Manijak mog djetinjstva

Pamtite li svoje dječje molitve? Ja svoje pamtim. Naučila me baka. I to najljepšu molitvu mog djetinjstva, onu nekako osobnu, posve privatnu i intimnu koju nitko doli mene nije molio. Nakon što bih legao u sobu osluškivao bih što rade majka i otac u svojoj, a što djed i baka u svojoj sobi. Otac bi čitao novine, a majka listala “Burdu.” Jedino je baka prevrtala svoju krunicu i tiho šaputala svoje Zdravomarije i svoje Očenaše. Baka bi tada ušla u moju sobu i ugasila svjetlo. Tada bih se pokrio po glavi i zatvorio oči. Molitvu Anđelu čuvaru molio sam samo ja i nitko više u kući. A kako sam bio malen, to je značilo da je na cijelom svijetu molim samo ja i da po nekoj recipročnosti moj Anđel čuvar pazi isključivo na mene i da mu je to zadatak. Da Mija ne sazna da sam joj upravo ja taj dan sjebao prijenos na bicikli i da teta Meri ne otkrije tko joj je zapalio šibicama novu, svečanu haljinu.

Starinski radio obznanio bi da je ponoć, a ja sam molio dragog Boga da nikada ne umrem, ni ja, ni moja baka koja me jutrom maltretirala sa bijelom kafom, ni majka, pa ni otac koji me znao pošteno istući kada bih krvavih koljena i modrih obraza od studeni ušao u kuću. – Ovo dijete ko Cigo, ko da kuće nema, ko da živi u Čergi, po cijele dane je u dvorištu, kukala bi baka susjedi koja je spremala brus jer je tog dana Cigan Slavko došao u naše dvorište sa svojim pomoćnikom Jamezdinom ( kojem je nadjenuo ime po glumcu Jamesu Deanu) i naoštrio sve noževe, bruseve i popravio sve kišobrane za deset dinara.

Mislio sam kako moj anđeo stoji iznad moga kreveta raširenih ruku i tako me čuva, čuva od mraka ispod kreveta i prikaza u ormaru koji bi škripao kada bi bura kroz starinske “škure” drmala sobom. Drhtao bih tako od straha dok me ne bi počeo hvatati prvi san. A strah me bilo najviše manijaka koji se pojavio te godine i to baš u parku kojim smo prolazili, mi prvašići, iz naše osvijetljene škole “Nenad Ravlić” prema gradu, prema kućama. Manijak, šaputale su žene, a baka bi sklopila ruke na prsima moleći krunicu i bojažljivo gledala u djeda koji je čistio svoju lovačku dvocjevku da pokaže tom manijaku koji napada žene što ga ide. Bila je zima i bilo je hladno. Bura je mela grad kojim smo žurno prolazili iza škole. Splitske žene zahvatio je do tada potpuno nepoznat i nikada doživljen strah. Manijak. Manijak iz parka koji napada žene noću, šaputalo se po gradu, a ulice mog Splita neobično bi opustjele prvim mrakom što se hvatao za ulične lampe i čistače koji bi izašli svi sretni ranije nego li ikada.

Kada bi se kroz noć začuo škripavi i prodorni zvuk zvona koje je označavalo kraj nastave, prekidali bi igru i potrčali koliko su nas noge nosile kroz slabo osvijetljen dio parka u kojem je ordinirao manijak. Taj park je oduvijek bio neosvijetljen i plašio nas je svojom tamom. Čak se i “Slobodna Dalmacija” prepala manijaka. Popularni “Berekin” donio je na naslovnici sliku Paška koji juri kroz park za ženom raširena kaputa. Manijak, manijak, odzvanjalo bi mi u ušima dok bih vrtio svoje “nunčake” napravljene po uzoru na Malog Zmaja od dva komada kuhanog drva oblijepljena crnom izolir trakom i lanca kupljena u obližnjeg “Mikačića”. Poslije me baka istukla kao vola kada je shvatila da sam joj prepilio jedinu metlu zbog Brucea Leea.

Stavio bih knjigu pod jastuk u nadi da će mi lekcija iz Matematike kroz noć ući glavu jer nisam od svih tih silnih strahota i burnih događaja kuće vidio, a kamo li knjige i mali je popustio u školi, govorio je moj djed, a otac bi izvadio remen i naučio me pameti na brzinu. No čim bi okrenuo glavu, ja sam već bio van, u dvorištu, na obližnjoj smokvi sa koje sam tulio i u suzama gutao ljepljiv, gusti slad zrelog ploda. Kada bi me zabolio stomak strah me bilo ući u kuću jer bi me ponovo mogao uhvatiti, pa sam čekao da čujem zvuk starog zelenog stojadina i kao vjetar da utrčim u zahod na kojem je bio maleni prozor, taman toliki da se kroz njega uvuče manijak. Kada bih ovako zaspao zasigurno ništa ne bih naučio, pa bi u tišini izmolio svog Anđela čuvara da me čuva od manijaka i od razrednice Plastić i njene šibe „krivulje“ koja je pekla dlanove kao svi vrazi, kada bi u bilježnici umjesto zadaće našla; Koja je tvoja simpatija?

A od ispod M……A.

I tada, kada je bilo valjda najzanimljivije u to doba, kada se čak i Pajdo nije zajebavao sa manijakom, manijak je nestao kako se i pojavio. Milicija ga je valjda otkrila, prebila i otpravila da manijači negdje u Lepoglavu ili na Bilice. Moj grad je nastavio svoj uspavani zimski ritam, a žene su ponovo mirno prolazile parkom i vikale za nama mulcima kada bi ih slučajno pogodili čepom sa puške na laštik koja nam je te zime postala neobičan hit.

Ja sam još jedno vrijeme iz predostrožnosti molio svog Anđela čuvara da me čuva od manijaka i moju majku i baku naravno, i da ako ikako može sakrije ocu remen da ga ovaj nikako ne može pronaći.

I tada se vjerojatno i moj Anđel čuvar zbunio. Te zime. Od svih molitvi na koje je navikao, da Ivici Šurjaku pomogne u nedjelju da zabije gol, da Slaviši Žungulu prosvijetli pamet, a Tomislavu Iviću da signal da ubaci mladog Zlatka Vujovića u prvu momčad, iznenadio sam ga posve čudnom i neobičnom molitvom.

Sjeo je moj Anđel čuvar do mene na krevet i pogladio me po kosi. Prekriven prekrivačem gledao sam u jednu točku dok mi nisu pošle suze na oči. Majka i otac spavali su, a baka je prebirala svoju krunicu. Jedino je moj Anđel čuvar bio zabrinut za mene. Znao je da po prvi put imam taj nejasni osjećaj koji nisam mogao definirati. Mislio sam da ću umrijeti. Srce me boljelo. Ali ono baš, jako i kao da mi je netko zabio nož u njega. Anđel se prignuo i šapnuo mi da će biti sve u redu. Da je to samo ljubav. Ništa strašno. Ništa strašno, kriknuo sam i pokrio se preko glave. Danas sam joj bio pod prozorom misleći da će ona izaći. Cijelo popodne. I pljuštala je kiša. I bio sam mokar do kože, a ona je u svojoj sobi mislila da joj kiša kucka po staklu, a ne moji kamenčići, a ne moje srce.

Ah ti manijaci, uzdahnuo je Anđel i prekrio me uplakana dok sam tonuo u san. Jednom će žene valjda shvatiti poantu.

Kako muškarci znaju biti manijakalno nesretni zbog njih.

Komentiraj