kolumna

UDJEL ĐAVLA Zemlja duševnih bolesnika

Uznemiravanje javnosti, a posebice braniteljske populacije, opasan je i protuzakonit presedan koji podliježe i kaznenom  progonu, poručio je ministar Tomo Medved zastupniku Mirandu Mrsiću. Najnoviji pojam tako se pojavio na našem kazneno – progonskom nebu, a on se, ako je sasvim jasno da branitelje nitko fizički ne napada, niti mu na pamet pada takvo što, odnosi na „verbalni delikt“, ili ako hoćete „duševne boli.“ Onaj tko javno progovori o mirovinama i primanjima branitelja uskoro može očekivati visoke novčane i zatvorske kazne.

Lijepa li si, naša Jugoslavijo!

Zašto Jugoslavijo, zapitat će se nedužni čitatelj kojem ionako na pamet ne pada da verbalno, duševno i na bilo kakav način „napada“ braniteljsku populaciju? Zašto pobogu Jugoslavijo, kada živimo u našoj lijepoj, uređenoj Hrvatskoj?

Zato što kao ultimativni dokaz da je Jugoslavija bila kazamat i tamnica naroda, zemlja kudikamo inferiornija ovoj danas u kojoj živimo, nacionalisti svih boja, veličina i dezena koriste slobodu kao glavni argument. Slobodno nisi mogao kazati da si Hrvat, slobodno nisi smio ići na svetu misu, slobodno nisi smio ovo – ono, kao papige ponavljaju naši uvaženi ministri, političari, državotvorni mediji.

No što je dakle ovo danas? Sloboda? Ili smo samo zamijenili jednu dogmu, jedan tabu drugim?

Kako je svima kroz ovih trideset godina postalo jasno kako ekonomski, a posebno industrijski ili gospodarstveno Jugoslaviju nećemo nikada stići, tako se polaritet dokaznog materijala sveo na ljudska prava, slobodu misli i govora, te kolokvijalno na 133. član kaznenog zakona SFRJ koji je propisivao da možete biti kažnjeni zbog nečega što ste izjavili, napisali ili rekli o nekome.

Kada razumno i sistematično izložimo argumente o SFRJ kao o kudikamo ugodnijoj, poštenijoj zemlji za život, barem onaj jednostavni radnički, kada izvadite ključeve svog stana ( koje uglavnom imaju i svi gorljivi nacionalisti), kada izvadite svoju zdravstvenu knjižicu, radnu knjižicu iz Jugoslavije, tada vas dočeka salva uvreda na račun upravo vašeg javnog istupa, jer vas nacionalisti drže licemjerom kojem je lako kritizirati danas, u slobodnoj državi koja njeguje demokratska prava čovjeka o slobodi izražavanja. Lako ti je pisati danas, danas kada te nitko ne napada, zatvara, kazneno i novčano progoni. Lako? Pa pokušajte dragi moji i stavite se u moju kožu, famoznog članka 133. kaznenog  zakona SFRJ više naravno nema, ali ima „duševnih boli“ koje tako zabole one koji ovo čitaju, ili su prozvani, da se na koncu sve svede na isto. Završiš pred sucem za prekršaje koji ti odreže desetak tisuća kuna zbog kako se službeno navodi verbalnog delikta, ili teške povrede osobe koja te tuži zbog uvrede njene časti i ugleda.

Uz salvu uvreda pred sudnicom čeka vas i standardna porcija „činjenica“ koje omraženu Titovu tvorevinu oslikavaju kazamatom, dok je ova danas po tom „činjeničnom“ pitanju kudikamo tolerantnija, no istina jest da su te i takve činjenice najčešće zapravo – u krivu.

Članak 133. kaznenog zakona o slobodi izražavanja, popularni „verbalni delikt“ je postojao u SFRJ i odnosio se na sve osobe koje pozivaju ili potiču na obaranje vlasti radničke klase, na promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, ali je istovremeno bio i predmetom žestokih rasprava, kako među intelektualcima, tako i u medijima, no nacionalisti se uglavnom drže postulata kako se upravo taj članak zlorabio i bio osnovnom polugom diktature koja je njegovala kulturu prokazivanja na svim razinama.

Generacija iza Jugoslavije, koja demokraciju upoznaje početkom devedesetih, uzela je zdravo za gotovo tu mantru nacionalista, koja je s vremenom postala zaglavnim krimenom i razlogom raspada te „trule“ države koja je gušila medijske, ljudske i sve druge zajamčene slobode. No kada realno gledamo kraj osamdesetih i recimo jedan podlist (op. Feral Tribune) u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, kada uzmemo tadašnji srednjostrujaški socijalistički tisak, neovisne novine, Mladinu ili Polet, tada za „verbalni delikt“ možemo mirne duše kazati da je bio obično slovo na papiru, pravno i formalno nefunkcionalan,dok recimo u Hrvatskoj, isti taj ili slilčan zakon ima itekakvu stvarnu, opipljivu, i zastrašujuću konotaciju.

Ta cinična poza da se konstantno sublimira o slobodi koja zapravo to nije, i da se ta sloboda stalno uspoređuje sa bivšim sistemom, stvorila je na koncu uvjete za posvemašnju konzumaciju straha od bilo kakve kritike, jer se ova izdašno kažnjava na hrvatskim sudovima koje se prikazuje demokratskim. Mi ćemo se, da sasvim pojasnim, rado kititi demokratskim standardima i uzusima modernog civilizacijskog doba, ali nećemo podnositi da nas netko kritizira ili o nama govori kako smo nesposobni. Ili u lažno braniteljskom slučaju, da koristimo nezaslužene mirovine, povlaštene statuse, nekretnine, i da nitko, ponavljam, nitko nema pravo o tome javno govoriti.

Ta generalna strategija nacionalista zapravo je i strategija aktualne vlasti, sa najnovijim primjerom ministra Medveda, koja cijelo vrijeme generira taj i takav slobodan i demokratski ugođaj u društvu koji to činjenično i zapravo – nije. Jer se konstantno od devedesetih pa naovamo proganjaju neovisni novinari i mediji, te se ukidaju sredstva za iste, koje nam je prezentirao prvi Zlatko Hasanbegović koji je barem po tom pitanju bio fer, jer nije krio svoje namjere. Strategija slobode koja to nije, je zapravo strategija Franje Tuđmana koji nije trpio kritike, posebo one koje su dolazile iz lista Feral Tribune. Tadašnju usporedbu rahmetli generala i predsjednika sa generalom Francom, povodom miješanja kostiju u Jasenovcu novinari Ferala su branili na sudu, i to je bio prvi javni proces koji je razotkrio cinični aspekt sadašnje države koja mentalno i ideološki vrši nasilje nad demokracijom, a koje se tolerira jer je bivša država bila kudikamo represivnija prema tom pitanju?

Frustracija nacionalista tako se na koncu pretvorila u farsu i običnu laž, jer je Jugoslavija i zbilja bila kudikamo superiornija sa svim svojim manama, sa svim svojim člancima 133, sa svim svojim demokratskim deficitom ovoj tvorevini koja je nastala nakon nje, no trebalo ju je ozloglasiti, upravo taj demokratski deficit istaknuti, tako da se samo pamćenje na nju računa za krivnju.

Da bi se danas moglo mirno isti taj demokratski deficit u Hrvatskoj držati za nešto sasvim benigno, samorazumljivo, i poželjno. Uspostavom „svetih krava“ kakvi su danas branitelji, uspostavlja se isti stari tabu koji se koristio za Partiju i pripadnike SUBNOR-a. Isti princip, isti način, ista preslikana farsa koja se provodi uglavnom tiho i bez prisutnosti medija, ako naravno vi sami od sebe ne kanite raditi žrtvu, što bi na koncu od istih tih medija potpuno redikuliziralo i vas kao osobu i vaš rad, koji bi kompromitiran vašim kukanjem nad svojom sudbinom na koncu državotborni mediji pretvorili u farsu.

Zašto je tome tako?

Zbog toga što novinari, točnije oni koji se usuđuju nekoga ili nešto kritizirati, nedaj bože lažne branitelje, pokazati njegove manipulacije, manjkavosti i nesposobnosti, treba procesuirati i novčano kazniti, jer takve subverzivne djelatnosti zapravo funkcioniraju kao sjećanje na prošla kazamatska vremena po ključu kritike na današnje, demokratsko i slobodno.

Od devedesetih pa do danas svjedoci smo desecima klasičnih procesa koji imaju potpuni status diktature, a koji se provode nad novinarima koji su se usudili jasno i precizno, nedvosmisleno, kritizirati nekoga zbog obnašanja kakve javne funkcije ili pojedinog postupka ili istupa. Isti ti novinari na koncu su u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj ostali bez posla kao u slučaju Borisa Dežulovića koji je 2012 zbog teksta „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, a koji je povrijedio čast, ugled i dostojanstvo desetero tužitelja, žurno izbačen iz redakcije iste. Slobodna Dalmacija uručila je otkaz svom novinaru opravdavši to presudom.

Uz već spomenute novinare Ferala koji je praktički ugašen pod pritiskom sudskih tužbi, duševnih boli, verbalnog delikta i sličnih „demokratskih“ poluga povrijeđenih, ubrzo su za iste tuženi i Ante Tomić ( od strane Zlatka Hasanbegovića kojem je isplaćeno preko trideset tisuća kuna za duševne boli), a najnoviji slučaj zbio se u Splitu, gdje bivši intendant splitskog HNK dobija na sudu parnicu protiv kolumnista Jurice Pavičića kojeg je tužio osobno zbog kako je naveo u optužnici „grubog, zlonamjernog, bez osnovanog“ napada na njega u svojoj kolumni pod naslovom „Splitskom teatru hitno treba semafor.“

Sud je Dušku Mucalu u cijelosti uvažio tužbeni zahtjev težak 50 tisuća kuna koje kolumnist Jutarnjeg i Slobodne Dalmacije treba Dušku mucalu isplatiti u roku od 15 dana. Duška Mucala iznimno je povrijedila rečenica u kojoj Pavičić navodi kako Mucalo ne zna razliku između Aristofana i Aristotela, kako misli da je Avignon klub u ligi prvaka, a Nekrošius litvanski košarkaški centar. Mucalo je, kako se navodi zbog rečene kolumne pod sedativima i njegovo se prezime u Splitu počelo izgovarati kao sinonim za nekompetenciju. U članku je osim spomenutih usporedbi, Pavičić Mucala nazvao „estradnim diletantom“ te kako je kao isti postao metaforom za eru u kojoj je Split postao vic, a ne grad.

Tužbu je Mucalo upotpunio i člankom ‘HNK: Teatar blagoslovljen apsolutizmom’ iz veljače 2013. godine koji, drži, obiluje neistinama i grubim uvredama ugleda i časti. Opisan je kao praznoglavac, čovjek doveden s ulice i bez stručne podloge. Mucalo je naveo kako je tražio ispravak pa su ga odbili unatoč tome što je priprijetio sudskom tužbom.

Pavičić je predložio sudu da se tužba odbije kao neosnovana, a istakao je i prigovor promašene legitimacije jer on ne objavljuje tekstove, nego ih piše, odnosno, da bi za štetu trebao odgovarati nakladnik, a ne novinar. Nakladnik se, kao i u slučaju Borisa Dežulovića ogradio od svog novinara, kao što se ograđuju svi nakladnici, medijske kuće, portali i ini od svojih novinara poučeni visokim novčanim kaznama, u zemlji koja se toliko kiti slobodom i slobodnim izražavanjem.

Sutkinja Dunja Ljubičić zaključila je da je Pavičić profesionalni novinar s dugogodišnjim iskustvom, usto i diplomirani profesor komparativne književnosti što ga kvalificira kao velikog znalca kojem je riječ glavno oruđe. Sam slučaj dospio je u javnost i na kraju je tužba odbačena, ali je ostao gorak okus u ustima, posebno kada znamo koliko su novinari, a posebno novinari Feral tribunea koji se i ugasio radi „duševnih boli“ platili cijenu za svoj rad.

Riječ kao glavno oruđe tako je u Hrvatskoj postala isto ono što je u Jugoslaviji bio članak 133. tj. verbalni delikt. Potpuno ista stvar, sa potpuno istim posljedicama. Jer ako Jurica Pavičić ne plati odrezanu svotu, Jurica Pavičić će u zatvor. Kao onomad Vlado Gotovac, zbog potpuno iste stvari. Potpuno, kažem je ista stvar, jer u budućnosti po najavi ministra Medveda, možemo očekivati iste tužbe, iste progone, pa čak i zatvorske kazne.

No hoće li ova razložna priča poljuljati ustaljenu mantru zajapurenih nacionalista i konačno im izbiti zadnji argumet o Jugoslaviji kao tamnici naroda iz ruke?

Naravno da neće.

I dalje će sve ostati isto. I dalje će novinari biti ti koji će plaćati punu cijenu za svoju hrabrost, a gnjide će zauzimati njihove pozicije i pisati ono što je režimu milo i korisno kako je to razložio u svojoj oproštajnoj kolumni sa SD Boris Dežulović. I dalje ćemo imati dovoljno onih koji su glasni i premalo onih koji se usuđuju, i dalje ćemo vjerovati u iste mantre koje nam kolektivno pamćenje podmeću pod krivnju, te ćemo i dalje biti samo mala, ustrašena zajednica kojom dominiraju nestručni, nesposobni i nekompetentni.

I naravno, oni koji su se okoristili ovom državom i ne paše im da bilo tko javno pita, objavljuje ili istražuje nezakonite statuse, posebno branitelja, čija se populacija popela na vrtoglavih 580 000 i u stalnom je porastu.

Zar upravo to nije onaj famozni verbalni delikt sa početka priče? Zar to nije osnov svake kritike Jugoslavije?

No ako nas je išta povijest naučila, naučila nas je da se stalno ponavlja. Bojim se da u našem slučaju, slučaju u kojem iz iste ništa nismo naučili, sve ide tome. Frustracija bivšom državom, kao kudikamo superiornijom u svakom smislu, na kraju će se pokazati ključnom, jer se frustacija ovom više ne uspijeva gurnuti pod tepih.

Riječ kao glavno oruđe, kako je metaforički presudu objasnila sutkinja Ljubičić, jednom mora ljudima otvoriti oči. Po tom pitanju, dragi moj čitaoče, zemlja u kojoj živiš, njene slobode za dlaku su iste kao i u onoj u kojoj si odrastao, ma koliko te političari uvjeravali drugačije. Kako je Hrvatska zemlja slobode, neovisnosti medija, zemlja demokracije i zemlja slobode govora.

Kada riječ tijelom postane, očito nekog zaboli duša. Na ovim prostorima jedina konstanta je izgleda duševna bol. I tako bi ovu zemlju slobodno mogli i opisati.

Zemljom duševnih bolesnika.

Komentiraj