kolumna

UDJEL ĐAVLA Zar ne vidite, gospodo policajci, što se događa po gradu Splitu?

Stravična prometna nesreća na jednom od najopasnijih križanja u Splitu, poginula pješakinja na licu mjesta, muška osoba u teškom stanju. Kako neslužbeno doznajemo vozilo je prošlo kroz crveno.

Tragedija u Splitu, taksist pomeo pješake prošavši kroz crveno, prometni stručnjaci upozoravaju, samo puka sreća štiti naše građane, ovih dana je, na žalost nije bilo. Puka sreća dakle po našim stručnjacima spašava vas i mene, građane grada Splita, od mirne šetnje gradom, do nasilne smrti uzrokovane gaženjem automobila koji prolaze kroz crveno. I pitate se naravno, kao i svaki građanin Splita koji ne smije izaći na ulicu, što dovraga radi naša policija?

U policiji, kao i u drugim djelatnostima, atmosfera je vrlo važna, nestabilnost u državi se odražava na one koji bi trebali imati jasnu sliku, a mi smo došli u situaciju da policija misli da će napredovati ako sluša svog ministra. I što on lupeta. Hrvatska policija mora slušati, a to jasno u Ustavu piše, samo hrvatski zakon. Zakon je vaš, uvaženi i dragi prijatelji policajci, jedini šef!

To što uvaženi ministar nesposoban, to se vaših poreznih obveznika ne tiče. Vi, kao i bilo koji građanin RH trebate djelovati sukladno svojoj savjesti, a ne strahom od svoga ministra koji bi na vaše mjesto rado doveo svoje nepismene rođake, malog od frizerke i poluretardiranog susjeda.

Nesigurnost je najbolja riječ kojom možemo opisati Hrvatsku 2019. Atmosferu koja vlada danas u Hrvatskoj stvorilo je, da se razumijemo, devastiranje sustava, od pripreme do logistike.

Samo jedan posto sigurnosnih događaja utječe na osjećaj opće sigurnosti hrvatskih građana i oni koji rade statistike, sistematično bilježe rejtinge i pokazatelje, to jako dobro znaju. U moru zločina, propucavanja, pljački, uvijek iskoči taj nesretni jedan posto oko kojeg se javnost zabavi, kao na primjer oko uznemirujućih smrti nevinih osoba na našim ulicama, ali i uznemirujuću poruku. U taj nesretni jedan posto svakako spada i užasni sudar u kojem je živote izgubilo dvoje ljudi. Kako ti nesretnici nesmetano voze srcem grada tolikim brzinama, a da ih nitko ne spriječi? I pritom ubiju toliko nedužnih ljudi?

Takve događaje, policijskim žargonom, nazivamo događajima koji ugrožavaju osjećaj sigurnosti hrvatskih građana.

Mrtvi na cesti, usred bijela dana, jest situacija u kojoj hrvatska javnost mora postaviti pitanje policiji, ima li dovoljno automobila da osigurava hrvatske ceste? Hrvatska javnost policiju treba pitati očekujemo li da će danas ili sutra netko na, recimo otocima, umrijeti jer su hrvatskoj policiji prizemljeni helikopteri. Goriva nema, a iz policije o tome mudro šute.

Hrvatska javnost mora i treba znati o tragičnim nesrećama po Hrvatskoj, nema dana, pogotovo u Splitu, da ne strada nevina osoba. Pješak. Dok istovremeno MUP i ministarstvo serviraju priče kroz medije kako je sve divno i krasno ali. jebiga – nije!

Poanta priče, koja se servira javnosti, nije da stvari eskaliraju odgovornošću ministra, jer ministar nije osoba koja zapovijeda policijom, već je glavni ravnatelj policije na određenom teritoriju taj koji rukovodi sigurnosnim sustavom. Tko je taj? I zašto ne ponudi ostavku nakon ovoliko pogubnih nesreća? Barem iz moralnih razloga, ako zbog ničeg drugog.

Policija ima najnoviji prioritet, a postavila nam ga je predsjednica. Kontrolirati granice.

Naravno da će policija kontrolirati hrvatske granice. Promet kroz infrastrukturu cesta u hrvatskoj policija će kontrolirati, neće to raditi valjda ministar jer to na kraju krajeva nije njegov posao, iako bi ga divno bilo vidjeti da vas zaustavi i zatraži vozačku i prometnu, ministar glavom i bradom. Jer je to njegov posao, kojeg očito nije svjestan, posao da hrvatskoj policiji osigura uvjete da hrvatska policija može raditi, tj. da im kupi automobile i servisira ih uredno.

Da bude na terenu i shvati čime naša policija raspolaže. Kada policija svojim privatnim automobilima dolazi na očevide, tada se događaju ovakve užasne situacije, kada ministarstvo propusti rokove u kojima se nešto trebalo napraviti, kada ti rokovi prođu u kojima se trebalo hrvatskoj policiji kupiti još automobila predviđenih proračunom, tada se dogodi da policajci ostanu bez auta, a kada nema auta – nema kontrole. I ljudi, naravno, pijani, drogirani, jure kroz crveno.

Pa se ljudi pitaju i to s pravom zašto nema više policije na cesti, posebno kod ključnih cestovnih čvorova na kojima su učestale nesreće ovakvog tipa, pa kada hrvatski građani još iz medija saznaju da više policija nema ni automobila, naravno da se ljudi opuste. Da ne haju. Jebo policiju, to su ionako klauni koje ćemo potkupiti, ako ikada uopće naletimo na njih. Policajci? Pa prije ćeš naletjeti na slona po Splitu nego na policajca! Ili na žirafu. Tko je to u Splitu ikada vidio policajca? Ja se brate, da mi kidaš nokte ne sjećam. Bilo je to ima sigurno deset godina.

A kada se hrvatski građanin opusti, on kao što je i red, as tavana izvadi pištolj, pa ako mu netko svira dok on mijenja CD s Vesnom Zmijanac, tada hrvatski građanin izađe iz automobila i propuca “svirača”. Jer je opušten. Jer nema policije. Kao i što se prolazi kroz crveno. Policija? Ma hajte molim vas, pa tko je ikada vidio policiju na raskrižju u ta doba? Po toj jari? Ako nisu na kupanju, vjerojatno se hlade negdje u garaži.

Drugi bitan detalj su prioriteti.

Prioriteti.

U jednom danu, kada se dogode tri događaja, to su oni događaji od sigurnosnog značaja koji utječu na sigurnost građana, a za njih hrvatska javnost zna, jer ih poprate mediji, tada dolazimo do krize, loše atmosfere i tog famoznog osjećaja nesigurnosti. O čemu pričamo? Da vam pojasnim, u RH se na dnevnoj bazi događaju zločini, kriminalne radnje, prometne nesreće i to je nažalost tako, ako gledate godišnje, možete raditi statistike i naravno je da ih javnost ne poprati toliko ako ih nije direktno pogodilo.

No poanta priče jest da je trostruko ubojstvo, koje policija locira tri dana, ponavljam, tri dana i počinitelja ne mogu uhvatiti, svakodnevne paljevine, mladić od 21. godinu koji puca iz vatrenog oružja, otac koji baca djecu s balkona, rafalna paljba i poludjeli taksisti koji gaze ljude, i to sve to u jednom danu, okidač da se stvori ta negativna atmosfera koju građani itekako osjete.

Iako se na dnevnoj bazi događaju zločini, incidenti, napadi, no ovi su u fokusu javnosti, onaj jedan posto, ali sasvim dovoljan.

Govor mržnje, od interneta do javnih okupljanja, stadiona, Thompsonovih bina, dovode u konačnici da su hrvatski građani na svakodnevnoj bazi svjedoci događaja koje inače ne bi vidjeli, ili za njih ne bi znali, pridavali im toliku pažnju i značaj. Kada iz te mase mržnje iskoči kakav poseban događaj, koji okupira javnost, tada se svjedoci, hrvatski građani identificiraju, tj. sjete sličnog kojem su nazočili ili saznali za njega i cijelu priču povežu.

I pitaju se tada s pravom, kog kurca radi naša slavna hrvatska policija? No ako neslužbeno upravo pitate našu slavnu hrvatsku policiju što misli o tome, naša će vam slavna hrvatska policija odgovoriti kako niti ima resurse, niti ima vozila, niti ima motocikle, niti ima ljude niti ima ikoji kurac!

Naši političari, da podvučemo jednom i za svagda, oni koji određuju ministre kako policije tako i svih drugih sigurnosnih ministarstava u zemlji određuju krive prioritete. Policija tada dolazi u situaciju da gubi svoje prioritete zagarantirane sredstvima iz proračuna. Slučajevi najnoviji u Splitu dokaz su te i takve situacije, u kojoj građani čekaju policiju da stigne, da se organizira na punktovima, a kada se napokon organizirala, ljudi su shvatili su da su policajci jednostavno – zbunjeni.

Da ne znaju što da urade. Njihov ministar, koji ima drugačije prioritete, one koje mu je postavila predsjednica, dakle da kontrolira granice i migrante, nikada nije osudio javno govor mržnje, pa smo u situaciji u kojoj se moglo dogoditi ozbiljno nasilje. Policajci su stajali i nisu intervenirali. Kod svih “Za Dom spremni” i tako dalje.

Ja to znam, osobno sam bio tamo i promatrao njihovu zbunjenost. Ljudi koji su tu bili i doživjeli javne eskalacije mržnje gledali su kako policija stoji i gleda sa strane, ne intervenira.

..

Još luđi slučaj, kojem sam osobno nazočio, zbio se ispred kazališta, gdje su nasilnici pred očima policije pljuvali, vrijeđali, fizički se pokušavali dokopati svoji žrtava i to sve pred očima – zbunjene policije. Zbunjene policije. Koja ih je mirno pustila pred kazalište na metar, bez ograde koju propisuje zakon RH, kao i udaljenost prosvjednika, koja ih je pustila da prilaze ljudima i unose im se u lice, pljuju ih – jer idu u kazalište!!

I tako je dan za danom.

A gdje je ono što ne vidimo. Tamna brojka. Ono što prođe ispod radara medija, kao događaj na Prvi maja, kad se na Marjanu nad Splitom zavijorila nacistička zastava, koju je preplašena policija tiho uklonila. Pod okriljem mraka. Ta i takva nestabilnost dovodi do toga da se, naravno, smanjuje osjećaj sigurnosti kod građana, koji se ne osjećaju više sigurno na svojim ulicama, i dolazimo do toga da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi nešto još veće, što će napokon razotkriti svu nestabilnost hrvatske policije koju u ovom trenutku imamo, od nedostatka opreme koja je evidentna (pola policajaca nema šljemove, nitko štitove), do kadroviranja koje je katastrofalno jer je po političkoj, a ne kompetentnoj liniji. Svi ljudi koji su bili zaslužni za najveće operacije, one migrantske i one kod poplava smijenjeni su.

I to od uvaženog ministra koji će kriminalno ući u Agrokor – Orepića. Od njega je devastacija policije i krenula. Svih njenih resursa. Policije koja niti je spremna, niti je plaćena, niti ima adekvatnu opremu za bilo što.

Finale priče jest da je uvažena politika da bi politički profitirala zapravo – devastirala čitav jedan sustav.

Sustav koji evidentno nije sposoban odgovoriti na sve sigurnosne izazove.

U policiji, kao i u drugim djelatnostima, atmosfera je vrlo važna. Nestabilnost u državi se odražava na one koji bi trebali imati jasnu sliku, a mi smo došli u situaciju da policija misli da će napredovati ako sluša svog ministra i ono što im on lupeta. Hrvatska policija mora slušati, a to jasno u Ustavu piše, samo hrvatski zakon.

Zakon je vaš, uvaženi i dragi prijatelji policajci, jedini šef!

Kako vam bilo, koliko malo resursa imali, postupajte po svojoj savjesti. Zar ne vidite što se događa u ovom gradu?

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj