PUNTAPETIJE

U Le'Babe pođi, ali u Dugobabe dođi

Kako to već u ovo doba godine, jelte, bude i biva, svaki čestiti građanin ove zemlje otputuje negdje. Po prilici, dakle, većina ih ne mrdne nigdje. Čestita manjina se zato gruda i sanjka po alpskim ili kupreškim stazama, neki od njih umiju i skijati, dok se nekima u inat neće tamo gdje ide većina manjine, pa otputuju preko bare ili barem u obližnje selo. Po završetku ovog doba godine, pak, svaki čestiti građanin ove zemlje brine o revnom postblagdanskom izvještavanju ostalog čestitog građanstva o svojim ludim i nezaboravnim putovanjima. Evo jednog takvog.
Ima tomu nekih tjedan, dva da smo se moji prijatelji i ja otisnuli na, pokazat će se, ludo i nezaboravno putovanje splitskim zaleđem. Uzbuđeno i prpošno jedni drugima smo šarali po zidovima društvenih mreža o skorom putovanju, ne navodeći kamo idemo. Toliko iskrenog virtualnog smijeha vidjeli niste, a “slučajno” dodavanje u grupne razgovore onih zajedničkih prijatelja koji su samo koji mjesec ranije radili istu stvar putujući, doduše, svijetom – graničilo je, Bože mi ‘prosti, s virtualnim nasiljem. Nek’ cvile dušmani.
Moji prijatelji i ja, inače, sasvim smo pristojna jedna družina. Visokoobrazovana čeljad, pokoji od nas sa stalnim zaposlenjem, pokoji stalno traži posao, a tu je i šačica pokojih koji već godinama ne rade ništa do li na sebi i onog što ih je volja.
Uglavnom – krenuli mi u Dugobabe. Preko Klisa. Put od Splita do Dugobaba dug je, iscrpljujuć i čovjek ogladni. Stoga smo negdje na pola puta sjeli u obližnju gostionicu i pojeli nešto janjetine. Za stolom za kojim se jede janje običava biti glasno, strasno i veselo, ali moje društvance ovoga puta bilo je tiho, čemerno i pomalo tugaljivo. A, o tome kako izgleda čovjek koji jede janje uvelike ovisi tko mu vodi zemlju. I, nije bilo tako davno da smo, blagujući zajedno, izgledali onako kako običaji nalažu.
Kad je i krava “chic”.
Pristojna družina s početka priče tako je proputovanje najljepšom Lijepom našom počela i završila u Dugobabama. Oko podneva stigosmo mi. Tabla na ulazu u mjestašce, seoce il’ što li su već Dugobabe lijepa je, novija. Iz vremena vladavine bivšeg premijera, u narodu danas poznatog kao Ćaće, rekli bismo. Rijetki mještani koje smo susreli starije su dobi, izboranih lica od osmijeha koji su nestali, za vjerovati je, kada je s političke pozornice nestao i Ćaća. Stoka koja nam je u nekoliko navrata pripriječila put izgledala je kao da joj nije ni do čeg’, pa ni do ispaše. Kako se stoka ponašala za vrijeme Ćaćine ere nitko od mještana nije nam htio reći, ali njihovi pogledi govorili su više od riječi. Ostat će nedorečeno kako se bilje i raslinje ponašalo svih ovih godina, ali dominacija krša govorila je i više no dovoljno.
Nismo se mogli oteti dojmu kako su Dugobabe u suštini pitoreskno jedno mjestašce kakvo bi se, u pristojnom svijetu, našlo kao jedno od šarmantnijih odredišta u iole pristojnijem turističkom vodiču. Stoga smo, bez puno razmišljanja, dohvatili naše pametne telefone i krenuli u akciju obmanjivanja dušmana s početka ove priče. Prva fotografija koju smo preko društvenih mreža podijelili s našim “prijateljima” obilovala je heštegovima na engleskom jeziku, pozdravima iz Provanse, a bilježila je kravu koja prelazi cestu i koja je izazvala neviđen broj oduševljenih komentara koje je autor fotografije podvukao najsnažnijim – “u Francuskoj su čak i krave chic”. Poznati hrvatski jal osjetio se u svakom lažnom ushićenom komentaru, a u idućih nekoliko sati kreirali smo cijeli album pod nazivom “Putujmo Provansom”.
Le’Babe, seljačino!
Što reći, a ne zaplakati – stara trošna dalmatinska kućica, obična kuhinjska krpa na sušilu ili pas jazavčar koji se lijeno razvlači po dvorištu – nagnali su naše prijatelje da s nama podijele oduševljenje Provansom i “jedvačekanje” da i sami upoznaju i spoznaju svu divnost ove francuske pokrajine. Oh, kako li su im samo smiješno i neuzbudljivo u tom času izgledali njihovi albumi s putovanja na Tenerife, Santorini ili u Meksiko. Elem, sve je bilo nevjerojatno uzbudljivo i nadasve fantastično do trenutka kada je jedan od nas podijelio fotografiju na kojoj se nazirala tabla s Dugobabama. Istinabog, nije bio vidljiv cijeli natpis, ali nađosmo se u škripcu. Jedan od dežurnih dušmana uočio je dio natpisa i stao prozivati. Kakva Provansa?!, urlao je tipkajući, a tek koju minutu ranije uzdisao je ispod fotografije s koje smo se kreveljili blagujući najfinije francuske sireve proizvedene u splitskom zaleđu. Moja bolja polovica, dovitljiva kakva jeste, zgrabila je svoj pametni telefon i za tili čas uslijedio je odgovor koji je našeg prijatelja sasvim dokrajčio.
Le’Babe, Le’Babe, seljačino! U samom srcu Provanse!, zabilježila je ispod priložene fotografije koju je u hipu uredila u fotošopu. Odahnuli smo, a dušmani od muke samo što nisu izdahnuli. Na krilima pobjede i vjetra s Kozjaka odlučili smo ostati u Dugobabama još koji dan kako bismo priču o putovanju Provansom potkrijepili odsutstvom. Bilo je nezaboravno. Mještani su nas prihvatili kao vlastitu djecu, stoka je nekako živnula, a i priroda je pokazala svoje blago lice – za našeg boravka u hrvatskoj Provansi svakog dana sijalo je sunce. Dušmane smo danima maltretirali fotografijama koje smo pažljivo birali. Konoba barba Jere izgledala je živopisnije od kraljevskog vinskog podruma, teta Marine suhe smokve bolje od Baba au rhum-a i tako su naš praznik u Provansi fotografije, heštegovi i komentari učinile kultnijim od “Praznika u Rimu”.
Le Babe
Pardon my French, tko ti vodi zemlju
Povratak iz Provanse virtualnoj javnosti objavili smo dan prije nego što smo krenuli. Već idućeg jutra, netom prije stvarnog polaska – stali smo pokraj table na kojoj jasno stoji – Dugobabe. Fotografirala nas je mala Dinka, a mi smo fotografiju objavili našim prijateljima istovremeno im dajući do znanja da smo nadomak Splita. Da se vraćamo. Moja bolja polovica, dovitljiva kakva jeste, u hipu je uredila fotografiju iz Le’Baba i Dugobaba uz prikladan opis – “U Le’Babe pođi, ali u Dugobabe dođi”.
Na krilima pobjede i vjetra s Kozjaka zaputili smo se tako natrag u Split – s putovanja o kakvom svaki čestiti Hrvat može samo sanjati. Oko podneva stigosmo mi. Tabla na ulazu u grad il’ što li je već Split lijepa je, novija. Iz vremena vladavine bivšeg premijera, u narodu danas poznatog kao Ćaće, rekli bismo. Mnoštvo građana koje smo susreli različitih su životnih dobi, izboranih lica od osmijeha koji su nestali, za vjerovati je, kada je s političke pozornice nestao i Ćaća. Stoka koja nam je u nekoliko navrata pripriječila put izgledala je kao da joj nije ni do čeg’. Ostat će nedorečeno kako se bilje i raslinje ponašalo svih ovih godina, ali o nekakvim nametnicima koji napadaju palme ipak smo ponešto načuli.
Nego, taj put od Dugobaba do najlipšeg grada na svitu dug je, iscrpljujuć i čovjek naprosto dobije neobjašnjivu kofeinsku krizu. Stoga smo negdje na pola puta do prebivališta zastali na Rivi, jer Riva je, najzad, baš svima usput. Za stolom za kojim se pije kava na Rivi običava biti glasno, strasno i veselo, pa je i moje društvance ispratilo taj lijepi starinski običaj. A o tome kako izgleda čovjek koji pije kavu na Rivi, pardon my French, uvelike ovisi tko mu vodi zemlju.

Komentiraj