"NISAN TE TIJA"

KOLUMNA IVE ANIĆA: “Plažni list”

“I dobiješ, ako sjedneš, plažni list. Cetifikat.  Da možeš hrvatsku guzicu umočit u hrvatsko more. Pred mrkim koncesionarom i komunalnim redarom Davorom.”

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? Pamtite naravno. A zasigurno pamtite iz tog doba i zabrinuta pitanja svojih roditelja tipa, sinko imaš li ti kakvih planova u životu? Što želiš biti kada odrasteš? Sa petnaest – šesnaest svašta vam je padalo na pamet, ja sam recimo htio biti astronaut, pa profesor i na kraju egzotični plesač za djevojke, čak i ginekolog. Lude su to godine, većina od nas sanjala je nahraniti gladan svijet u Africi, navodniti pustinju, riješiti Farmatov problem, sa Bobom Geldofom organizirati Live Aid 2.

No naš junak, nazovimo ga Davor, odlučio se u životu baviti, svoj život posvetiti, komunalnom redarstvu. Roditelji su sa zaprepaštenjem gledali to dijete, zabrinuto se pitajući gdje smo pogriješili i zašto se njihov Davor ne drogira kao sva normalna djeca. Tiho bi, kada bi Davor zaspao, šaputali u krevetu do dugo u noć kako će ga proći ta mladenačka ludost i da bi bilo dobro da mu kupe kakav motor ili gitaru, no našeg Davora, jebiga, nije prošlo.

Ljubi ga majka.

Dapače, majka mu se onesvjestila kada mu je „čistila sobu“ i umjesto očekivanih prezervativa našla sklopivu ležaljku za plažu i suncobran. Poveli su Davora krišom kod doktora, prijatelja, no ovaj je ustanovio da je Davor savršeno zdravo i pametno dijete. Osim te anomalije. Vrijeme je prolazilo, a naše su firme propadale, jedan po jedan ostajali smo bez posla i prihoda, svi mi diplomirani inženjeri strojarstva i elektrotehnike, rasula se industrija, klekli su automehaničari, bravari, tokari, cjevari i sav pošten svijet kakvog smo poznavali. Nestalo je preko noći magistara ekonomije i prava, doktora znanosti kao i doktora opće prakse, kirurga, sveučilišnih profesora, znanstvenika i docenta kineziologije.

Nestalo je praktički svega osim političara, koncesionara i nećete vjerovati – komunalnih redara.

Namigne nam naš Davor šeretski kada se mimoiđemo pored Zavoda za zapošljavanje, a stara mu majka konačno sva sretna, susjedima na kavama se hvali kako je ona znala da u Davoru ima nešto posebno. Komunalni redar, šaptale su susjede pune poštovanja i ne bez zavisti klepajući one svoje bilmeze što su godinama studirali medicinu pa sada stažiraju na Drveniku Velom za 1600 kuna državnog poticaja.

I sada se dragi čitaoče zasigurno pitaš što zapravo radi naš, nazovimo ga Davor, na tom izuzetno zahtjevnom i u ovom vremenu nenadjebivo važnom poslu u grani  koja nas još jedino drži na životu – dakle turizmu?

Davor je naš lokalni nacionalni heroj. Zlatni olimpijac. Čovjek kojeg poštuju više doli  gradonačelnika, čovjeka kojeg vjerojatno još on i uvaženi koncesionari jedini i poštuju u ovom gradu. Davor je ukratko lik koji vedri i oblači  splitskim plažama. Nešto kao Mič iz Bej Voča.

Htio bi se okupati na šta ja znam, Bačvicama ili Žnjanu? Teško drugar, ako ne znaš našeg Davora ili njegova druga koncesionara, eventualno gradonačelnika glavom i bradom da ti ovjeri plažni list.

U čemu je zapravo kvaka pitate se svi koji pojma nemate o čemu ja pričam i nikada niste bili na javnim, gradskim plažama grada Splita i njegove okolice? Ako nikada niste putovali iz Njemačke do hrvatske šest sati, a trideset i šest od Splita do Omiša? Odgovor nije niti malo jednostavan.

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? Pamtite naravno. Pamtim ga i ja, a posebno što pamtim bila su tada ljeta i bile su tada plaže. Bez koncesionara, privatnih investitora, spa welnes kuraca – palaca, vlasnika apartmana i naravno – bez komunalnih redara.

Sve što vam je trebalo za plažu bio je ručnik, balun za picigin i naramak hormona.

Na svim plažama tada, od poteza marjanskih vrata do Podstrane mogao si fino naći svojih pet kvadrata, odložiti svoj ručnik i karte za briškulu. Ako je na plaži bio kakav ugostiteljski objekt tipa kamp kućice odlično, ako nije, barem je bilo mjesta, bilo je prostora i nekako si znao da si ti gazda, da je to tvoje i uživao si u strancima koji su uzdisali za tom ljepotom. Naši su očevi nasipali te plaže, crnčili zimi i ljeti na radnim akcijama da ih urede, da ih očiste i da ih učine plažama za svoj „gušt“ ali i za generacije klipana koje su tek dolazile. Generacije koje su sanjale da će jednom postati astronauti, kirurzi, znanstvenici ili obični zavarivači u škveru. Svatko je tada imao svoj san ma koliko bio blesav ili tipa Davora vizionar.

I tada je došla hrvatska država.

Danas mi, domoroci čiji su očevi nasipali te plaže nemamo pristup istima. Od Splita do Omiša cesta je brižno i naizgled neupadljivo ograđena betonskim loptama, ogradama i privatnim garažama. Ako si hrabar i ako se parkiraš na označeni “Cimer frei garage” izbuše ti gume.

Zakurac ti što si branitelj, što si oslobodio Hrvatsku dok je đubre pakiralo manistru u Italiji, zakurac ti sve. Za to si se, jebiga, borio. Ako na neki čudan način i dođeš do plaže dočeka te novi šok.

Ležaljke i koncesionar.

Na plaži koju si oslobodio 91. nema mjesta za ručnik. Ni za lijek. Ležaljka do ležaljke. I mještani Podstrane popizdili. Pisali peticije, plesli plemenske plesove oko vatri da prizovu munje, gromove i biblijski potop, kontaktirali lokalni list koji ih je izenađujuće odjebao, pokušali pronaći i premlatiti koncesionara, zaludu. Ležaljke koje bi po ugovoru koncesionara, nazovimo ga Miro i komunalnog redara, našeg Davora, a koji je pod budnim okom gradonačelnika, trebale biti uredno složene jedna na drugu dok ih tko ne iznajmi – po cijeloj plaži, metar do metra. Ručnik ugurati uzmeđu?

Nema šanse.

I da nevolja bude veća taj teror je isti, od Podstrane, Žnjana, Kašjuna, Ovčica, Bačvica sve tamo do Obojene i punte samog Marjana.

A u ugovoru s gradom fino stoji: “Ležaljke i suncobrani ne smiju biti razasuti po plaži, već uredno složeni na jedno mjesto!”

“Osoba kada je iznajmi traži slobodno mjesto i postavlja je na slobodno mjesto!”

“Čim ležaljka bude slobodna koncesionar je dužan istu vratiti na hrpu!”

Fino sve piše u ugovoru. Crno na bijelo. Ovjerio komunalni redar, potpisao gradonačelnik.

No koncesionar Miro, a boga mi ni komunalni redar Dario, gradonačelnik Ivo ne jebu pet posto. Ugovor? Zakon? Pa zamislite da Torcida zatraži od grada ugovor za svaki mural po Splitu? Hajte molim vas. Pa kuda bi nas ti ugovori doveli?

Sablasno izgledaju plaže u Podstrani, evo upravo ove subote. Prazne ležaljke red do reda. Nema djece što igraju na picigin, nema ručnika, nema karata za briškulu, nema cike djevojaka ni galebova koji u mornarskim majicama vrebaju Čehinje. Nema kaića, nema sisa ni guzica, nema ničega doli konobara i jednog debelog Poljaka što se izvalio na ležaljci uz kriglu piva.

Shit happens kazat će vam hrvatski antikorupcijski organi kojima pokažete slike koje smrde na mito i korupciju, nepotizam i rodijaštvo. Senzacionalnim i turboekskluzivnim otkrićem kurčevih ležaljki zbog kojih Hrvat ne može do hrvatskog mora, a oslobodio ga niti dvadeset godina nema od okupatora, bavit će se 1, slovima, J E D A N dan hrvatski portali ako u međuvremenu Vaso Brkić ne preobuče majicu sa logotipom Johnya Casha u Angry birds.

Prije dvije je godine ista ta hrvatska javnost bila zgranuta kada je gradonačelnik Splita dijelio koncesije šakom i kapom koncesionarima s kojima jede i pije uz tamburaše, kada je žnjanski plato pretvoren u brazilsku favelu sa šperploča – spa – welness – caffe bar pizdarijama na tri kata, kada su komunalni redari i naš Davor naravno, praktički od grada ( 1700 stare rimske palače) napravili stolica – bar – finger food cirkus, i na koncu kada se privatiziralo sve prvi red uz more, pijesak, kamen, mandolina koju sada bacaju hrvatski muževi potaknuti Grdovićevom pjesmom.

I što je na koncu ostalo? Ostalo je mislite more? E je kurac. Taman ako si umočio noge eto ti konobara.

Da je to dio plaže od kafića. Da on ima uredne papire. Da umočim svoju hrvatsku guzicu tamo kod otvora gdje izlazi kanalizacija i smrdi. Tamo se kupaju Hrvati koji nemaju barem za kafu, daleko bilo ležaljku, suncobran, besplatni wi – fi i ekstra maslinovo djevičansko ulje u koje je umočen nekakav kurac što bi trebao valjda biti škamp.

I dobiješ, ako sjedneš, plažni list. Cetifikat.  Da možeš hrvatsku guzicu umočit u hrvatsko more. Pred mrkim koncesionarom i komunalnim redarom Davorom.

Pamtite li doba svoje adolescencije? Pamtite li ono krasno, hormonalno i poremećeno vrijeme kada ste puni prišteva sakrivali Erotiku ili ITD pred roditeljima ispod kreveta? Pamtite naravno. A zasigurno pamtite iz tog doba i zabrinuta pitanja svojih roditelja tipa sinko imaš li ti kakvih planova u životu? Što želiš biti kada odrasteš? Sa petnaest – šesnaest svašta vam je padalo na pamet, ja sam recimo htio biti astronaut, pa profesor i na kraju egzotični plesač za dame, čak i ginekolog.

Smijala se moja majka i sažalijevala Davorovu tiho šapćući kada bi ova u suzama otišla preko vrata. Pazi sinko molim te ko boga nemoj bit ovako lud ko njen Davor. Nemoj ljubi te majka bit komunalni redar. Budi barem automehaničar.

Dok je na radiju treštao Đorđe Balašević i njegova „Nikad kao Bane.“

Ljubi ga majka.

Komentiraj