PUNAPETIJE

Kako zavode Hrvati, Bošnjaci i Srbi

Osim što su se kroz povijest strasno mrzili – Hrvati, Bošnjaci i Srbi kroz povijest su ponešto strasno i voljeli. Jedni druge ili neke druge; za ovu priču nije važno. Poviješću uzajamne mržnje bavili su se i bave mnogi, stoga je ovdje valja izbjeći, a razloge za ljubav nije primjereno objašnjavati, pa će u ovoj priči objašnjenje izostati.
Priča je ovo, uzgred, nastala na usmenim predajama, a svaki trag generaliziranja nenamjeran je i namijenjen isključivo u dramaturške svrhe. Kako, dakle, zavodi Hrvat? Mišlju, djelom i propustom – osobito ako je riječ o Hrvatu iz Dalmacije, a na kojemu će se daljnja radnja i zadržati. I, osobito, ako je riječ o Hrvatu iz Dalmacije koji zavodi u ljetnim mjesecima.
Pa, krenimo redom; ovaj šarmer bez premca pri samoj pomisli na mladu damu koja mu je zapela za oko, i to tek perifernim vidom, djelovat će i prije nego je misao o njoj stigao privesti kraju. U slučaju da je, kao u ovoj priči, ugostiteljski djelatnik za vrijeme turističke sezone mlada dama će za početak ispijati, recimo, koktele na njegov račun, a za sam kraj istog dana udijelit će mu cjelov i ostavit svoj broj telefona, putovnicu, adresu hotelske sobe, pin bankovne kartice i cijelo svoje srce. Toliko je, naime, Hrvatu iz Dalmacije u ljetnim mjesecima potrebno da zavede ženu koja, uzgred budi rečeno,tako ekspresno zavedena biva iz jednostavnog razloga – nije iz Hrvatske i nema te pjesme ogalebu ni usmene predaje o vreloj ljetnoj noći koja traje jednu vrelu ljetnu noć, a koja bi je mogla pripremiti za ono što ju je snašlo.
Ako se dogodi, a događa se, da vrela ljetna noć završi zavjetovanjem na vječnu ljubav – dolazimo do onog dijela s propustima. Nakon što mu je pred Bogom ili; matičarem i svjedocima obećala ljubav, vjernost i poštovanje za sva vremena životna družica našeg junaka s vremenom će se suočiti s, recimo to tako, imovinskom stvarnošću svog supruga. Onaj bar na Žnjanu, naime, nije u njegovom vlasništvu, pa će tako biti da su oni fini kokteli koje joj je spretni suprug spravljao i njima ju častio ispijani na račun stvarnog vlasnika lijepog bara uz more. Nadalje, razglednice Splita koje će poslati u rodnu Švedsku neće biti razglednice grada u kojemu zapravo živi, nego prvog bližeg grada odnjihovog prebivališta.
Iznajmljeni momački stan u samom srcu palače zamijenit će, naime,lijepa obiteljska kuća u, recimo, Ramljanima, a pogled na Peristil zamijenit će pogled na nepreglednu oranicu. Taksi brod kojim su se vozili do Čiova, ispostavit će se, također nije u vlasništvu njenog supruga, onaj barba koji ih je vozio nije njegov osobni “vozač”, a ako si ikada i dalje nepovratno zaljubljena Šveđanka i postavi pitanje kako je samo propustila vidjeti ogroman natpis “Taxi boat” za vrijeme plovidbe dok joj je vjetar mrsio kosu – odgovor će ionako biti suvišan. Ostat će, naime, nepovratno zaljubljena u Hrvata iz Dalmacije, njegov osmijeh, preplanuli torzo i njegovu, najblaže rečeno, pomalo izmijenjenu priču o tome tko je on zapravo i što sve zapravo ne posjeduje.
Kako, dakle, zavodi Bošnjak? Gostoljubivošću, pa kako drukčije. Bošnjak je vazda nasmiješen, vazda je dobre volje i vazda nije ni svjestan da je zaveo i to bez predumišljaja. Pa, krenimo; ovaj domaćin bez premca pri samoj pomisli kako ugostiti mladu damu koja ga je zaustavila na cesti tek da ga pita treba li skrenuti lijevo ili desno za tili čas naći će se u situaciji da je upravo – ugosti. Za tili čas naći će se, naime, pred najboljom ćevabdžinicom u gradu, a tek koji tili čas poslije blagovat će zajedno najfiniji burek u gradu, nakon čega će zajedno kušati nargilu, popiti dvije, tri prave turske kafe i nošeni tako kofeinskim učinkom zajedno će shvatit da je već dan na izmaku i da se bliži noć. I, da je noću kao nikada prije toga dana vrijeme za zabavu u najboljem klubu u gradu, pa će mlada dama, koja je već odavna zaboravila da nikada tog dana nije skrenula ni lijevo ni desno, u sitne jutarnje sate idućeg dana gostoljubivom Bošnjaku udijelit poljubac i ostavit svoj broj telefona, putovnicu, adresu hotelske sobe, pin bankovne kartice i cijelo svoje srce. Toliko je, naime, Bošnjaku iz Sarajeva potrebno da zavede ženu koja, uzgred budi rečeno, tako ekspresno zavedena biva izjednostavnog razloga – nije iz Bosne i nema tog ćevapa u Ljubljani ni usmene predaje o Bošnjaku koji te vodi na burek koji bi je mogli pripremiti za ono što ju je snašlo.
Ako se dogodi, a događa se, da nakon nekoliko zajedničkih obroka druženje završi zavjetovanjem na vječnu ljubav, dolazimo do onog dijela s gostoljubivošću. Slovenka će se, naime, prije ili kasnije suočiti s uvijek rado viđenim jaranima svoga supruga koje valja – ugostiti. Ćevape u lepinji za veći broj gostiju još će nekako savladati, ali za tako učestalo spravljanje bureka,bolan, neće je pripremit ni jedna “nana” voljna pokazati joj kako se tijesto razvlači. Ako si ikada i dalje nepovratno zaljubljena Slovenka i postavi pitanje kako je propustila pretpostaviti da će jednom umjesto kupnje bureka morati doći dan kada će ga i sama umijesiti – odgovor će ionako biti suvišan. Ostat će, naime, nepovratno zaljubljena u Bošnjaka iz Sarajeva, njegovu gostoljubivost i – gostoljubivost koju je od njega naučila.
Kako, dakle, zavodi Srbin? Pojavi se, a onda progovori. Valja znati i da ako je riječ o Srbinu iz Beograda – Srbina iz Beograda bije glas nepopravljivog šmekera, i kao takav može biti koban. Pa, krenimo; u slučaju da se pred mladom damom takav Srbin samo pojavi i nakon toga ode – stvar još uvijek ne mora nužno otići k vragu. Ako se, pak, takav Srbin odluči priupitati je nešto, što god, tek tako – istog trena udijelit će mu i cjelov i poljubac, te ostavit svoj broj telefona, putovnicu, adresu hotelske sobe, pin bankovne kartice i cijelo svoje srce. Toliko je, naime, Srbinu iz Beograda potrebno da zavede ženu koja, uzgred budi rečeno, tako ekspresno zavedena biva iz jednostavnog razloga – nije iz Beograda i nema te pjesme ni pesme ni cajke koja bi je mogla pripremiti za ono što ju je snašlo. Ako se dogodi, a događa se, da jedno hej “devojčice” završi uzajamnim “uzimam” dolazimo do onog dijela o šmekeru.
Mlada Splićanka će se, naime, prije ili kasnije ili jednostavno – pre svega – suočiti s, recimo to tako, stvarnošću. Prvi zajednički odlazak na njezin ginekološki pregled gdje bi zajedno trebali vidjeti ultrazvučnu sliku zajedničkog djeteta završit će eksplicitnim prijedlogom doktorice da, eto, usput pregleda i gospodina supruga. Samo devet mjeseci poslije porod će proći glatko, a mahom sve novorođene ženske bebe u rodilištu u koje je ponosni otac-šmeker ušetao kako bi vidio svoje dijete i, da ne zaboravimo, suprugu – gugutat će pored zdravih očiju vlastitih očeva – „tata, tata“ – pogađate, upravo Srbinu iz Beograda. Ukoliko spomenuti čovjek ni kriv ni dužan ostatak života ne provede barem nijem, kada već ne nevidljiv, i ako si ikada i dalje nepovratno zaljubljena Splićanka i postavi pitanje kako je samo propustila zaljubiti se u, makar, Purgera – odgovor će ionako biti suvišan. Ostat će, naime, nepovratno zaljubljena u Srbina iz Beograda koji se pojavio, progovorio i – to bi otprilike bilo to.
Osim što su se kroz povijest strasno mrzili – Hrvati, Bošnjaci i Srbi kroz povijest su ponešto strasno i voljeli. Jedni druge ili neke druge; za ovu priču nije važno.

Komentiraj