Kolumna

UDJEL ĐAVLA Zemlja kalašnjikova

Kad te nevolja nanese, a život je jedna velika nevolja, da radiš u blizini narko dilera, osuđenih ubojica koji su sedamnaest puta izboli čovjeka, a rahmetli Franjo Tuđman ih pomilovao onomad kad su mu trebali takvi, kamatara i psihopata, život kažem, jer samo te život dovodi u takve situacije, tada htio ne htio upoznaš te ljude.

Splitsko podzemlje, kao uostalom i ono u čitavoj Hrvatskoj, evoluiralo je kroz ovih trideset godina “vladavine prava” i “institucija koje rade svoj posao”, policije koja ionako potplaćena okrene glavu, pa smo od početnih psihopata, manijaka, narko dilera i kamatara dobili poslovne ljude.

Sistem s početka devedesetih kada su se demolirali kafići, letjeli u zrak noćni klubovi, a vlasnici istih ležali u lokvama krvi po ulicama, prilagodio se hrvatskom tržištu, anarhiji i bezvlašću, pa smo od tog polusvijeta i takvog miljea dobili zaštitarske tvrtke koje posluju legalno, rade legalno, a prijašnje utjerivanje dugova danas ide na račun. Može i na rate, može preko zaštićenih računa, Fine, sasvim svejedno, zaštita se plaća legalno, a posluje se profesionalno.

No vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.

Kad te nevolja nanese, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a jednom mom kolegi je trebao, kolegi koji je u tim dobrim i dragim dečkima iz meni nekog nepoznatog razloga vidio prijatelje, obratio se njima za taj određeni iznos i kako to već obično u životu biva, a život je uistinu nevolja, od početnih deset tisuća njegov dug je misteriozno i preko noći porastao na trideset.

Treba li vam uopće govoriti kako su se ti dobri i dragi dečki odjednom pretvorili u monstrume, a moj kolega je završio u bolnici, propucan u obje noge. Kasnije sam saznao kako su mu maltretirali obitelj i kako su na koncu ostali bez kuće. Iz tog razdoblja svog života pamtim samo njihovu retoriku, kako će ostati bez kuće, kako će ostati bez svega, kako će mu obitelj završiti na ulici.

Kad te nevolja nanese, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a bratu ovog mladog čovjeka što je napravio nezamislivo stvar i podijelio Split na one koji drže da je heroj, a druge da je običan ubojica i psihopat, iznos za papire da postane pomorac, a znamo kako se u Splitu postaje pomorcem i koliki ti iznosi trebaju za papire, brevete i konačno “čovjeka koji sređuje ukrcaje”, taj se mladić obratio lokalnim dobrim dečkima koje je naravno poznavao i kojima je namjeravao vratiti iznos već od prve plaće.

Život je kažem jedna velika nevolja, i ljudi se u tim momentima u životu uglavnom okrenu onom “tko ima”, jer iznenada nitko nema, ni brat što ti ima novaca negdje u madracu, ni najbolji prijatelj što su mu odjednom iskrsnuli važni problemi. Pokvarila mu se spojka na mjenjaču, a bez auta ne može.

Kad te nevolja nanese, a život je jedna velika nevolja, da ti hitno treba određeni iznos, a nevolja nikad ne dolazi sama i stavi te pred zid da nemaš kuda, kao što se meni desila najveća nevolja od najvećih, odeš u banku i popričaš s finim i krasnim dečkom koji ti objasni kako ti banka uistinu može ponuditi deset do eventualno dvadeset tisuća, ali s kamatama i u konačnici da ćete taj isti iznos na koncu platiti trostruko.

Iz tog razgovora pamtim samo jedno, a ono je bilo otprilike kako će mi maltretirati obitelj i kako ću na koncu ostati bez kuće. Iz tog razdoblja svog života pamtim samo retoriku, kako ću ostati bez kuće, kako ću ostati bez svega, kako će mu obitelj završiti na ulici.

Splitske banke, kao uostalom i one u čitavoj hrvatskoj, evoluirale su kroz ovih trideset godina “vladavine prava” i “institucija koje rade svoj posao”, policije koja ionako potplaćena okrene glavu, pa smo od početnih psihopata, manijaka, narko dilera i kamatara dobili poslovne ljude. Dobili smo bankare.

I tako dolazimo do zaključka ove tužne priče, a takve priče piše samo život i sjebane države pune “institucija koje rade svoj posao” da neki ljudi stisnu zube pa je zauvijek napuste, neki prodaju što imaju pa plate sami svoje životne nesreće, a neki uzmu kalašnjikov pa ga nose po gradu kao što normalni ljudi nose bakalar s tržnice. Što je najbolje prosudite sami, u svakom slučaju ja ionako imam dovoljno svojih životnih nevolja da bih racionalno sudio bilo kome za bilo što.

Neka institucije rade svoj posao, i na koncu neka mi odradimo svoje živote za njih. S tim ciljem smo tu, da ovakva država postoji na račun nevolje, nesreće i ljudi koji su na koncu spremni uzeti stvar u svoje ruke i počiniti nezamislivo, nedopustivo i nečuveno. Samo kada vam kažu kako ste život u ovih trideset godina proveli u jednoj finoj zemlji s finim i krasnim dečkima s reklama, budite iznimno oprezni.

Mogli bi ostati bez posla, stana, života, a obitelj bi vam se našla na ulici. Jer takva je to zemlja.

Ma koliko mi krivili ljude, a ne nju ovakva kakva jest. Zemlja u kojoj će vam u nevolji, ako tako izaberete, biti dovoljan jedan kalašnjikov.

Komentiraj