"NISAN TE TIJA"

KOLUMNA IVE ANIĆA: “Izbore u Dalmaciji osvajaju emocije, a ne razum”

Rat koji se vodi za IX. I X. izbornu jedinicu ulazi u svoj završan čin i konačnu fazu. Ankete su manje – više poznate, kao i tradicionalne regije u kojima dominiraju jedni ili drugi. Zagreb se zna čiji je, zna se i Istra, Slavonija se inati po običaju, a moja Lika hibernira u dvadesetogodišnjem snu. Jezičac na vagi i konačna nepoznanica rujanskih izbora, a sva je prilika i dobitna prevaga glasova, jedinica je od koje bi se to najmanje očekivalo, ona koja obuhvaća Dalmaciju i ona koja je, barem u zadnjih nekoliko godina bila utvrda HDZ-a.

Zoran Milanović pravilno je procijenio na koji način bi trebalo dobiti izbore i u kojoj sredini, a ono što se  očekivalo bila je bitka, bitka u kojoj se puno trebalo žrtvovati za konačan cilj.

Zoran Milanović osvojio je medijsku pažnju i zavladao naslovnicama, Zoran Milanović sebe je stavio očekivano u prvi plan uzbunivši duhove i van granica Lijepe Naše. Zoran Milanović uspio je u naumu da „konačno kaže što svi misle“ i onaj dio glasačkog tijela koje egzistencijalno ne ovisi o matičnom HDZ-u kroz klijentelističku ili nepotističku formu, prikloni sebi. Ili barem, po prvi put stekne njenu naklonost, ako ne i simpatije. Zoran Milanović pravilno je procijenio da će žrtvovati inteligenciju s ljevice koja je s pravom ostala užasnuta, no ta malena bulumenta vrijedna je cilja, onoga koji opravdava sredstvo, cilja da u konačnici, za desetak dana, izborne jedinice IX. I X. budu konačno njegove.

Taj nevješti spin, koji je zaprepastio mnoge, a ogorčio samo nekolicinu, izveden je poprilično amaterski i u Zoranovu stilu, stilu koji nikada nije bio sofisticiran, ali nikada nije bio ni s toliko podlosti. Podlosti prije svega prema onima koji su mu i omogućili prijevremene izbore, dakle upravo toj lijevoj struji koja je uporno, pod ogromnim pritiscima i nerijetko u istinskoj opasnosti za sebe i svoje najmilije,  sustavno razotkrivala disfunkcionalnu Vladu koja se raspala upravo pod pritiskom neovisnih medija i lijevo orjentiranih intelektualaca.

Podlost kojom se poslužio Milanović nije jednoznačna, već je podlost i prema onima s kojima se sastao, a koje duboko prezire, što zbog svjetonazora, što zbog ega ( zviždanja na proslavi Oluje u Kninu, otvoreni puč sa plinskim bocama za vrijeme mandata SDP-a), što zbog činjenice da čim završi izborna šutnja Zoran Milanović je misli prezrivo nastaviti upravo prema onima koji su mu tako zgodno poslužili da popravi poljuljani rejting i image u tako važnoj jedinici kao što je ona deseta.

A upravo u toj desetoj jedinici stoji mu najveći takmac i možda najozbiljniji adut HDZ-a kojeg ova poprilično poljuljana stranka ima, legendarni general i zapovjednik 4. brigade, glavom i bradom, u „biloj košulji“ – Damir Krstičević. Pravilnom procjenom Andreja Plenkovića general je stavljen u prvi plan emocije, emocije koja, kao što je poznato vlada dalmatinskim ljudima.

I emocija ne nedostaje na svim ribarskim večerima u potezu od Stona do Zadra. Scenarij je gotovo identičan, uz aktere koji se mijenjaju od mjesta do mjesta. Sa suzom u oku, besplatnim srdelama i jeftinim pivom, putujući cirkus “HDZ & Krstičević” odrađuju izvanredan posao.

Uz neizostavne klape koje pjevaju o stini, suzi i kušinu, uz pokoju budnicu i pokoju ratničku, general je kralj “selfija” u Dalmaciji i fino se zapravo namjestilo, svako mjesto ima ionako u ovo vrijeme svoju feštu, a oni se samo mirno pojave, dostojantveno kako i priliči jednom ratniku i naravno, da podsjete od koga se čuvati treba i koga bi trebalo zaokružiti na listiću za koji dan.

Emocija je upravo ono i na što je ciljao Milanović kada je shvatio da od intelekta velike koristi nema, već treba zasukati rukave i zagaziti do grla u septičku jamu emocija bez kojih se ne dobivaju izbori u tim nesretnim devetim i desetim izbornim jedinicama. Emocija je upravo ono na što cilja i autistični Plenković koji je znalački isturio na brisani prostor dalmatinske emocije ni manje ni više nego ratnika obukavši ga u bijelo, gurnuvši mu mikrofon umjesto puške.

Emocije.

Kada smo kod emocija moram priznati da i sam nisam imun. Koncem osamdesetih jedan je mršavi „dugonja“ iz mog kvarta, moje ulice, iako vječni autsajder u nogometu ( no ne i u košarci), najavio svoju karijeru za koju se znalo već tada da će biti slična karijeri Zlatka Vujovića ili Blaža Sliškovića. Lakoća kojom se pametno probijao kroz magisterije i doktorate bila je fascinantna i samo je bilo pitanje vremena kada će to koščato čeljade zaigrati u Realu iz Madrida, prestižnom CERNU. Pošten i skroman, jedan od nas, a miljama zapravo udaljen po marljivosti i učenju, bio je i ostao isti, zanesenjak koji je uvjeren da će jednom znanost promijeniti svijet.

Onaj drugi, onaj koji je odrastao u mojoj Tehničkoj školi uz Torcidu tog vremena i gostovanja, razbijene noseve i ulične tučnjave, moj Jakov Prkić, postat će trn u oku aktualne nepotističke vlasti u Splitu i jedini koji se bespoštedno i bez straha suprostavio korupciji, rodijaštvu i zapošljavanju preko veze. Taj usamljeni vitez koji je hrabro objavljivao dokumente, potpisane ugovore i zaposleničke listove rodijaka Keruma ili Baldasara, svejedno, bio je upravo on, gradski vijećnik po našem guštu, jedan od dječaka sjeverne tribine koji se ne boji nikoga i koji je svoj gard izgradio osamdesetih, kroz školu ulice koja je bila škola života.

Ta dva momka koja poznajem cijeli svoj život, dva zanesenjaka, postali su kroz period borbe za IX. I X. jedinicu ravnopravan takmac i potpuno neočekivani treći put, sada već na nivou države. Da bi stvar bila kako treba, pred sebe su stavili ženu, aktivistkinu koja se borila za školu na Pazdigradu i koja je bez dlake na jeziku otvoreno jedina napadala nepotističke ispade aktualne vlasti u gradu i samog gradonačelnika.

Pametno se tako nametnulo kao stranka koju vode ( i vole) intelektualci, ali i stranka kojoj na žalost nedostaje emocija, koje su kako smo opisali u pasusima gore ključne za osvajanje izbora u Dalmaciji. No ako je staviti ruku na srce i priznati pošteno, malo je nade da će nas i SDP, a pogotovo HDZ izvući iz krize u kojoj se nalazimo desetljećima, a koja nas je pretvorila u roblje u vlastitoj zemlji. Malo je vjerojatno da će se osim šminkerskih i površnih saniranja i gašenja požara, lakomislenog zaduživanja i poslovične bahatosti, ozbiljnije ući u nasušno potrebno rezanje što županija što državnih službi, barem što se tiče vodeće dvije stranke koje praktički egzistiraju od glasova koje im donose njihovi kadrovi upravo u tim službama.

Pametno se tako nametnulo kao vodeća stranka s pitanjima potrošnje države, poreza, monetarne politike i kamata, deficita, upravljanja i regulative. Konkretno, na pitanja o potrošnji, odnosno državnim rashodima, subvencijama i javnim investicijama jedino je ta stranka dala suvisle i konstruktivne odgovore. U nižim porezima, uvođenju novih, zadržavanju stabilnosti monetarne politike, kao i u upravljanju obrazovnih i zdravstvenih usluga jedini su  dali konkretan plan i dugoročne projekcije. Drugi mirovinski stup i istinski zaokret Hrvatske jedini su oni jasno podvukli, jasno prezentirali i jasno argumentirali.

No, da ne ispadne da zagovaram Pametno i da ih dižem u nebesa radi privatnih odnosa sa njihovim članovima moram se vratiti na našu bitku za Split i Dalmaciju i još jednom jasno podvući nepobitne činjenice. Ono što smeta i biračima, kao što smeta i prijateljima rečene stranke jest, barem do sada,  insinuacija o mogućoj povezanosti sa bankarskim lobijima. Naime Puljkovi se jednom običnom tiskovnom konferencijom trebaju ograditi od glasina o povezanosti sa lobistima kapitala koji je u bankarskim rukama, kao i po prvi put jasno izjasniti o pitanjima deložacija, kriminalnih ovrha i lihvarskih kredita koji prate iste.

Jednom tiskovnom konferencijom na kojoj bi sve nas emocionalno dezorjentirane mogli prikloniti sebi. Emocionalno, dakako. Jer su upravo oni koje smo spomenuli istinski neprijatelji Hrvatske i kočnica njene budućnosti. Isto tako Pametno mora znati da i oni koji se školuju za stolare mogu u životu postati znanstvenici, vrhunski kirurzi ili pisci. I najveći sin je bio običan stolar. Taj neolibertarijanski pristup jebiga, u Splitu ne važi. Takav smo mentalitet. Nema boljih, nema jačih, nema – pametnijih!

Split i Dalmacija izborne su jedinice koje uglavnom padaju na – emociju. I emocija je ta koja bi mogla presuditi. Emocije su zajebana stvar, rekao je pokojni Bukle i bio je u pravu, barem što se tiče IX. I X. izborne jedinice.

Tko je zaigrao na najjaču emotivnu kartu u Dalmaciji?

Damir Krstičević koji još samo što nije zajašio tovara i bacio mandolinu u more, Zoran Milanović koji još samo što nije s tavana izvukao djedovu uniformu i zajedno sa Torcidom počeo crtati domoljubne murale ili pak Marijana i Ivica Puljak koji tek trebaju otkriti  tu našu ludu, emocionalnu, južnjačku stranu i zaigrati na njenu kartu?

Ili da poslušamo Didu sa Šolte i pljunemo u listić?

Rekli bi mi u Splitu : “Nisam pametan.”

Komentiraj