Kolumna

UDJEL ĐAVLA Tko smo mi da Mladenu i Ivi zabranimo obitelj?

“Izglasali smo zakon i dobio je većinu. Zaključak koji je predložio zastupnik Bauk, da se u moguće potencijalne udomitelje striktno navode i istospolni životni partneri, nije u zakonu prošao”, samozadovoljno je odradivši svoj posao za “našu stvar” izjavila novinarima ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić.

Udomitelji dakle, po uvaženoj ministrici i njenom ministarstvu ruda i gubljenja vremena, mogu kako stoji po slovu zakona, biti isključivo životni partneri različita spola. Samozadovoljno kažem, jer uvažena ministrica nije, a dvojim da jednostavno i ne može, shvatiti koliko je taj njen izdajnički osmijeh zapravo strašan i koliko je njeno osobno pregnuće za “našu stvar” zapravo čudovišno. Jer nema u fokusu djecu koju treba udomiti, već u fokusu ima isključivo domoljubno – katoličko stajalište kako osobe istog spola neće i ne mogu udomiti ništa više doli psa ili mačke.

Ako vam nije poznato, riječ je o uvaženoj ministrici koja je ovih dana pompozno slavila Dan djece odlučivši kako će cijeli dan biti – dijete! I to dijete o kojem pričamo, dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nije li divan slučaj da nije prošao niti tjedan od “udomiteljstva” ministrice u uzornoj katoličkoj obitelji u Bakru, kada je pospremala svoju dječju sobu, do hladne i proračunate zakonske zabrane iste takve dječje sobe drugoj, daleko potrebitijoj djeci. Zar taj tjedan ne govori dovoljno o lažnom moralu naše ministrice, ali i o lažnom moralu svih nas, čitavog isključivog društva u kojem živimo, koje bi istina željelo svoj djeci da za Božić imaju topli dom, ali svakako ne dom istospolne obitelji.

Jer nam se takve stvari naravno gade. Odvratne su. Kako uvaženoj ministrici koja suspreže mučninu, tako i vama dok čitate ovaj tekst. No što je s tom djecom? Žele li ona provesti djetinjstva po institucijama ili u udomiteljskim obiteljima, kakve one bile da bile, a svi znamo da mogu bez obzira biti pune ljubavi, jer ne udomljuju se djeca ako im niste spremni pružiti ljubav.

Ljubav i budućnost.

Stvar se očekivano mlako zakuhala kako i priliči u oporbi. Liberalni dio koalicijske Vlade stopirao je taj sramni i diskriminirajući zakon gurnuvši ga pod tepih, a u javnosti je slučaj odjeknuo šturo, marginalno i pažljivo dozirano. Hrvatska je zemlja u kojoj su samo tri istospolna partnera izrazila želju za udomljenjem. Možemo, ako vam nije što jasno, izraziti količinu i u brojkama. Dakle ( 3) istospolna para u Hrvatskoj, zemlji članici Europske zajednice koja ima čvrste zakone o takvim udomiteljstvima i oni su normalni. Premijer Andrej Plenković, naprimjer, u tom diskriminirajućem zakonu, također ne vidi ništa sporno. Koji prijepor?, zapitat će u svom nonšalantnom stilu novinare. “Ja ne vidim nikakav prijepor, Zakon o udomiteljstvu je na drugom čitanju!”, tako će potvrditi samozadovoljno stav svoje ministrice koja je bila rezolutna.

Sama činjenica da postoji toliki broj djece koju treba udomiti u Hrvatskoj zapravo je strašna. Ako stavimo na stranu duboko sumanuta ministarstva i još dublje bolesnu klimu koju imamo u društvu danas. Ako mi ne vjerujete, posjetite stranice institucija koje vode brigu o toj djeci. U Hrvatskoj, zemlji u kojoj se brani ljudima udomiti djecu ( čitaj pružiti im dom, ljubav i skrb), postoji više od 1500 djevojčica i dječaka koji čekaju priliku da ih netko udomi. Ako ste krivo pročitali broj evo vam ga i slovima, tisuću i pet stotina djevojčica i dječaka. Djece koja će i ovaj Božić provesti u institucijama, čekajući da im u predizborne svrhe tko od političara donese kakav dar. Ta djeca, u toj zastrašujućoj količini, sanjaju obitelj. Bilo kakvu. Samo da je obitelj koja im je kadra pružiti ono što svakom djetetu treba.

Ljubav. Ljubav i budućnost.

UNICEF već desetljećima u ova adventska vremena priprema poklone i hranu za tu djecu. UNICEF već desetljećima upozorava kako se u Hrvatskoj, zbog sumanute paradigme i još sumanutijih običaja, sustavno krše prava djece, djece koja nemaju mogućnost odrastati po uzusima modernog, civiliziranog svijeta. U Europi, ako vam što nije jasno, postoji na stotine tisuća danas odraslih ljudi koje su udomile istospolne obitelji, i koji danas imaju normalne živote, svoje obitelji  i koje u pravilu – nisu istospolne.

Jer to naravno i prirodno nema nikakve veze. Osim u glavama naših ministara, klera i javnosti kojoj se gadi da se ne lažemo vidjeti dijete između dva oca. A dva oca koja traže dijete da mu pruže ljubav zovu se Mladen i Ivo.

Ne znam prirodu odnosa Mladena i Ive. Vjerujem da su dobri ljudi, i njihov život me se savršeno ne tiče. Dapače, bilo bi mi zadovoljstvo vidjeti ih kako se zagrljeni drže za ruke sa svojom djevojčicom koju su udomili. Ili dječakom, svejedno. Zašto? Pa zbog toga što se Mladen i Ivo očito vole. Vole se toliko da su se spremni čak i rastati ako je to problem kod udomiteljskog slučaja. Mladen i Ivo su normalni ljudi. Ljudi koji planiraju svoju obitelj na način kakvom je planirate svi vi. Da žive, nekog vole, nekom pruže sretno djetinjstvo. Taj netko, samo da napomenem zbog vaše mučnine koju osjećate dok čitate ovaj tekst – nema djetinjstvo. Nema ljubav. Nema toplinu doma. I tih i takvih ima u Hrvatskoj preko 1500.

Jeste li vi ikada, gospodo višespolni pomislili uraditi nešto tako plemenito? Jeste li ikada imali namjeru svoj život podrediti drugom? Jeste li ikada bili spremni odreći se komoda za neko drugo ljudsko biće?

Tko smo onda mi da sudimo bilo kome? Tko je uvažena ministrica, Premijer, velečasni, politika, kurac – palac, da sudi ljubavi i ljudskoj plemenitosti? Ima li plemenitije stvari od podizanja jednog djeteta? Od doma kojeg mu namjeravate pružiti? Školovanja? Roditeljske ljubavi? Ima li veće žrtve i bolje nakane?

Nije li uvaženoj ministrici, dok je pospremala svoju dječju sobu u Bakru takvo što palo na pamet? Da je u životu najvažnije da iskreno nešto želiš, a najplemenitija želja jest da  jednom djetetu daš život.

I zbog toga vjerujem da su Mladenove i Ivine namjere časne i plemenite. Ma što o njima mislili uvažena ministrica, Premijer, branitelji, turbo – katolici, i svi ostali koji ne mogu shvatiti da ljubav treba poštivati, učiti iz nje, i čvrsto vjerujem da su Mladen i Ivo daleko bolji ljudi od svih koje sam nabrojio u pasusu gore.

Jer se ne zalažu za vrijednosti koje svojom žrtvom ne žele braniti. Jer žele pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija. Jer sebe ne gledaju kao nenormalne ljude, već ljude koji žive po uzusima vremena.

Jer drže i vjeruju kako mogu podignuti jedno kvalitetno ljudsko biće. Koje će u svom životu imati dovoljno ljubavi.  I kada sve to znamo, kada suspregnete svoju mučninu, što kao ljudi možete zaključiti, ako ste naravno  ljudi?

Pa tko smo mi da im to branimo? Svi mi kojima na pamet nije palo udomiti jedno takvo dijete.

Obični licemjeri, ako mene pitate!

Komentiraj