Kolumna

UDJEL ĐAVLA Zašto ne šaljete svoju djecu u Afganistan?

Izražavam duboku tugu i sućut obitelji poginulog skupnika Josipa Briškog koji je na žalost podlegao ozljedama.

U ovom teškom trenutku nadam se da će obitelj stradalog Josipa pronaći snagu utjehe, izjava je sućuti obitelji 27 – godišnjeg hrvatskog vojnika u Afganistanu od strane predsjednice Kolinda Grabar-Kitarović. Iste one Kolinde Grabar-Kitarović čija djeca ne moraju u Afganistan, niti na otvoreno more, kemikalce i tankere, čija djeca ne moraju jurišati u vatru, kao ni čekati da na njih naleti bombaš samoubojica. Kći vrhovne zapovjednice oružanih snaga RH najesen odlazi na Harvard, nikako u Kabul, Afganistan, u kojem služe obični Hrvati.

Sinovi i kćeri naših političara naime svoju djecu ne hrane u najopasnijim zonama na svijetu već studiraju na prestižnim američkim veleučilištima, bave se računalnim znanostima na elitnim studijima ili završavaju pak prestižne akademije tamo gdje i žive, u Švicarskoj, Americi, Bruxellesu gdje ih očekuju visoke škole diplomacije na kojima će najvjerojatnije i ostati iza studija.

Nema tog ISIL-a ili talibana koji može doći ni blizu sinova i kćeri naših političara, nema požara i nema olujna mora na kojem mogu stradati zarađujući krvavo svoj kruh, nema tog bombaša samoubojice koji se može trokolicom zaletjeti u automobil kćeri, recimo naše predsjednice, jer ovoj napamet neće pasti da obuče hrvatsku uniformu i podučava u Afganistanu bilo koga.

I danas kada se izražavaju sućuti prvoj žrtvi jedne sulude politike i suludog rata koji se vodi uglavnom radi korporativno – kapitalističkih interesa samo se naravno doima kako su naši političari ogorčeni, kako su puni empatije i kako će bilo što stvarno uraditi za tu nesretnu ženu koja je ostala bez muža, i za tu obitelj koja je ostala bez oca.

Ne vjerujete mi? Držite kako su oči pune suza naše predsjednice oči koje neće zaboraviti, koje će se barem o Božiću sjetiti te djece tog mladog momka koji je poginuo u tuđem ratu i za tuđi interes? Mislite kako je upravo on simbolično i prva žrtva ISIL-a koja je pala s naše, hrvatske strane?

Pamti li tko danas Tomislava Salopeka?

Pamti li ga naša predsjednica? Naši političari? Pitaju li obitelj Tomislava Salopeka kako žive bez sina, bez muža? Pamti li ga medijski servis vladajućih, pamte li ga portali, ministri, bilo tko osim njegovih roditelja?

Pamti li Tomislava Salopeka danas bilo tko, prvu žrtvu ulaska Hrvata u koaliciju protiv terorizma?

Zanimljivo, da se upravo u vrijeme dok je naš nesretni Tomislav Salopek bio u zatočeništvu fanatika Hrvatskom prešetavao jedan od najodgovornijih ljudi za nastanak Islamske države, bivši katarski emir, šeik Hamad bin Khalifa Al-Thani.

Posjetio je tad Hamad bin Rijeku, Zadar, a u Šibeniku se susreo s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Vraga se danas bilo tko sjeća tog dana, ali upravo tog dana i tog srdačnog susreta ja se sjećam kao da je jučer bio. Zadivljena predsjednica Kitarović razgledala je Al – Thanijevu jahtu trepćući umjetnim trepavicama.

Čudno, ali nitko se nije usudio tada napisati jednu jedinu riječ o bivšem katarskom emiru, ocu aktualnog vladara Katara koji je sinu tron predao u lipnju 2013. godine, te njegovoj ulozi u financiranju i naoružavanju islamističkih ekstremista u Siriji, a koji će zajedno s onima iz Iraka kasnije proglasiti terorističku tvorevinu poznatu kao “Islamska država”.

Ako je itko mogao učiniti nešto, onda je to bio bivši katarski emir i njegova poznanstva u redovima “kalifata”, a ne ministri i visoki sigurnosni dužnosnici Egipta, gdje je potpuno nepotrebno putovala hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Pamtite li te dane kada je Hrvatska strepila nad sudbinom Tomislava Salopeka, a mediji brujali o prvoj žrtvi ISIL-a u Hrvata?

Egipatske vlasti, među njima i ministar vanjskih poslova, priznali su postojanje veza između IS-a i drugih militantnih skupina, uključivo jedne iz Egipta, ali su ustvrdili da u Egiptu nema boraca ISIL-a. Pamtite li Tomislava Salopeka, prvog Hrvata žrtvu ISIL-a? Ili ste ga zaboravili, kao što ga je (zar vas čudi) zaboravio i servis vladajućih, kao što su ga zaboravili mediji, portali, praktički svi osim njegovih roditelja?

“Preplavite ceste eksplozivom postavljenim za njih. Napadajte njihove baze. Upadajte im u domove. Sijecite im glave. Ne dopustite da se osjećaju sigurnima”, poručio je glasnogovornik IS-a Abu Muhammad al-Adnani na internetu egipatskim pobunjenicima tada, iste večeri oglasio se i Mohamad na američkom CNN -u: “Ako možete ubiti američkog ili europskog nevjernika – napose zle i prljave Francuze – ili Australca ili Kanađanina, ili bilo kojeg (…) građanina zemalja članica koalicije protiv Islamske države, uz Božju pomoć ih ubijajte na bilo koji način”, rekao je Abu Mohamed al Adnani, glasnogovornik IS-a, u poruci objavljenoj na više jezika, a ja sam zapamtio i onu da im upadate u domove i siječete glave, te da se bilo kojim sredstvom opasani eksplozivom uz Alahovu pomoć zabijete u njihova vozila.

Pokazao je tada vojnik IS-a, na snimci objavljenoj na CNN-u, kako se ubija hladnim oružjem i kako se prave rasprskavajuće bombe od mikrovalnih pećnica i boca s benzinom. Napomenuo je da za svakog brata koji je pao od američke ruke ili snajpera treba ubiti ili zapaliti barem troje žena ili djece koalicije koja im se drznula suprotstaviti. Kompletan prilog prenijela je i Al Jazeera u kasnijem dnevniku dok smo mi na našoj dalekovidnici gledali kako mali kitovi sišu svoje velike majke pri brzini od šezdeset kilometara na sat.

Ne sjećate se tih dana? Naravno, pa tko bi ih se sjećao? Neće valjda predsjednica i naša slavna vojska kojom ona upravlja. A baš ta slavna vojska i naša još slavnija privreda iskazala se tih dana u svih šesnaest. Pa smo svakakvog vraga doznali o našoj nenadjebivoj vojnoj tehnologiji i opremi koju izvozimo, gle vraga – Kurdima!

Doznali smo tako da naša vlada Kurdima šalje opremu i naoružanje, a da naše tvornice šljemova i kaciga rade u dvije smjene, da nam je to iako jedini izvoz, veliki skok u posrnuloj privredi i ekonomiji, te da nas čeka svijetla budućnost na tržištu tenkova, motornih samohotki i pancirnih košulja. Vlasnik tvrtke koja se bavila tim bio je netko od naših promućurnih i prekaljenih generala, sad mu se više ne mogu sjetiti imena, ali vjerujem da je debeo i nema vrata, generala koji je sam tada isprobao pancirke kao i kacige koje su neprobojne.
Jedne od najkvalitetnijih na svijetu.

Sjeća li se itko danas tih dana i te tragedije, tog mladog dečka koji je nastradao zbog tuđeg rata i tuđeg interesa, samo zbog toga što mu otac nije bio političar u Hrvatskoj pa je jebiga mogao biti jedino ili pomorac ili vojnik ili vatrogasac.

Ne znaš više danas što je gore.

Sjećate li se vi rujna 2014.? Kada smo onomad, a u rujnu je to bilo te godine, preko američkog State Departmenta saznali da smo ničim izazvani u koaliciji koju su Sjedinjene Američke Države okupile u borbi protiv Islamske države (ISIL-a) i da smo pritom iračkoj vojsci uvalili stare kalašnjikove u vrijednosti tričavih 700 milijuna kuna da skrpamo do tada klimav proračun. Proračun za neuke je riječ koja označava mjesečne naknade za politički podobne, državne službenike, vojsku i predsjednicu, te kontingent što lokalnih, što zaslužnih uhljeba.

Sjećate li se vi tog dana i kurčenja tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i Federalne televizije na kojoj je mladić umotan u maramu u kameru govorio svojoj muslimanskoj braći negdje s granice Sirije. Dečko, fakultetski obrazovan, književnim rječnikom na najgledanijem programu televizije BiH, objašnjavao je tada kako se njegova braća moraju odnositi prema Hrvatima, dakle neprijateljima Islama.

Mrtav hladan momak je opisivao kako se truje voda, izvori i bunari, kako je dobro i poželjno Hrvatima postaviti eksplozivne naprave u dječje vrtiće i škole jer je psihološki učinak nenadjebiv ako recimo digneš kat s osmoškolcima u zrak. No nije loše se ni opasati eksplozivom pa Hrvatima dignuti vozilo u zrak, a zarobljeniku Hrvatu odsjeći glavu.

Nadalje dečko je obrazlagao kako se vatrenim oružjem da fino propucati narod na tržnicama ili samoposlugama, trgovačkim centrima koji su za takve nepodopštine dušu dali. Napomenuo je naš junak da političari u Hrvatskoj neće pamtiti što rade, ali da njegova braća hoće!

Pamti li itko danas više Tomislava Salopeka, njegovu uzaludnu žrtvu, tko je od političara bio kod njegove obitelji, pitao ljude kako su, treba li im što? Istih onih političara čija su djeca na sigurnom, po prestižnim sveučilištima iza kojih ih očekuje sjajna karijera?

Zašto onda mislite da će bilo tko pamtiti Josipa Briškog? Momka koji je nastradao jer je od nečeg morao prehraniti svoju suprugu i svoje dijete. Momka koji nikada nije saznao u kojem se točno ratu boru i za čije interese. Momka koji se borio samo za svoju obitelj. Da ih prehrani. Jer druge ti nije, ako nisi sin ili kćer političara tada znaš što ti predstoji. More, vatra ili krv.

Da me jebeš, više u ovoj licemjernoj zemlji i ne znam što je gore.No ono što sigurno znam, znam da će u vatru, u vodu i pred metak moja i vaša djeca.

Njihova sigurno neće.

 

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj