prohujalo s arijom

Koncert u b-sranju i predstava "Uvrijeđeni"

Ja: Jebenti, ništa mi se ne događa zadnjih dana. O čemu ću pisat?
Svemir: Say no more. Znat ćeš kad vidiš Boga i Hrvate.
Pa hajdemo redom.

Koncert u b-sranju

Žena sam. I kao žena imala sam određeni način komunikacije. Obrati pozornost. IMALA SAM. Prošlo vrime. Radi se o onoj najgoroj komunikaciji di ja tebi pričam pizdarije, a ti moraš čitat između redaka. To se zove mind fucking komunikacija jer ono šta radim je vrijeđanje tvoje inteligencije da bi prikrila činjenicu da nemam muda reći šta stvarno mislim ili osjećam. I to je otužno. Besmisleno. Pokvareno. Beskorisno. Antovski. Bekavski. Cilj komuniciranja nije čitanje između redaka.
Dat ću ti par primjera kad žene postaju emocionalne nindže.
Žena kaže: Dobro sam.
Žena misli: Spremna sam da te ubodem u vrat.
Žena kaže: Radi šta oćeš.
Žena misli: Ne miči se. Ne diši. Ne trepći. Ne odgovaraj. Pravi se mrtav.
Žena kaže: Pričat ćemo o tome kasnije.
Žena misli: Toliko sam ljuta da ne mogu sabrat misli. Potrebno mi je vrimena da se prisjetim svega šta si loše napravia da ti mogu to nabit na nos.
Žena kaže: Šta si reka?
Žena misli: Dobro sam čula šta si reka samo želim vidit jesi li hrabar dovoljno da to ponoviš. Upravo sam ti dala get-out-of-jail-free kartu. Budi pametan i iskoristi je.
I tako neki dan virtualno susretnem Antu Bekavca. Njega i njegovo priopćenje kako program Sna sustipanske noći nije prikladan za prostor na kojem se održava.
Ante Bekavac kaže:Potaknuti objavljivanjem ovogodišnjeg Programa manifestacije San sustipanske noći Vijeće gradskog kotara Meje je donijelo Zaključak da je ovogodišnji program manifestacije apsolutno nepriličan za prostor na kojem se događanje održava.”
Ante Bekavac misli: Neka Bajaga skupi svoje bagaje jer u Hrvatskoj se ne piva Ti se ljubiš već Zovi, samo zovi.  Također, ne piva se Plavi safir i Kad hodaš nego U boj, u boj za narod svoj i Ustani bane.
Ante Bekavac zapravo nije u stanju reći šta zapravo misli i kukavički se krije iza skuže da je Sustipan nekada bia groblje. Amnezija je zajebana stvar. Ne znam di je bia prije 6 godina kad je San sustipanske noći tek bia u povojima. Možda je mislia da se radi samo o livadi di se mladenci slikavaju, turisti gledaju zalazak sunca, a Splićani igraju badminton. Ova skuža u rangu “Pas mi je pojea domaći rad” i “Boli me glava” možda bi se mogla oprostit naivnom teenageru ili nekome ko nikad u svom životu nije ima afinitet da izađe iz mentalnih okvira srednjeg vijeka, ali ne može se oprostit čoviku koji u ovom gradu ima nekakvu funkciju. Jednostavno vrijeđa inteligenciju. A kad smo već kod vrijeđanja.
 

Predstava “Uvrijeđeni”

Gola žena s hidžabom na glavi vadi iz svog spolnog organa (rekla bi vagine, ali ne želim nikog uvridit) nacionalnu zastavu. Isus Krist silazi s križa i siluje muslimanku.
Ko bi reka da će jedna gola žena određeni dio populacije, kojem je vrhunac umjetnosti nabijanje janjca na ražanj i recitiranje Biblije s oltara, motivirat da pronađe kazalište? Kazalište koje nisu nikad primijetili, a stoji desno kad izađeš iz crkve. Ej, desno.
Zapravo skužaj. Očito mi je promaklo. I Isus Krist je tu. I zastava, također. OK. Okupljanje ima smisla.
I tako se oni okupiše, kaže Kerum, njih tisuću. Sto ili tisuću ista stvar. Valjda je mislia da broji novce, a kad imaš novaca, 900 manje-više ista je stvar. Okupilo bi ih se njih i više, kaže Kerum, da nije predstava u nezgodnu uru. Osam sati. Nezgodno. Ura kad muškarci moraju odmarat nakon napornog radnog dana, a žene ih dvorit i čistit kuću. Dakle, njih tisuću. Tisuću vjernika. Tisuću crnih. Tisuću uvrijeđenih. Tisuću onih koji zovu i samo zovu. Tisuću onih koje ne smiš izazivat. Tisuću spremnih i u ratu i u miru, spremnih za uć u kazalište i otirat sotonu iz grada. Tisuću ratnika. Tisuću onih koji ne znaju da uz doslovno značenje postoji i preneseno pa misle da je metafora kad nekome metneš dobru foru ili alegorija opis stanja na sjeveru kad igra Hajduk (Ale, ale, gori sve). Tisuću onih čiji su vjerski osjećaji povrijeđeni.
Znači njih tisuću i jedan (ko više broji) koji je inspiraciju za brkove naša u tridesetima i četrdesetima prošlog stoljeća.  
 
Sedam dana. Dva događaja. Jedan identitet  naše Hrvatske koji se bazira na dvije stvari: ratu i vjeri.
 

Rat

Kad sam bila mala, gledajući filmove sa starcima, znala sam ih pitat ko je tu dobar, a ko loš. Tako sam gledala na svit. Kroz kategorije “dobar i loš”, mogu reći, i “crno i bilo”. To mi je bilo dovoljno da stvorim mišljenje o nekome. Dovoljno je bilo i to šta sam informacije dobivala od staraca jer njima viruješ. Ono šta oni kažu istina je. Nisam tada još znala da postoji nešto između. Sivo. Da postoje i drugi ljudi. Ponekad pametniji od moje mame i mog tate. Danas imam trideset godina i znam da ništa u životu nije tako jednostavno da se može smjestit u već spomenute kategorije. Zato čitam. Istražujem. Educiram se. Nastojim kritički razmišljat. Starci mi više nisu dovoljni.
Šta znam o ratu?
Znam da mi ga je puna kapa više.
Puna kapa mi je mržnje.
Puna kapa mi je frustracija, života u prošlosti, netolerancije, generalizacije, zadrtosti, odbacivanja odgovornosti i hodanja linijom manje otpora.
Puna kapa mi je rata.
Ni u jednom trenutku ne zaboravljam ljude koji su branili Hrvatsku. Ni u jednom trenutku ne gubim iz vida zahvalnost. Ali odbijam živit u devedesetima.
Moram se ponekad zapitat. Jesu li oni koji su se borili, borili da budemo slobodni i sritni ili slobodni i frustrirani, puni mržnje koja se sustavno prebacuje s generacije na generaciju? Nije mi jasno. Samo vidim da postoje ljudi koji i dan danas ratom manipuliraju i ne mogu ga ostavit u prošlosti. Ne kažem da ga moraju zaboravit, ali trebali bi mislit na budućnost mlađih generacija, a ne stvarati nove pune mržnje. I gledam danas te klince. Mlađi su od mene. Nisu ni u planu bili za vrime rata, a već su prepuni mržnje prema Srbima, čak nisu u pitanju samo Srbi već svi oni koji drugačije razmišljaju od njih. Znaju li da mržnjom samo štete sebi i da su zbog toga slijepi i zakinuti? Jer kome može smetat čovik koji piva o ljubavi? Zar su zemljopisna dužina i širina mista di se rodia važnije od toga? S mržnjom se ne rađaš. Ona dolazi iz kućnog odgoja i društva.

Vjera

Imam sakramente. Išla sam u crkvu. Pročitala sam Bibliju od korice do korice. Ali nije to za mene. Na vjeru gledam kao skup pravila koja ti govore kako da živiš. Kome odgovara da njegovim životom upravlja jedna knjiga, neka viruje. Preferiram više virovat u ljude i da u suštini znaju kako treba živit. Međutim, davno je ona prestala bit stvar osobnog izbora. Sad je samo izlika da oni koji ne vide dalje od Biblije maltretiraju sve one koji su otvoreni drugim stvarima u životu. I eto, to me vriđa.
Znaš li šta me još vriđa? Odnosno, šta me sve uvridilo.
Uvridilo me je kad je jedan svećenik izjavia da nije vidia ništa sporno na Rivi za vrime prvog splitskog gay pridea kad su kamenja letila ka žileti Jelene Rozge.
Uvridilo me je kad mi je taj isti svećenik s oltara reka da žene koje stupe u spolni odnos prije braka ne valjaju.
Uvridilo me je kad je prije dvi godine studenski kapelan Damir Stojić izjavia da je medicinski nevjerojatno da žena zatrudni uslijed silovanja.
A sad me vriđa šta ću možda za gradonačelnika imat čovika koji ne zna šta je to rasizam. Vriđa me to šta vjernici koji bi trebali ljubit bližnjega svoga rade dojave o bombi u kazalištu. Vriđa me to šta isti ti vjernici koji bi trebali bit vjerni te umjereni u jelu i piću varaju svoje žene na sve strane i liče na nasukanog kita.
Vriđa me to šta su svi skupa licemjeri.
Čuj mene, vriđa me. Iskoristih tu riječ samo zbog transparenta ispred kazališta, a i moderno je danas bit osjetljiv i lako uvredljiv. Zapravo me ne vriđa. Samo mi nije drago, a kad mi nešto nije drago, pod uvjetom da me ne ugrožava, maknem se. Ne radim transparente i ne maltretiram druge ljude.
.
Nakon svega ovoga samo se mogu zapitat. Da “pravom” Hrvatu ukloniš vjeru i Domovinski rat kao dio identiteta, bi li on zna ko je i šta je?
Mislim da ne.
I to je vama vaša borba dala.
Eh… kad bi svi ljudi na svijetu…

Komentiraj