferate i Borisa Dvornika, grad u kojem su ljudi buntovni, ali velika srca, grad u kojem će te svatko primiti, dati ti vina i ribe, i grad koji je nekoć bio svima u srcima.

Godina je 2009., i Vlada RH upinje se da davne tenzije između dva naroda nestanu kao i sve što je u povijesti nestalo, politika je usmjerena na gospodarstvo koje je istina u kurcu, ali očekuje se da ga spasi dobra sezona, Oluja i Dan pobjede planiraju se proslaviti diskretno uz javne isprike s vrha svim Srbima ma gdje bili, a Marko Perković Thompson svoje koncerte može održavati jedino u zabiti Čavoglava. Tko nas bre rastavi, službena je politika koja se plasira i kroz medije koji su upregnuti da što više Srba dođe na Jadran, a da stvar bude još i luđa iz današnje perspektive sama Vlada poziva Srbe da se vrate na svoja vjekovna ognjišta u Knin, te im garantira i obnovu, što porušenih i spaljenih kuća, što u smislu poticaja.

Godina je, dakle 2009., na vlasti nisu ni SDP, a nije ni Zoran Milanović, na vlasti je HDZ, u svom najpitomijem obliku od kada nam je mile i drage države. Srbija i Srbi reagiraju očekivano, i Split je doslovno krcat beogradskih automobila tu sezonu. Dragi gosti su dobrodošli, i svi za njih imaju samo riječi hvale. Od malih iznajmljivača, do ugostitelja. Srbin rado ide na godišnji odmor, a kada ode, ne ide on ko Francuz pa gleda svaki euro. Srbin kad dođe na more bogami zna zašto je došao. Peku se lubini i orade, konobari iznose škampe i jastoge, a gradom Splitom, kao nikada do tada odzvanja ono sada već izlizano – tko nas bre rastavi?

Godina je 2019., dakle puno je desetljeće prošlo od kada su nam srpski dinari, i srpski gosti bili mili, dragi, najdraži. U međuvremenu Split je dobio zmajsku kraljicu koja je zajahala Jona Snowa ili zmaja, tako nešto, i Split je dobio čudesnu Ultru. Split je ukratko, od male, tranzitne zabiti, igrom slučaja ili prijestolja, svejedno, postao globalni hit.

Nenadjebivo odredište u kojem se za samo 9,99 eura možete slikati na originalnom Game of Thrones prijestolju dok vas Tyrion Lannister draška po trbuhu. Split je postao globalni hit koji danas zapišavaju dragi gosti praktički iz cijeloga svijeta, i Split je postao turistička meka u kojoj možete pojesti lubina ili oradu za nenadjebivih 39,99 eura po komadu.

U međuvremenu se naravno dogodilo štošta. Ivu Sanadera zamijenila je Jadranka Kosor pa Tomislav Karamarko kojem se nije sviđalo to što nam u Split, Makarsku ili Dubrovnik još uvijek žele dolaziti Srbi pa se mudro dosjetio, pošto su Srbi siromašni, a ostatak svijeta bogat, da Hrvati i Hrvatska trebaju malo više poraditi na svom dostojanstvu, podignuti svoju domoljubnu svijest, i sada, kada nam Srbi više nisu potrebni, riješiti se tih i takvih turista koji su do prije trideset godina na traktorima otišli zauvijek, ili zauvek, kako vas volja.

Godina je 2019., i točno je dakle deset godina Hrvatima trebalo da shvate kako se od turizma itekako dobro može živjeti, pa su Hrvati, a Splićani najviše, sve svoje resurse, objekte i nekretnine prenamijenili u resorte, apartmane i hotelski smještaj. Usput, pao je Tomislav Karamarko, oko, vjerovati mi nećete, izdaje nacionalnih interesa, a na njegovo mjesto došao je uljuđeni premijer, finih manira Andrej Plenković. Te naravno, kako da je ne spomenemo, predsjednicu svih Hrvata, Kolindu GrabarKitarović koja je sve svoje resurse upregla u ono davno zacrtano Karamarkovo podizanje svijesti u Hrvata.

Deset godina, dakle, bilo je sasvim dovoljno da u Hrvatskoj stasa jedna nova generacija ispranih mozgova, generacija koja se u tih deset godina izbombardirala i izraketirala Srbima kao jedinim i glavnim krivcima za egzodus Hrvata, generacija koja će bacati Srbe u more, napadati ih gdje god može i kada može, tući ih maskirana po Braču, Kninu i po Splitu, a njihove automobile šarati crnim sprejom s porukama Ubij Srbina. Deset godina trebalo je dakle da od jedne pitome zemlje okrenute budućnosti postanemo i službeno shizofrena inačica NDH.

Godina je, dakle, 2019., i grad Split diči se svojim masovnim turizmom. U Splitu je svaka nacija i svaka rasa dobrodošla, osim jedne. One iz Srbije. Zašto je to tako, vrag će ga sam znati. Premijer i predsjednica se kunu da oni pojma nemaju zašto je to tako, i zašto se samo Srbe napada čim prijeđu Lučko. I jedan i druga drže kako su to izolirani slučajevi kojima gladni mediji pridaju previše pažnje. No istina je prava i istina je takva da Srba po Splitu više nema. Nema BG registracija, i nema vatrenih crnki koje traže kakvog pristojnog galeba u Splitu koji bi im ispekao brancina na gradela, a pritom ih i svojom barkom odveo na najljepše mjesto na svijetu, na Hvar za kojim toliko pate.

Nema više Srba koji su do prije samo deset godina bili tako dragi, i tako dobrodošli, nema više Beograđana i Beograđanki, nema čak više ni onih koji bi unajmili rent – a car pa onako, pravili se Englezima.

Tko nas bre rastavi i zašto?

Vrag će ga znati.

No u jedno sam sasvim siguran i jedno je prosto ko pasulj, ako dobro poznajete svoje Hrvate i posebno svoje Splićane. Uskoro, a to nam je pokazao srpanj, nestat će masovnog turizma kako je nestalo i Lannistera, kao što će nestati i Ultre koja je već skučena na Parku mladeži. Nestat će odjednom, kako je nestalo turizma svugdje u svijetu, jer turizam je takav đavo, da ode čim se pojavi kakva nova zmajska kraljica koja zajaše bilo što, samo neće nestati jednog, a to je HDZ. U to budite sasvim sigurni.

I tada će Splićani ponovo se okrenuti onom što je oduvijek bilo najsigurnije. A to je budalasti Srbin koji misli kako je Split grad Miljenka Smoje, Ferate i Duje, grad Borisa Dvornika, pjesme i lubina s gradela. Ali bojim se da su i Srbi u ovih deset godina odrasli, i da su shvatili kako stvari stoje zapravo, i tko su zapravo Splićani, i da Splićanima nema ništa važnije doli bookinga njihovog apartmana.

Da sam na mjestu Srba, samo bih se nasmijao i rezervirao svoj godišnji odmor u Grčkoj. Tko nas bre rastavi, razgaljeno će raširenih ruku Papas Papandopulos dočekati svoju braću Srbe koje tako dugo nije video?

Nije vrag da su izolirani slučajevi?

Komentiraj