Kolumna

UDJEL ĐAVLA Zar je apartman jedini krimen Milana Kujundžića?

Sam dolazak pred splitski KBC traumatično je iskustvo. Ne treba vam traumatičnije, ako ste ovih dana na strani sada već bivšeg ministra zdravstva Milana Kujundžića.

Ako ste osjetili kako vas steže u prsima i onako u naletu panike i adrenalina odlučili ipak poći na hitnu, a ne uzeti “cukra i vode”, zajebali ste se kao nikad. Već na semaforu koji križa Domovinskog rata i put do bolnice dočeka vas kaos, prometni kolaps koji je kao što znamo u Splitu prilično živopisan. Ako se gušite, umirete, pokušavate signalizirati vozačima da ste na samrti, vrlo je vjerojatno da će vam sprijeda izići frajer s metalnom šipkom da se obračuna s vama “jer sviraj ti materi majmune”, a od straga još jedan iznerviran što stojite na zeleno.

Kada se, i ako se srećom već dokopate “porte”, ako na vas nitko nije izvadio pištolj ili kalašnjikov, shvatite da nikakve regulacije ulaza i izlaza zapravo i nema, da se izlazi po sistemu “ko koga”, a da se oko i u KBC – u Firule izvode građevinski radovi. Ako ste trudnica pred porodom, dočekat će vas zvižduci radnika sa skela ili onih što “marendaju”, a ako ste imali saobraćajnu i krvarite, vozač miješalice će vam opsovati majku parkiran preko nogostupa.

Ukratko, nemoguća misija zvana parkiranje pred KBC-om Split uistinu je dovoljna trauma, no nitko vas ne može pripremiti na ono što vas čeka unutra. Ako ste imali sreću da je netko zapazio vaš slučaj, jer ste na ulazu na koljenima i tražite pomoć, u najbolju ruku dobit ćete mlađahnog stažista puna entuzijazma koji vam zavije pogrešnu nogu, imobilizira lijevu, umjesto desnu nadlakticu, ili vas pošalje na rendgen iako nemate nikakav lom već ste pred infarktom.

Splitski KBC je klasična “Bolnica bez nade” iz Alan Forda i to je poznata stvar, njenu katastrofu izvlači humanost ljudi koji rade u njoj, kao i nesebičnost, empatija i požrtvovnost medicinskih sestara koje rade u tako nehumanim uvjetima nad krevetima starim stoljeće ili dva, kojima ni podizači ne rade. Ako mi ne vjerujete posjetite bilo koji odjel. U jednoj sobi, dakle u siječnju 2020., još na zidu stoji poster Nene i njenih 99 luftbalona, i svega mi, taj raritet da skinete vrijedio bi danas kojih stotinjak kuna u zalagaonici kao antikvitet.

Da se grad Split raskopa dolaskom turističke sezone poznata je stvar, na vlasti bili Kerum, Baldasar ili Opara isti nam je kurac, tužno će lamentirati Kinezi preskačući metalne šipke što strše iz rive u dimu miješalica za beton.

“Ko da smo doma!” uskliknut će blagajnica supermarketa u Pekingu navlačeći zaštitnu masku na usta. I sami Splićani navikli su na kaos, zastoje, prometni kolaps i policiju koje nema ni za lijeka, pa su šake, bokseri i metalne palice potrebna dodatna oprema uz rezervnu gumu i prvu pomoć u prometu, no nije jasno ni jednom gradonačelniku zašto toliko ljudi dolazi u grad baš kada ga oni namjeravaju “srediti” davajući koncesije svojoj rodbini, prijateljima i najbližim suradnicima.

Tog kaosa nije bila imuna ni naša bolnica, pa je zgodno ako već padneš u nesvijest od epilepsije da ti se to dogodi baš zgodno pred vrećama cementa na ulazu u bolnicu. Velika je vjerojatnost da će te netko ipak uočiti i staviti kao prioritet.

Prioritet.

Zaustavimo se tren na toj riječi, jer je upravo ta nesretna riječ danas podigla toliko prašine u medijima, samoj bolnici, a nije je bio imun ni sada već bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić smišljajući kako i što promijeniti u hrvatskom zdravstvu dok nitko ne ide za tim.

Prioritetne liste, dosjetio se tada naš lumen Kujundžić, najveći su i gorući problem naših bolnica, skratiti čekanje teškim pacijentima bilo bi izvanredan pomak, pa je svoju nevjerojatnu ideju kao opservaciju uputio obiteljskim i bolničkim liječnicima kao pilot – projekt, za koji je zgranutim novinarima, kazao kako bi trebala odlično funkcionirati u svim hrvatskim bolnicama, iako istina, nikakve pripreme ni plana za to nije imao.

Koja su to stanja koja bi trebala biti prioritet, jesu li to ljudi s početka priče koji pred infarktom “upadaju” preko reda riskirajući svoje ionako upitne živote, nisu li to teški bolesnici u zadnjem stadiju raka ili trudnice, naš zvjezdoznanac nije ustvrdio tada u svojoj opservaciji za koju su sami liječnici kazali novinarima kako – nije pismena.

Sjetio sam se te rečenice danas “nije pismena” kada se sva sila medija okomila na imovinu pokretnu i nepokretnu bivšeg ministra, jer je na kraju ispalo kako je Kujundžiću samo to krimen, i kako ga je samo afera s nekretninama stajala glave, a kako je sve drugo radio korektno.

U skladu sa svojim mogućnostima, naravno.

Nije svakako nije jasno kako je stvar oko “pismenosti” bila opservacije tehničke prirode, tipfelera ili ne daj bože nepismenosti rečenog Kujundžića, ili je nisu dobili u pismenom obliku kako spada, no činjenica jest da su liječnici doslovno popizdili zbog sitnice zvane “nejasnoća”, tko su zapravo prioritetni bolesnici, a sam Kujundžić im nikada nije odgovorio na to poprilično jednostavno pitanje.

Pobunile su se tada čak dvije liječničke udruge, i to ona bolničkih (HUBOL) i obiteljskih liječnika (KOHOM) i tvrde da su “okvirne smjernice” izašle iz “okvira” jer veći broj pacijenata o kojima se govori kao o prioritetnima zapravo to nisu.

Oni su naprosto hitni pacijenti koje će primiti svaki hitni bolnički prijem jer su životno ugroženi odmah i sad pa im je potrebna i takva pomoć, a ne ona koja će stići možda za mjesec dana. Ostali su, naglašavaju, i dosad uvijek kad postoje sumnje na neku tešku bolest bili pregledavani “preko reda” jer kvržica na dojci ne trpi standardne liste čekanja.

U HUBOL-u i KOHOM-u pak su tvrdili da će ove okvirne smjernice donijeti niz problema obiteljskim liječnicima koji gotovo svakog pacijenta mogu proglasiti prioritetnim, a kojeg treba primjerice poslati “mjerodavnom” kardiologu. Koji su to nemjerodavni kardiolozi, to zapravo nigdje ne piše.

I sada naravno dolazimo pred splitski KBC u kojem kako znamo vlada posvemašnji kaos, potpuni nedostatak ljudstva, opreme i sredstava, ako ne računamo građevinske radnike kojih je više nego doktora.

Tko bi u splitskom KBC-u zbilja bili prioriteti? I što je na kraju bilo s tim Kujundžićevim prioritetnim listama kojima se tako hvalio na sva zvona, dok nije utihnuo zbog apartmana upisanog na strica u Imotskom?

Poznavajući naš mentalitet, a znam ja nas, jebo ti nas, na liste prioriteta ući će pouzdano, ne sumnjamo niti sekunde, rodbina i prijatelji liječnika, sestara, čistačica i građevinskih radnika koji su se udomaćili u toj instituciji koju mnogi nazivaju bolnicom bez nade. Ako uvaženi novi ministar koji će na stol dobiti i to Kujundžićevo sranje, i ako isti smatra i drži da smo mi narod discipliniran i pošten kao Nijemci kojima se divi, neka pogleda samo svoju stranku kojoj pripada i čiju iskaznicu nosi.

Ako uvaženi ministri, premijer, kao liste prioriteta imaju svoju rodbinu, prijatelje i osobne interese, kako dovraga ministar očekuje da stoka sitnog zuba u njegovu resoru poštuje procedure, pravilnike i propisane zakone koje čak njegov prethodnik nije uputio “ni u pismenom obliku?”

Nepismeni ministar Kujundžić nije nikada sa svojih nebesa posjetio KBC i ostao sa svojim terencom u rotaciji u oblaku prašine sa susjedne skele. Ministar Kujundžić nikada nije svojim očima vidio svoj nerad i nered u toj bolnici koja dnevno zaprima na stotine ljudi. Bolnice koja je u totalnom rasulu i u totalnom kaosu, bolnice iz koje liječnici bježe glavom bez obzira, a pacijenti, kako se otkriva u medijima umiru bez razloga.

Držite li još da je taj nesretni apartman jedini krimen ministra Kujundžića?

Komentiraj