Jednom davno mi smo imali grad

Jebiga Leo, ti nisi osvojio Wimbledon!

Nije to istina bio ni po čemu poseban grad, bila je to malena varoš, kasaba bolje rečeno, varoš ribara, fakina, batelanata i mornara koji su tražili dobar provod. Taj grad bio je na karti svijeta poznat po Dioklecijanovoj palači u koju se nakrcalo toliko ljudi da je odzvanjala u svoj svojoj Felinijevskoj punini vikom i vriskom djece, sirenama obližnje kapetanije, a mirisala je morem, “friškinom” i ribom sa obližnje ribarnice.
Rodio sam se u takvom gradu, odrastao u tim prastarim kalama i prvo što pamtim iz djetinjstva bio je grad, grad koji će izrasti pred mojim očima neslućenom brzinom. Taj grad imao je posebnost koju ja kao dijete nisam znao, ali sam je učio kroz velikog Miljenka Smoju, kroz Borisa Dvornika, Momčila Popadića, i kroz ljubav za života, ljubav koja će se desiti kada me otac prvi put odvede na Stari Plac.
Splićani, oni rođeni i odrasli u Splitu znat će o čemu govorim, moj grad oduvijek je imao, a vjerujem ima i danas jedan poseban mentalitet, urođenu zajebanciju i jednu svoju posebnost – a ona su oduvijek bili dočeci, dočeci ljudi koji su nešto važno napravili ili nešto značili mom Splitu, zadužili ga ili impresionirali. A to da je Split impresionirati teško, najbolje zna Toni Kukoč, koji je jednom Michaelu Jordanu opisao Split kao grad u kojem mogu šetati njih dvojica – da ih nitko ne jebe pet posto.
Moj grad, moj Split kojeg pamtim izrastao je tih godina mog djetinjstva u suvremeni polis, moj grad dobio je blještave sportske arene za MIS-a, a mi djeca uživali smo u svom gradu, gradu punom boja, mirisa, gradu kojem se divio cijeli svijet, ili bolje rečeno, gradu kojeg je otkrio svijet, a mi djeca otkrili smo njega, njegovu specifičnost i posebnost koju do tada nismo znali.
Tih dana moj grad postao je onaj mitski, onaj Split o kojem se i dan danas govori, mali grad velikog srca otvorenog svijetu, a taj svijet došao je k nama i taj svijet ostao je zatečen ljepotom, kulturom, poviješću i modernim borilištima, finom skladu i vizuri Mediterana. Svijet je ostao zadivljen ljudima, sretnim ljudima koji su ih dočekali kao prijatelje i ugostili ih kao sportaše. Svijet je te dane otkrio kako se dobro i ugodno može živjeti i van robovlasničkog kapitalizma, kao i van sumorne “željezne zavjese” tadašnjeg krutog modela komunizma u kojem je živio istočni svijet. No svijet je pričao o ogradu moderne arhitekture, gradu urbanom po svemu, raspjevanom “cvitu mediterana” punom festivala, umjetnosti, ali i vrhunskih sportaša.
“Cvit mediterana” tako je procvao u svoj svojoj vizuri i ljepoti. U osnovi svega uvijek stoje ljudi, a naši ljudi su ne samo te godine, već doslovno od onoga prvog trenutka kad je Split dobio samu organizaciju zdušno prionuli na posao, čitav grad, apsolutno svi su željeli biti dio MIS-a, bilo kao graditelji, volonteri, pomagači ili sudionici. Ljudi su volontirali i radili prekovremeno jer su osjećali da njihov mali grad postaje poprište velikih događaja koje će ga zauvijek promijeniti na dobro, na bolje za njegove građane i za njegovu djecu. Mediteranske igre u Splitu bile su snažna referenca za dobivanje Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu i Univerzijade u Zagrebu.
Split prije MIS-a i Split poslije MIS-a više nisu bili isti gradovi. Hajduk, Jugoplastika, obilježit će osamdesete, a moj grad postat će centrom kulture, književnosti, umjetnosti i sporta.
Nismo tada znali da Split ima posebne ljude, dišpet, ljude najbolje u svemu, u svemu čega se dotaknu. I da bi to spoznali trebali ste odrasti u Splitu, takve spoznaje teško možete dobiti ako u Split samo dođete, živite u njemu neko vrijeme. Split, grad moga djetinjstva upisivao se na kartu svijeta, kako sportsku, tako i umjetničku, filmsku, književnu, i Split nije priznavao boljeg, većeg, jačeg u bilo čemu. Split je imao svoje. I Splićani su to jako dobro znali.
U Split kažu može doći bilo tko, bilo koja svjetska sportska ili filmska zvijezda, no Split za to puno mariti neće. Split nikada nije priznavao nikoga, pa ni heroje, ljude koje je iznjedrio i to je bio splitski specifikum, pečat koji je imao samo taj grad na planeti.
Grad kojem će se uskoro pokloniti svijet. Upoznati ga. Njegove mirise, narav ljudi i običaje.
A upoznao ga je svijet kroz dočeke njegovih heroja, njegovih sportaša ili ljudi koje je Split držao za heroje, posebne ljude koje dočekati treba. Svijet je ostao zatečen kako Split slavi svog Hajduka. Ta ljubav koja je odavno prešla granice razuma, ljubav između grada, generacija i kluba zatekla je svijet na proslavi stogodišnjice kluba – Hajduka iz Splita. Svjetske agencije emitirale su uživo fantastične slike iz grada, a grad je znao napraviti fešte za svoju “dicu”.
Split je znao dočekati ljude koje voli, Split je znao dočekati Maršala Tita, Hajle Selasija, Split je “gorio” kada je njegova Đuke, Đurđica Bjedov osvojila zlato, Split je dočekivao svoje sportaše, košarkaše trostruke Europske prvake, vaterpoliste, Split je znao dočekati i ljude koji nisu iz Splita, a proslavili su ga, tako je dočekao Pešalova, tako je dizao na ramena Božidara Maljkovića.
I mi, djeca Splita bili smo ponosni na svoj grad, taj čudan grad koji voli da dočekuje svoje heroje. I bilo je to posebno, bilo je to neopisivo i bilo je to divno. Split je znao kada i kako treba izaći na ulice i zbog čega.
To je bilo tako dok je postojao Split, grad mog djetinjstva.
Danas je kako kažu veliki dan za moj Split. najveći, govore oni gorljivi. Veći i od dočela samog pape onomad.
Jučer se u mom gradu treba održao vjerski događaj koji već mnogi uspoređuju sa dočekom Ivana Pavla II.
Leopold Bogdan Mandić, kapucin i fratar, za života fizički zakinut, visok samo 135 centimetara, desetljećima nakon svoje smrti, u sarkofagu, stiže u moj grad. Ne sumnjam da je čovjek bio dobar i svet, nije upitno da je bio i karizmatičan, za života omalovažavan, progonjen, kao što nije upitno da njegovo tijelo, koje je sačuvano od zuba vremena i neraspadnuto znači svim katolicima kako Splita, tako i okolice, ali ne mogu se oteti dojmu da bi Split mog djetinjstva, Split mog vremena i ljudi koji su živjeli tada i u tom vremenu Svetom Leopoldu rekao hvala.
Jer sam jednom davno imao grad. Potpuno drugačiji grad, drugačije kulture, drugačijeg svjetonazora, drugačijeg “dišpeta”, drugačijih mjerila, drugačijih razloga za doček bilo koga. Jer sam jednom imao grad pun Splićana, a danas ga jebiga, više nemam.
Hvala ti, svaka ti čast i poštujem sve one koji su izašli na ulice zbog tebe, ali brate oprosti.
Jebiga Leo, ti nisi osvojio Wimbledon.

Komentiraj