Kolumna

UDJEL ĐAVLA Zašto je potrebno da se bavimo ustašama i partizanima?

Ako i jedno dijete, bilo kada, nastrada zbog toga što smo svi okrenuli glavu, Romsko, Hrvatsko, Srpsko, bilo koje, ako i jedno dijete izgubi život zbog toga što smo svi kao društvo podbacili i odbili se baviti “ustašama i partizanima”, tada će to biti naš konačni ljudski, moralni i svaki drugi poraz.

Toma Bebić jednom je rekao kako je najteže danas biti čovjek.

Do te životne istine i do toga što je govorio taj usamljeni bard s Matejuške i nisam držao puno dok nisam i sam postao roditelj. Jednom svi moramo odrasti, i jednom kao ljudi moramo prihvatiti odgovornost. Odgovornost za svoju djecu, njihov odgoj, njihovo odrastanje u kojem smo mi ključni, u onom finom, filigranskom mehanizmu koje se zove roditelj. Onaj koji brani kada mora, onaj koji educira kada treba i kada institucije, društvo i škola zakažu, onaj koji toliko bezuvjetno voli da mora uzeti stvar u svoje ruke. Da ću morati uzeti stvar u svoje ruke shvatio sam kada je ovom zemljom, njenim institucijama zavladao ološ. Ološ koji ne mari za odgoj djece u Hrvatskoj, ološ koji ne mari za vašu djecu i njihovu budućnost uopće, ološ koji gleda samo sebe, svoj materijalni uspon i svoju guzicu. Taj ološ koji je zavladao ovom zemljom zavladao je po sistemu straha i kompromisa. Licemjeri su uspostavili straže, oportunisti su uspostavili moral, a ološ je izgradio matricu po kojoj današnje društvo egzistira.

Pripadnik sam generacije osamdesetih. I sam u krdu, upoznao sam njegovu toplinu, a kada imaš petnaest ili malo više, samo ti krdo donosi potvrdu da postojiš, istu onu potvrdu koju svi adolescenti traže van svojih domova, u urbanoj kulturi ulice, u identitetu i u svrstavanju određenim skupinama s kojima se identificiraju. Negativna identifikacija dogodila nam se svima, i za to se ne krivi nikoga. Mladost ćes se uvijek tražiti i mladost će egzistirati u svom krdu, ma kako ono bilo. No ološ je u Hrvatskoj to prepoznao, i stavio se na čelo tog krda. Besramno je ološ manipulirao tom mladošću pozivajući se na jednu drugu mladost, onu mladost moje generacije koja je ološu donijela svijet u kojem je samo ološ mogao prosperirati. Čast, viteštvo, poštenje, muškost, nestali su iz ovoga svijeta, a mojom zemljom zavladao je ološ. Ološ najgore vrste. Priznajem, kao prištavi adolescent izvikivao sam parole koje užasno zvuče, veličao sam svoje krdo koje je uglavnom veličalo i zagovaralo fašizam. Danas se toga ne sramim, jer sam i tada znao da to jednostavno nije u redu, i da nikada neću biti onaj koji će sa tih maloumnih parola prijeći na djela. Bio sam samo pripadnik krda i htio sam osjetiti njegovu toplinu, pripadnost, i onaj osjećaj zaštićenosti koje ti krdo u pravilu pruža. Od tada je prošao čitav jedan život koji sam uglavnom proveo u učenju. Učenju povijesti koja je učiteljica života.

Da nešto nije u redu spoznao sam kada mi je moj osobni pripadnik sličnog jednog krda izjavio kako treba sve Rome potjerati iz Hrvatske. Početni šok zamijenila je analiza društva u kojem mi potomak adolescent egzistira, pa zatim analiza škole koju pohađa, vjeronauka u kojem volontira, i na koncu kuće u kojoj moj potomak uglavnom gleda zaslon svog mobitela. Alarm koji mi se kao roditelju upalio nije bio samo tipična reakcija. Mom prijatelju, čovjeku kojeg neobično poštujem i kojeg volim, potomak je par dana prije pred školom istukao školskog kolegu po nacionalnosti Roma. Kada sam upitao svog potomka što misli i kani poduzeti, odgovorio mi je da Rome istinski mrzi i da ih je spreman tući do smrti.

U tom momentu, toj milisekundi, shvatio sam koliko smo podbacili kao društvo, koliko smo podbacili kao narod, i koliko sam na koncu podbacio ja kao roditelj. Jer sam vjerovao u institucije, jer sam vjerovao u školu koju pohađa i njegove profesore, jer sam vjerovao u crkvu u kojoj uči o ljubavi, i jer sam kao idiot vjerovao kako ga svi oni uče da voli, a ne da mrzi, bilo koga. I tada sam uzeo stvar u svoje ruke.

Mrzim ljude koji drže da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne živjeti u prošlosti. Takav sam bio i sam, takvim su me te budale načinile. Ostavi se ustaša i partizana, slušao sam iz dana u dan, ostavi se politike, živi svoj život i boli te kurac. Boli te kurac, odzvanjalo mi je u mislima dok sam gledao svog adolescenta koji je mrtav hladan kazao kako za Rome i Srbe nema nikakve empatije, i kako su to nametnici koje iz ove zemlje treba istrijebiti.

Od tog dana prošlo je deset godina.

U dekadi koja je iza mene svoju sam djecu prvo naučio da ne mrze. Nikoga. Shvatio sam kako ih drugačije uče u školi, shvatio sam kako ih drugačije uče u crkvi. I uradio sam ono što svaki roditelj uraditi mora. Na svom primjeru sam ih educirao iz dana u dan. Učio sam, shvaćao razmjere holokausta i mijenjao se kao čovjek, gledajući svjedočanstva ljudi koji su jednom ološu dopustili da zavlada svijetom.

Ološ.

Bernhard Rilke bio je zapovjednik u Aushwitz Birkenau. Jednom, a to opisuje Primo Levi u svom romanu “Anus mundi” Bernhard je doveo svoju obitelj, suprugu i troje svoje malodobne djece da prisustvuju gušenju plinom u komori za tuširanje kontingentu Židova koje su netom doveli u Aushwitz. Djeca Bernharda Rilkea u dobi od devet, deset i trinaest godina gledala su kako se njihovi vršnjaci guše plinom i nakon toga ih je otac odveo na večeru koju je posluživao Primo Levi. Na toj večeri nije bilo spomena o užasu kojem su prisustvovali, jer je djeci Bernharda Rilkea bilo sasvim jasno da su djeca Romi, Židovi i ostali koje su ugušili plinom netom prije nametnici u njihovoj domovini. Štakori koje treba istrijebiti. Djeca Bernharda Rilkea nisu znala da je njihov otac ološ najgore vrste, djeca Bernharda Rilkea držala su svog oca za heroja koji čisti njihovu domovinu od nametnika.

Da stvar bude gora, jedan od sinova Bernharda Rilkea i dan danas smatra da je njegov otac samo vršio svoju dužnost i da se besmisleno stalno vraćati na ustaše i partizane, te kako treba živjeti svoj život bez takvog opterećenja na kolektivnu i njegovu osobnu psihu, kako na društvene mreže treba objavljivati smiješne stvari, kloniti se politike, i uživati u svom životu. Tog monstruma sam pokazao svojoj djeci, i upitao ih misle li i oni da bi nakon priče koju su čuli trebali kao ljudi reagirati?

Obojica su mi rekli da bi trebali.

I tada sam shvatio da sam kao roditelj uspio. Trebamo li se stalno vraćati na ustaše i partizane? Naravno da trebamo. Zbog ološa koji nam djecu truje, i koji nastoji prikazati bilo koga drugačijeg prijetnjom, nametnikom, štakorom.

I trebamo kao roditelji ustati zajedno svi i pokazati ološu da je ološ. Svom ovom ološu koji nam djecu truje sa državne dalekovidnice i mijenja povijest, svom ovom ološu koji nam mijenja povijest i prekraja stvarnost. Jer ološ želi od naše djece napraviti monstrume. A na nama je da od te djece napravimo ljude. Jer su jednom naši djedovi to napravili. Oslobodili svijet od ološa. I ostavili nam svima u amanet da ološ prepoznamo, da ga osudimo, da ga maknemo iz života svoje djece.

Toma Bebić jednom je rekao kako je najteže danas biti čovjek.

Jednom će nas naša djeca pitati zašto od njih nismo napravili ljude?

Zato što smo držali kako nije potrebno da se stalno bavimo ustašama i partizanima.

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj