PUNTAPETIJE

Ne zaboravite, drage žene, da smo svi mi – žene

Svatko vidi ono što želi, jednom je jedna pronicljiva i dovitljiva duša primijetila. Što je sama u tom trenutku vidjela, do danas nije poznato. Do danas – u nekom širem vremenskom okviru,ili do jučer – na Dan žena.
Onih žena koje su nas donijele na ovaj svijet, onih koje su vladale,onih koje su bile potlačene, sućutne, podle, dobrostive; onih koje su se odricale, onih koje nisu… Ima ih svakakvih, a najviše različitih. Pokvarit ću vam Dan žena koji je za nama, žene drage, ispričajte me unaprijed; licemjerja je negdje ovdje među nama ženama i onima koje se tako osjećaju, a i onima koji to nisu, dovoljno – nije li. Onih hrabrijih od nas valja se, istini za volju, primjereno prisjetiti, i to bi za jučer bilo sasvim dosta. Izborile su nekad davno neke davne žene smiono i hrabro za sve žene danas – o, koliko toga. I tad je vrijeme stalo.
Jasnog cilja od tog vremena nema. Nihilistički odveć? Pa, kako drukčije,molim lijepo. Individualizam, onaj najstrašniji, poništio je zajednicu, njezin smisao, pa kakvoj onda uopće zajednici žena da pripada? Ako pripada izoliranoj zajednici žena pod pretpostavkom da takvo što uopće postoji, onda ne pripada onoj široj za koju se njezina prethodnica koje se danas prisjeća borila, a tada u njoj nije ni ravnopravna. Individualni uspjesi žene i njezini individualni porazi ne tiču se šire zajednice, malo joj pridonose – ako nije jednokratni senzacionalizam u pitanju.
Ozlojađena zajednica, pritom, jednako ne mari za uspjeh ili poraz nekog tamo pripadnika snažnijeg spola, pa zašto bi za žene kojih se danas sjećamo ili za one koje su jučer ujedinjene krenule u marš. Dozvolite mi mrvu skepse;situiranoj sutkinji koja se pridružila jučerašnjem maršu zaista je stalo do radničkih prava gospođe koja joj ujutro potplaćena dodaje topla peciva, uz široko razvučen osmijeh? Potplaćenoj gospođi iz pekare uistinu bi moglo biti važno s kojim se sve problemima susreće situirana sutkinja u kaotičnom pravnom sustavu ove zemlje? Dozvolite mi mrvu skepse, da skrenem misli s licemjerja. Vjerojatno je da se obje individualno nose s onim što im vrijeme,društvo i još koješta danas ne pružaju.
Vjerojatno je da se obje mogu poistovjetiti sa potlačenim, obespravljenim, napuštenim ili odbačenim ženama, muškarcima, tinejdžerima,umirovljenicima, manjinama i većinama – koračajući istom onom rutom kojom su jučer marširale, samo dan poslije njihovog dana, same ili u društvu nekog (ne)istomišljenika.Prava žena deklarativno zaista postoje, kao što tek deklarativno štitimo i borimo se za prava rođenih, ne rođenih, svih živih i ne živih bića i pojava. Svatko vidi ono što mu se hoće, pa dozvolite da vidim licemjerja na izvoz; zaštitimo ga kao nematerijalno kulturno dobro –izvozimo ga, dakle, od tog izvoza živjeli bismo bolje nego od turističke sezone koja kuca navrata.Od onoga što se podrazumijeva na jučerašnji dan, a da ni većini samih žena nije jasno što bi to bilo, valjalo bi skrenuti pogled, osvrnuti se. Nitko ovdje, sada, nije manje žena od onih žena početkom 20. stoljeća koje su tako dominantno diskriminirane u ostvarivanju svojih prava.Možda bi bilo zgodno, ispričavam se drage žene vama, kojima ću pokvariti vaš jučerašnji dan,već danas marširati za onog dječaka kojemu otac nije bio u mogućnosti kupiti pecivo, baš tamo – kod nasmijane potplaćene gospođe u pekari. I za nju. Danas valja marširati za traumatologa koji će radije kopati po kontejnerima nego spašavanjem života ugroziti živote žena, djece, muškaraca. I za njegove pacijente.
Možda to, doduše, i jest bio cilj jučerašnjeg dana, jučerašnjeg marša, a da mi je promaknulo –tko će ga znati. Ako i nije – možda je pogrešno nevidljivim kompasom tražiti onu stranu na kojoj bi moglo biti još ponešto mučnoga u društvu žena, muškaraca, tinejdžera,umirovljenika, manjina i većina… Možda je iluzorno pretpostaviti da bi one žene s početka 20.stoljeća nakon dobivenih bitki i onih koje su još uvijek pred njima – prokazivale nešto dalje od njih samih. Vremena su, naime, takva – ne bih da vam kvarim naš jučerašnji dan – da su svi oko nas danas one žene kojih se danas sjećamo, koje nismo, a voljele bismo biti. Njih,upravo njih, ne bih da nam kvarim jučerašnji dan, poprilično bez ideje – poprilično loše imitiramo. Jer one su, zbilja ne bih da nam kvarim jučerašnji dan, pokretale revoluciju koja nije bila repriza sa slabim odazivom. Svatko, doduše, vidi ono što želi.
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .

Komentiraj