"NISAN TE TIJA"

KOLUMNA IVE ANIĆA: “Kako zadovoljiti Splićanku?”

Nikada vam nije upalo u oko da Split ima više malonogometnih liga od, šta ja znam, Brazila? I da se sve uredno odigravaju, lige i podlige, veteranske i one hrvatske, regionalne, kvartovske.

A ako uzmemo u obzir i trening momčadi koji mora biti ( da bi se bilo u formi) barem jednom tjedno tada situacija zbilja postaje zanimljiva. Da me jebeš ako tu meni nešto gadno ne smrdi. Imamo tri, ček da zbrojim, prve, šest drugih i desetak trećih liga plus one veteranske, dva i šest, ispada da imamo oko šest stotina malonogometnih momčadi samo u Splitu, puta dvadeset, da me jebeš pozavidila bi nam i sama FIFA. Pola Europe nema toliko aktivnih igrača. No ima li to kakve veze sa bračnim dužnostima, ipak se tu troše naši momci, znoje i umorni vraćaju kućama? U čemu je tajna? U čemu je ključ? A ključ uspješnog braka u Splitu ipak se ne krije u zadovoljnom muškarcu, malonogometašu, muškarac je genetski lovac i zadovoljit će se plijenom, tako nije isključeno da je klasični Splićanin vikend ubojica malih životinjica po još neispitanim dijelovima Zagore tipa Košute i Sinj, veteran puške sačmarice i olimpijski prvak, ali taj poriv taj muškarac (kojem je priroda ograničena na žnjanski plato) osjeti recimo samo kada na rolama pored njega njišući bokovima prođe prsata dvadesetogodišnjakinja. Muškarci u Splitu, kao uostalom svugdje na svijetu prate vodoravnu liniju strijele napetu iz luka, šira perspektiva nije u lovačkim društvima raširen pojam, pogledajte recimo jelovnike lovaca, na meniju je uvijek ili gulaš od vepra ili mlada srnetina. Muškarac, lovac, točno zna što želi i usmjeren je na plijen ( čista genetika) dok recimo kod Splićanki koje su prelijepe da se razumijemo, genetika radi drugačije, ognjište i pećina oduvijek su bile u Hrvata fino uređena mjesta prepuna zavjesa na točkice, tako kada vidite ženu koja tridesetak sati traži po Doti jastučnice, a ne kupi ni jednu pa dezorjentirano na kraju u Karle kupi nove baletanke, vidjeli ste zapravo klasičan primjerak Splićanke koja se identično mučila i s togama, sandalama i miomirisima s dalekog istoka i za doba starih Ilira ili samog namrgođenog Dioklecijana koji bi grintao svojoj Priski zar baš mora borša bit iste boje kao sandale, zar ih mora imat toliko? Pa gladijatori mi zapinju o jebene natikače, vikala bi časna starina i topila tugu u vinu i sađenju kupusa.

Ključ uspješnog braka u Splitu ipak se krije u zadovoljnoj ženi, a ne u zadovoljnom muškarcu. Zadovoljnu ženu prepoznat ćete po zadovoljnom osmjehu na putenom i kao kistom nacrtanom licu, naše su Dalmatinke takve, vitka tijela i besprijekornog držanja kojeg održavaju dugogodišnjim pilatesom, aerobikom i sličnim pizdarijama. Ako ste mislili da se ponavljam i da dok muškarci u Splitu sa boršama preko ramena glume da idu na mali nogomet, a one čim on preko vrata na aerobik grdno se varate. Tajna uspješnog braka ne leži u identičnim sportskim aktivnostima, (iako nisu isključene ako prezgodni trener u teretani nije gay što je pa gotovo i nemoguće), tajna uspješnog braka leži u sretnoj ženi, a žene jednostavno ne funkcioniraju kao i muškarci, nemaju taj mentalni sklop. Ženama znojan frajer i desetominutni divljački seks, istina, uvijek je u mislima, ali svaka zadovoljna žena zna da to ipak nije – to. Zadovoljnoj ženi sa uspješnim brakom u Splitu takav oblik avanture nikada neće pasti na pamet u stvarnosti, jer zadovoljna žena ne može biti sto posto sigurna niti u fratra u ispovijedaonici da će čuvati njenu tajnu, a kamoli priju kojoj će se povjeriti u suzama.

Fra Šime na primjer, ako imate tu nesreću da vas ispovijeda, to bi bilo nešto slično davanju intervjua za lokalnu TV postaju. Sve će izbiflati uredno na sudu. To da crna zemlja ne zna u Splitu jednostavno ne važi. Niste se niti povjerili priji u suzama, a ova vam se zaklela na pokojnu nonu, niste ni kući još došli, a već vas sa ponistre gleda lokalna ćakulona i vrti glavom. Jebiga, prija nazvala najbolju priju (da ni crna zemlja ne zna), a ova najbolju priju i tako u sto metara od kafića do kuće svi znaju da ste jahali trenera na spravi za vježbanje. Problem koji prati našu domaćicu i kraljicu je čuvanje tajne. Naša Splićanka što je poznata stvar, nalazi se desetak puta dnevno s prijama na kavi što u pauzama posla, što u radno vrijeme, a ono što čujete ako nehajno listate novine i nezainteresirano sjedite pored jedne takve grupacije, u pravilu je – čuj nešto ću ti reć ali molin te (ni crna zemlja da ne sazna), pritom je chatom spojena s prijom koja radi i ne može na kavu i online na Facebooku s barem još tri znatiželjne ne računajući mene koji sve to slušam. No, temeljni razlog svakako je i tigar kod kuće, nositelj spomenica Domovinskog rata i narodni heroj koji svoj posao odradi više – manje kvalitetno jednom mjesečno, a to je, pokazat će se u pravilu naviknutim osobama više nego dovoljno.

Zadovoljna žena u Splitu je poput vikend narkomana, taj „šut“ koji sebi omogući subotom da bude sretna pomogne joj da izgura radni tjedan, prištave adolescente i šefa degenerika koji mora gurnuti kažiprst u uho da bi razgovarao na telefon. Sa njim ne bi legla ni mrtva, kazat će ona svojoj priji koja je ionako već spavala i sa šefom joj, ali i sa mužom, pa zna koliko koji može, koliko piza i koliko je nesretnica zbilja nesretna sa njima dvojicom. Zadovoljna žena u Splitu da bi bila zadovoljna, kao uostalom sve žene na svijetu, traži romansu. Osnovni problem zadovoljne žene svakako je muškarac kojem je romantično klicati Anti Paveliću i mladom Vlašiću na okuci sjeverne tribine Poljuda, a vrhunac filma “Imaš poruku” i “Nesanica u Seattlu” ili recimo razdragano grljenje i skidanje dresa novom crncu centarhalfu kada ovaj ničim izazvan Zmaju iz Zmijevaca zabije gol. Romantična mjesta na koja svoju izabranicu srca svoga vodi romantični Dalmatinac tako su bikijada u Radošiću i Alka na trkalištu u Sinju, UFC spektakli na Gripama ili romantična večera u Prerade ili buregdžinice Hajduk, ako ova radi iza ponoći. Romantike možemo vidjeti kako uz pivo objašnjavaju ženi koja se skockala za izlazak, da je Messi kurac od igrača, i to u lokalnom kafiću koji ima Arenu Sport. Romantični izlazak završi nerijetko općom tučnjavom u bircu ako nalete navijači Rijeke ili Dinama ili se naši jednostavno pobiju, prevrnu stolove jer nemaju s kim, a ni protiv koga. Za dašak istinske romantike Splićanka je tako spremna staviti sve na kocku.

No problem ponovo nastaje pri nestašici romantičnih partnera, naša majka i kraljica tako u promašenim vlasnicima Boat Showa ponekad vidi idealnog partnera, no ovaj je avaj, iako ima jebeno skupo sponzorsko auto i jeftinu repliku Rolexa on je ipak samo one – night show. Svoju grešku spoznat će pri prvoj večeri na kojoj će morati provući muževu karticu, jer je mladi poduzetnik svoju izgubio, ostala mu na jahti. Ono što ostaje zadovoljnoj ženi za uspješan brak tako su pjesnici i književnici koji su ili pijani od jutra do mraka ili siromašniji od vlasnika Boat Showa pa nije isključeno da pri gledanju derbija iz Manchestera Elektrodalmacija isključi struju rečenom kućanstvu zbog plaćenih hotelskih soba umjesto računa tog divljačkog energetskog monopoliste.

Ključ uspješnog braka u Splitu ipak se krije u zadovoljnoj ženi. Zadovoljnu ženu prepoznat ćete po zadovoljnom osmjehu na putenom i kao kistom nacrtanom licu, naše su Dalmatinke takve, vitka tijela i besprijekornog držanja kojeg održavaju dugogodišnjim pilatesom, aerobikom i sličnim pizdarijama.

Zadovoljna žena je sunce koje obasjava naš život i mir koji našem životu treba, ako zadovoljnoj ženi uz karticu i poklon bon u Cityju od dvjesto kuna ne uskratite tu i tamo pjesničku večer ili kakvu književnu promociju vjerujte mi na riječ i niste puno mudar čovjek. Zadovoljna žena znat će nagraditi svog muža za tako divan i romantičan dan. Naravno ako ovaj zadovoljno ne hrče nakon malog nogometa. E da, zaboravili smo na zadovoljne muškarce u Splitu i činjenicu da grad pod Marjanom ima više malonogometnih liga nego Brazil?

Upitajte bilo kojeg siugrača, bilo kada, u bilo koje doba noći gdje je vaš muž, on će vam kao iz topa odgovoriti da je sam razbio Zlatarnu Dvornik i utrpao im šest komada, sucu slomio vilicu i dvojicu iz Elektrodalmacije otpravio u bolnicu. Na vaše zgranuto, pa nije išao na trening već u knjižnicu, suigrač će se zakleti da se utakmica odigrala u knjižnici, na trećem katu. I ni crna zemlja neće znati da zapravo nije.

Ne vjerujete mi? Pitajte Gorana Ivaniševića čemu mu je služila malonogometna teretana.

Komentiraj