"NISAN TE TIJA"

KOLUMNA IVE ANIĆA: “Zemlja znanja”

E to je za popizdit!

Svake godine u ova doba ista priča. Stojiš u redu ko pizda tri ure, znojiš se, pušeš dok te s upitnicima nad glavama gledaju mlade norvežanke što tri metra od tebe otvaraju mušule i brišu prste kockastim stolnjakom. U „Profilu“ gužva. Zabrinute majke stoje u redu s pergamentima na kojima su iskrižani udžbenici. Cupkaš u knjižari metar za metar bez klime sat vremena. I kada si konačno došao na red mala za pultom koluta očima i sućutno ti pruža jebeni vjeronauk. Od dvadesetak udžbenika i isto toliko radnih bilježnica oni imaju samo jebeni vjeronauk. I to u tri verzije. Hoćeš „Razmisli o životu“ ili „O životu razmisli“, hoćeš tvrdi ili meki uvez. Palim cigaretu još na vratima i rušim sve što se rušiti s neba dade.

Zapravo, ja točno znam kada je vrijeme za kupovinu udžbenika. Već deset godina ravnam se po Hajduku. Kada Hajduk ispadne iz svih europskih kupova i natjecanja, kada mu zagrebački Dinamo bježi deset bodova u prvenstvu, i kada rasprodaje momčad, a kupuje centarhalfa iz Ugande koji će otkriti krafne i ugojiti se dvadeset kila u mjesec dana, vrijeme je da se stane u red za knjige. Za koji dan nepogrešivo počet će nova školska godina. Bablje je ljeto, grad je krcat stranaca koji od zabave imaju dva legionara s kojima se slikaju, a ja očajnički tražim karticu koja prolazi. Moj će adolescent za koji dan ući u razred bez klima uređaja, za isti stol koji za kojim sam sjedio i ja, stol koji se napravio još za vrijeme Druga Tita.

Morrison je tražio vrata percepcije, da je kojim slučajem umjesto Pariza odabrao Split i da je kojim slučajem živ, promijenio bi ona svoja vrata, i sigurno bi rezignirano na njima napisao – “Javni WC.”

U nekakvoj šupi od knjižare – antikvarnice cupkao sam sa desetak izbezumljenih ljudi koji su očajnički pokušavali shvatiti što je na popisu novo, a što staro, dok nas je dvoje mladih nordijaca u čudu gledalo pokušavajući shvatiti da porcija mušula u obližnjem novootvorenom “resort – finger food – kurcu palcu” stoji trideset eura i to u ambijentu ispred javnog WC-a. Upravo kod bivše cvjećarne, sada “apartman – welness resorta” dok ispred njih hrpa nervoznih ljudi puši, psuje i cupka u redu čekajući knjige za prvi razred srednje škole.

Naravno da u „Profila“ i u „Školske Knjige“ nisu spremni, zateklo ih, imali su oni čuda toga ali tko je mogao misliti da će toliko djece krenuti u isti dan u školu? Tako se tužna kolona preselila pedeset metara dalje, u sklepanu antikvarijat – knjižaru u kojoj ima svega i to četrdeset posto jeftinije. Kupuje se i prodaje, prebija i tezgari, psuje i navlači, prolazi sve i kuri osim jebenog “Americana.” A ja samo to sranje imam. Uzimaju veliku proviziju, kaže mi mala dok slaže polovne udžbenike u kesu iz Konzuma.

Zemlja znanja. Jebem ti ja ovakvu zemlju i njeno znanje. Obična pljačka. Evo  recimo za ovog mog klipana. Udžbenici plus radne bilježnice tisuću i petsto kuna. Kurac od ovce rekao bi koji naš general, no stvar poprima zastrašujuće razmjere sa patikama, jeansom, bilježnicama na Luku Modrića, ruksakom na nekog dripca što igra u Barceloni i krevelji se, vodenim bojama, temperama, svakim kurcem koji će klipan izgubiti već prvi dan na velikom odmoru.

Uzdišem i gledam mladi par što mrcvari one mušule.

Na tom mjestu čekao sam jednom Fažola, starog dobrog preprodavača kino karata i rebatinki iz Trsta. Da je kojim slučajem živ, vjerujem da bi umirao od smijeha gledajući restoran sklepan točno na prolazu javnog WC-a, švercera kino kartama i Marom Žebon naslonjenom ispred vrata male iznajmljene sobe. Mare Žebon, stara dobra splitska kurba, davala je šakom i kapom i to za male novce. Mornari, vojnici, oženjeni i adolescenti, sve je ona uvela u svijet odraslih. Na tom prolazu jedan je Albanac jutrom vozio na crnoj bicikli vruće bureke u metalnoj kutiji.

E, ta crna bicikla! Dok bi on bidan pedalira, mi getari bi mu krali kolute bureka iz korpe odozada, pa onako s vrilin burecima pravo u kino.

A isprid kina, naravno, moj Fažol.

Fažol je uvijek držao predavanja nama mulcima da je on zapravo najškolovaniji čovjek u Splitu, da knjigu nikada u ruke nije uzeo i da su to pizdarije. Kupovat takve stvari smiješno je i nepotrebno. Fažol je završio višu školu Geta, srednju – Kina Tesla i fakultet Crnog asfalta. Rodio se u doba prije rata, 1938. upravo iza kina “Central”, u siromašnoj obitelji oca batelanta i matere domaćice. Za škole nisu imali pa je Fažol diplomirao sve škole koje je na splitskim ulicama mogao izučiti. Fažol je uvijek bio “prva” ruka i nepogrešivo je prodavao originale “Carrera” rebatinki naivcima, a prijateljima nove, prave američke “Lee” vrhunske kvalitete.

Fažol je, ukratko, za knjige i školu držao koliko crno ispod nokta.

Za batude i pjesme, dalmatinske i meksikanske, bio je doktor, akademik. Njegovo je radno mjesto bilo prid kinima, prodavao je karte u doba kada se jedan film gledao po dvadeset puta, a onda je priselio katedru na ponistru crikvice svetoga Roka na Peristilu. Tu je moj dobri i pošteni Fažol krajem sedamdesetih, a bogami i lipi dil osandesetih, držao predavanja iz talijanskih rebatinki, karata za briškulu, espadrila i svega šta si mogao tada kupiti u Split, a da ne potegneš do Trsta.

Pošteno, za preživit. A bogami i dobro se nasmijat. Lipo je bilo živit u to vrime i lipo je bilo odrast u Splitu tog doba. Grad je bio tada grad za svoje stanovnike, ne za mlade furešte koji pijani partijaju i pišaju gdje stignu. Da je Vinko zna da će jednom, njegova dica se klanjat fureštima za šaku dolara, da će glumit mone obučeni ka legionari, da bi nam svima tada nogu u guzicu.

Vinkovih je priča mali milijun. Jedna od njih priča kako je u kino “Tesla” kupija sve karte, pa prodava po dinar više, i ta je legendarna. Najboje mušterije bili su mu hajdukovci, a smrtni neprijatelj milicioner Jozo Bračanin i kasnije Slobo policjot.

I tako Fažol vadi karte, kad put kina trču Jozo i s njim jedan drugi, mladi milicioner. Fažol utira Vukasu sve karte u žep i biži priko Marmontove, Jozo za njim, a mladi milicioner privede Vukasa ka švercera kino karata. I kad ga je doveja u stanicu, šef od policjoti skoro ga je ubija, pa je degradira – Jozu jer je mislija da ga ovaj zajebava sa Vukason koji je umira od smija.

Kasnije se zavadija sa Slobom koji je zaminija Jozu na otu bitnu lokaciju. Slobo je bio izuzetno opasan policjot i uvik je bio u fermi da one šta zunzu s „peterima“ oplete pendrekon po kostima od kazališta prema Đardinu. Pucale su kosti ma se motor nije smija pustit.

Fažol je puno volija fažol. I svoju Lucu, s kojon je bija u sritnome braku, upozna je uz pjat fažola. A puno je volija i nas dicu, svoje male getane. Baš na ovom mistu di sad kupujen knjige, ja bi mu “tuka” stražu od policjoti. I bija san mu najdraži jer san bija najbrži. U minut bi stiga do kina i viknija mu da dolaze od pravca Đardina, a Fažol bi meni tutnija karte u žep i ja bi tako doša doma. Jedan put me mater istukla ko vola u kupusu kad san izvadija mac karata za „Malog Zmaja“, a karata ni za lik u cili Split.

U tim i takvim mislima ušao sam pun nostalgije u knjižaru mog djetinjstva, onu do legendarnog „Bilog Asa“ i hladno promatrao kako se mlada “Profilova” djelatnica pokušava koncentrirati na popis knjiga za prvi srednje kojih nema u „treće ruke“.

Novih knjiga, dakako. Hladno sam promatrao kako će mi “skinuti” s računa jednu do dvije tisuće kuna samo za udžbenike zemlje znanja, kako je neki političari zovu.

Moja bolja Hrvatska cupkala je iza mene s gomilom bilježnica na Ronalda i Luku Modrića.

“Znate, imamo vam samo “Profilove”, “Školsku knjigu” vam ne držimo, ni “Ljevak”, a ni “Algoritam.”

“Pa što držite? Sijeno za krave?”

Ugrizao sam se za jezik da ne eksplodiram. Imam samo jedan jebeni prolaz karticom i ako prođe – prođe, a ona mi donijela tri knjige. Opsovao sam i otišao na drugo mučilište, “Školsku knjigu” na jebenom Voćnom trgu po kojem je nekakav bezveznjak lupao nekakvim mlatom o nakovanj. To je inače zanimljiva ponuda splitskih autohtonih atrakcija.

Red je bio točno do Meštrove brijačnice u kojoj se danas prodaju kravate Kinezima i Japancima. Mi smo ako niste znali izmislili kravatu. Valjda da se objesimo svi skupa. I penkalu. A pola nas nema danas za običnu penkalu. Vrtim po džepovima. Penkala deset kuna, ja imam pet. I jebenu karticu. Unutra ista priča, mladica cvrkuće da tu ima nešto, da je engleski za srednju na putu negdje iz Oxforda, a biologiju da valjda Charles Darwin još tipka, ali „imamo vam vjeronauk i za srednju i za osnovnu“. Jebeni vjeronauk ima. I za srednju i za osnovnu. Matematike nema, ali vjeronauk ima, koliko hoćeš. Čak i u Sv. Klare i u Sv. Frane, dole ti daju i krunicu. Kartica za divno čudo prolazi. Gledam jebene kese, tisuću i sedam stotina jebenih kuna, a nemam pola knjiga. Pola jebenih knjiga je nemoguće kupit, jebeni “Ljevak” ne radi subotom. A i nisam dobio krunicu. Koji sam ja kreten, psujem.

Mala kaže ako imate koga u Zagrebu da vam pošalje. Imam, imam toliko prijatelja u Zagrebu koji jedva čekaju da me zajebavaju da je to milina. Pa oni imaju Bandića. Čovjek fino podijeli sve besplatno. I oni svi sretni. Odnese im mjesečno prirezom trećinu plaće, ali jebiga, da im besplatno knjige. I radi super fontane. Čak najavljuje crkvu veću od Esplanade. Za zemlju znanja. Da se fino uči vjeronauk, kako je žena drugotna, a mi sa pišulincem prvotni. I kako ih treba prebiti tu i tamo. Ako i nisu napravile ništa loše, napravit će đavo ženski. I što su dječica mlađa to bolje za vjeronauk. Bolje pamte.

Lud ko kurac stojim pred knjižarom i psujem.

Zbog jebenih knjiga koje mijenjaju svake godine da spase sezonu i napune proračun. Zbog jebenih knjiga u kojima nam djeca uče da su ustaše bili hrvatski vitezovi, a partizani najveće pičke. Zbog jebenih knjiga koje ne možeš ni kupiti na jednom mjestu da sebi olakšaš i razbacaš ih na dvjestotrideset rata, ni to ti ne daju, prokleti bili. Pa koja je to stoka? Ja sam zbilja volio ovu zemlju, toliko da sam bio spreman glavu dati za nju, a sada mi je žao kao psu što nisam stao u red za Kanadu, u isti onaj red u kojem su stajali naši prvi ljudi, odličnici, političari, ljudi kojima se danas klanjamo, koji su jebeni celebrity pa im otvaramo vrata, ljubimo guzice, u isti onaj red na aerodromu za Italiju, Njemačku, Ameriku.

Sada mi taj šalje ovrhe. Sada mi je taj jebeni gradonačelnik. Pa pička ti materina i zemlji i pički materinoj!

Deklarirani sam Eskim na zadnjem popisu stanovništva. Ja s Hrvatskom više neću i ne želim imati nikakve veze, Hrvat sam, jesam, ali bivši, ponosan sam Eskim i nacionalist, nek’ mi tko samo riječ kaže protiv mog naroda eskimskog – objesit ću ga. Zapravo sam eskimski fundamentalist. Spreman sam za svoj novi narod burku nosit ako treba. Samo da zaboravim zemlju znanja.

U tako mračnim mislima idem na egzekuciju u jebenog Jokera, samo tamo ima nekakav jebeni “Algoritam”, a tamo, tamo tek nemaju ništa, ej – n i š t a, ali imaju, pogađate, vjeronauk za sve jebene razrede. Hoćeš „Razmisli o životu“ ili „O životu razmisli“, hoćeš tvrdi ili meki uvez. Palim cigaretu još na vratima i ponovo rušim sve što se rušiti s neba dade. Ako me danas ne udari grom ništa nisam napravio. Gledam bojažljivo u nebo i kajem se. Sa neba mi doleti otvorena mušula pravo u lice. Mlada norvežanka ne zna rukovati nožem pa je otvara kombinirkama.

„ Nazovite za koji dan.” “Koji dan?”  – ciknem. Pa škola počinje u ponedjeljak. Oni ni kese nemaju. Niz skale gledam u ogledalu svoju Che majicu. Hrvati kažu da ih nema ko da povede.

Evo, povest ću vas ja, Eskim!

Evo, sutra ću stati pred Markov Trg s molotovljevim koktelom i stat ću vam na čelo, prvi na barikadu. I znate što će se dogoditi?

Vama pada kiša. Vama je taman počela serija. Vama je prijateljica taman sjela u omiljeni kafić na kavu, na Cvjetni, na rivu, u “City One.” Jebeni parking ne možeš naći ispred Citya. Šminka i mobiteli. Šminka, šuplje priče, falši “Armani” i “Versace” i svi u istim patikama, lijepi, mladi i bogati.

Pa ćeš s takvima dizati revoluciju?

Da vam policija ugazi na nove “Starke?”

Gledam jednog ispijenih očiju i tupa pogleda do sebe, u ruci hrpa knjiga, a kartica ne prolazi. Do njega jedna mlada dama tipka na mobitel i šalje smajliće. Jebene knjige i jebena država. Zemlja znanja. Ovaj što mu kartica ne prolazi lud ko kurac. Da je branitelj. Ima pištolj. Bježim iz prodavaonice znanja koliko me noge nose. A na zidu jumbo plakat. Gleda me Milanović, gleda me Plenković i neka mlada cura nasmijana s njima. Koja budućnost ako si im blizu. Zemlja znanja. Zemlja jebene korupcije i nepotizma, zemlja iz koje znanje odlazi godinama, a ostaje samo ono suprotno.

Fažol je bio potpuno u pravu, potpuno.

E da, zvao se Vinko, ali nije volio to ime, a otac Fažolov bio je Zmaj, Zmaj su ga zvali, dizao čovjek stalno revolucije, u pržunu je više bio nego kod kuće.

Vinko moj, sreća je da si na vrime pokupija tunju da ne vidiš u šta ti se pritvorija grad, tvoj Split kojega nisi moga zaminit za sve meksikanske pisme i daleke prerije Amerike u koje su te zvali da ostaneš i da in pivaš. A zvali su te da odeš kao i mene. A ti si kao i ja ostao u zemlji znanja. Nisi je zbog svog velikog, romantičnog srca moga napustit. Ka i mene, ka i svoju Lucu.

Danas bi kao i ja žalio što nisi otišao. Lipi moj dobri i pošteni Vinko, danas bi ti umra od tuge da vidiš ovakvu zemlju, ovakav grad, naš Split u šta ti se pretvorio, u falšetu, a tebe su zvali predsjednici i nudili ti državljanstva da im budeš „Marijači“.

Lipi moj Vinko, lipi moj grad, lipo moje ditinjstvo. Lipi moj stari i buntovni svit šta je nestao zauvijek.

Ko će više dat takve ljude? Ko će više dat Zmaja koji bi ostavija mriže, fratra posla u tri pizde materine, potega dvi litre iz demejane i sta isprid tri policijota kad bi ga ovi zajebavali da je nepismen.

„ Ajmo drugovi, da van ja dan po ćunki vašu zemlju znanja!“

Komentiraj