"NISAN TE TIJA"

Milanović i Baldasar potonuli su zajedno i na jednak način

Danas, budimo realni, kada se sva intelektualna elita obruši na Zorana Milanovića i kada žuč ili nasladu budemo kupili lopatama sa portala i novinskih stupaca, nitko, ali baš nitko neće shvatiti žalosnu poantu.

Iskreno, očekivao sam tužbu od Zorana, moje ishitrene kvalifikacije bile su vruće i bile su na prvu, ma koliko mu predvidio neslavan kraj sa otužnim hvalisanjem biološkog pretka fašista, i ma koliko ga pljuvao zbog izdaja zadnjih natruha socijal – demokracije, ja nisam taj koji mu je odmogao niti u promilu postotka kod nedjeljnih izbora. Sve što je napravio Zoran Milanović napravio je sam sebi. Žalosna vjera u PR, a ne u sebe i svoju kljusad, Alex Brown koji ga je svojim vizijama kampanje osakatio za 80. mandata, sve su to greške koje indiciraju golem nedostatak samopouzdanja, ma koliko se Zoran Milanović znao puhati pred javnošću.

U svom očajničkom pokušaju da okrene desetu izbornu jedinicu prikazujući se kao hibrid domoljuba, Zoran Milanović nije osluškivao puls ulice i napravio je glupost upravo pokušavajući ući u duel sa Damirom Krstičevićem koji je po Dalmaciji zapravo samo prošetao. Krimen Zorana Milanovića (kao uostalom i još karikiraniji ideološki križ  Ive Baldasara) bio je uniforma, uniforma koja u ovom dijelu Hrvatske ima kultni status i svojevrstan je tabu.

Zoran Milanović i Ivo Baldasar rata nisu vidjeli, a rat je, unatoč dvadeset i kusur godina, u Hrvatskoj itekako bitna kvalifikacija kod izbora. Proračunati i inteligentni Andrej Plenković to je itekako dobro shvatio. Da apsurd bude veći, upravo je Zoran Milanović u svojoj retorici Andreja Plenkovića okarakterizirao kao onoga koji nije bio u Hrvatskoj svih ovih godina. A Hrvatska se svih ovih godina nije zapravo pomakla niti za milimetar. Ratno stanje u Hrvatskoj zapravo nikada nije niti završeno, kao što nije proglašen kraj samog rata koji se nastavio u svoj svojoj fantazmagoričnoj infantilnosti danas i u miru. I na toj okladi Zoran Milanović je unaprijed izgubio čvrsto vjerujući da mu baza, da mu njegovo biračko tijelo neće okrenuti leđa, no prevario se, upravo vjerujući da su ti ljudi koje je izdao kao i ostatak Hrvatske po njegovom poimanju – idioti. No upravo ti idioti našili su se zatečeni kartom na koju je zaigrao Zoran Milanović, upravo ti idioti su ga kaznili brzopleto glasajući za treće opcije i upravo ti idioti su, recimo u Istri, dali svoj glas za Most.

Idioti koji su mu vjerovali, idioti koji su desetljećima čvrsto bili SDP-ova baza, idioti kojima je Zoran Milanović izmakao tlo pod nogama, idioti koji su tražili od Zorana Milanovića samo jedno – zaštitu.

Zoran Milanović i njegova svita uspjeli su ono što se izgubiti praktički nije dalo, uspjeli su izgubiti onaj dio čvrstog, zagriženog lijevog dijela populacije u Hrvata i po prvi put, što je više nego znakovito, izgubiti u Rijeci mandate, u Istri, u utvrdama Hrvatske koja misli i hoće drugačije. I sada se s pravom pitamo kog vraga je Zoran Milanović od čovjeka koji je samo trebao šutjeti, kao što je šutio proteklih šest mjeseci dok su desničari divljali Hrvatskom, doveo sebe u poziciju da izgubi izbore i konačno, nakon tri izgubljena izborna ciklusa i vlast u svojoj matičnij stranci?

Upravo ta činjenica otkriva nam pravu prirodu devijacije SDP-a koja se dala naslutiti već na predsjedničkim izborima i samoj utrci Ive Josipovića koji je samo trebao šutjeti i postao bi nakon četiri godine drugi predsjednik sa dvojnim mandatom. Taj stid pred desnicom, ta frustracija sobom i opsjednutost svojom veličinom nisu dale hladnu glavu i upravo taj egoistički način vođenja stranke doveo je u konačnici do korporacije u kojoj su poslušnici koji nemaju pravo glasa, ulizice i ljudi kojima ne treba kompetencija, već slijepa odanost. Kako se to prelomilo na Josipoviću, tako se prelomilo i na Milanoviću. Ni jedan ni drugi nisu zaslužili bolje i rašomon koji je trebao uslijediti bio je samo posljedična i tragična fusnota, karticu u povijesti ovog naroda taj dvojac nije bio u stanju ispisati za sebe, upravo zbog toga velikog sebe, sebe kojeg je tako krasno Zoran Milanović prikazao na sučeljavanju sa Andrejom Plenkovićem kada je samodopadno i bahato izjavio kako on svoju stranku vodi, a ne da stranka vodi njega.

I ta mu se rečenica obila o glavu jer je bila brutalno istinita. SDP je postao Zoran Milanović.

Ako ne razumijete o čemu pričam vratimo se na Ivu Baldasara. Taj gospodin uspio je izdati sve zasade socijal – demokracije za koju je zorno pokazao da je ne razumije, niti barata njenim habitusom. Taj je političar konvertit bio zoran primjer ideološkog sunovrata ljevice u Hrvata. Taj gospodin koji je u Splitu dobio nekoliko stotina glasova, godinama je regrutirao svoju uhljebničku piramidu koja ga je na kraju pljunula glasajući za HDZ, oportuno vjerujući u njegov skorašnji krah i stranku koja se neće lišiti svog vjernog glasačkog tijela. Na izbornim jedinicama ti su ljudi slikali svoje glasove i slali ih u središnjicu HDZ-a otvoreno, bez moralnog srama, vjerujući u zaštitu svojih novih sponzora. Ivo Baldasar samo je radikalni primjer, istaknuti, onaj koji je kamufliran, onaj koji je samo „promašio ceo fudbal“ danas će dati ostavku – i nikome ništa.

Ostavština Zorana Milanovića bit će SDP u potpunom rasulu bez vođe, stranka u rukama straha, straha od radikalne desnice s kojom se ni njihov šef nije mogao nositi već joj je otvoreno lizao šupak, straha od onih koji vrte volove i prizivaju junake da donesu salate, jer će biti mesa, jer će se klati izdajnike Hrvate. I na toj točki Zoran Milanović je pao. Ako ga danas gazite smiješno je da ga gazite, a pojma nemate zašto ga gazite. Istina, danas ga gaze svi, od lijevih do ekstremno desnih, a porazna je činjenica da ga nitko zapravo ne gazi zbog pravog razloga i mene je osobno sram danas ga pljuvati. Hrvati su poznati po cipelarenju mrtve magaradi, no gdje su bili zadnjih godinu dana? Godinu dana u kojoj je samo nekolicina ukazivala na greške u koracima neprikosnovenog vođe SDP-a.

Stvar je u tome da je Zoran Milanović samo uplašeni štreber, kao što ih je uplašenih štrebera puna Hrvatska koja nije imala tu sreću da joj se guzica nađe na kojoj čuki 91, Zoran Milanović je uplašena pička, ali koliko je uplašenih pički među nama danas? Među svima nama, od naših firmi, od naših ulica, od naših glasačkih iluzija?

Vladimir Šeks, inače u popularniji kao Sova, sinoć je sve rekao kazavši kako je Hrvatska zapravo nesretna zemlja zarobljena u izvozničko – bankarskom lobiju i da je sve ovo cirkus za mase. Da ni Andrej Plenković, kao što to nije bio u stanju Zoran Milanović nikada neće imati petlje da mačem raskinu tu omču u kojoj je Hrvatska, omču koju čine osovine – Crkva, izvoznički lobi i banke. I s tim je sve rekao, čovjek koji o tome dosta zna, čovjek koji  nas je predao tim lobijima, čovjek koji je bio desna ruka Franji Tuđmanu.

I tu smo došli do poante.

Poante zašto samo šupci Zorana Milanovića danas metu po podu, a zapravo su isti šupci kao i on. Poanta je u tome da se Zoran Milanović nije mogao nositi sa današnjom Hrvatskom, kao što je poanta da se svi mi radnici, kukavelj božja ne možemo nositi s njom. Današnja Hrvatska duboko je sjebana zemlja i duboko podjeljena na one kojima je dobro i koji ne razumiju zašto nama u njihovoj Hrvatskoj nije dobro. Najzorniji prikaz je Damir Krstičević. Čovjek koji bi život dao za ovu zemlju i ponovo  glavu stavio na panj za nju. No čovjek, slično kao i Milanović, koji je odlijepio od stvarnosti, čovjek koji kao i naši biskupi ne vidi gladne, ne vidi ponižene i ne vidi bijedu i drugu stranu medalje ove zemlje od svojih domijenaka, od svojih šampanjaca i od onih koji ga zadivljeno tapšu po leđima uvlačeći mu se zbog beneficija koje imaju kao ispravni Hrvati, kao domoljubi, kao patrioti koji – jebiga imaju dvadesetak tisuća kuna mjesečno na računu.

I u to sranje je upao Milanović.

Suditi ga danas licemjerno je kao i govoriti da je Hrvatska ustaška zemlja u kojoj većina stanovništva glasa da ona takva i bude, da bude zemlja u kojoj će Hasanbegović biti ministar kulture, a Bernardica ministrica socijale, u kojoj će Crkva određivati nacionalnu televiziju, a Bujanec biti voditelj Otvorenog.

Ista greška.

Hrvatska je puno bolje od toga. Hrvataska je zemlja koja je izašla na ulice zbog kurikularne reforme i Hrvatska je zemlja koja sluša Hladno Pivo i Let 3. No Hrvatska je i zemlja koja se boji. Zemlja koja nije prošla svoju katarzu i suočila se sa istinom, da je rat bio nekome brat, a ta braća su nas pošteno sjebala.

Ako danas pljujete Zorana Milanovića pljunite zapravo sebe.

Imate li vi muda to sebi kazati u facu? Da ste šupci upravo koliki je šupak ispao Zoran Milanović. Da nikada niste razmislili tko vas je toliko sjebao i pokušali umjesto Mostova, Živih Zidova izaći na ulice pred zapaljene kontejnere. Zar ste vjerovali da će vas voditi Zoran Milanović, napuhani štreber koji se igrao huligana i uličara? I tu leži vaša apstinencija. U jebenom nedostatku vođe. A vođa Zoran nikada nije to bio, kao što to neće biti Tonino Picula ili bilo tko tko danas preuzme jedinu naizgled ljevičarsku stranku. Revolucija se ne događa, za revoluciju su potrebni ljudi, vođe.

I kada vam danas u kvartu desničari vrte vola i pjevaju Vasi da donese salate jer treba klati izdajnike Hrvate vi ćete sa olakšanjem mene proglasiti izdajnikom, kao i one slične meni koji nemaju namjeru odstupiti od svojih ciljeva i bit će vam lagodno i biti će vam jednostavno.

Hrvatska će ponovo biti ravna ploča.

No izdaju ste počinili upravo vi, svi vi koji ste u svome strahu ostali postojani, u svome strahu ostali suzdržani od izlaska na izbore i u svome strahu ostali domoljubi. Domoljublje nikada nije bilo na nižim granama i nikada više na prodaju. Apstinenciju glasača SDP-a lako je objasniti i napakirati je Milanoviću, no ona je dugotrajna i ona je proces, apatija je proces kojim nas eutanaziraju dvadeset godina. Apatija duboko inplementirana strahom.

Zato razmislite dobro kada bacate kamenje na Milanovića.

Upravo ste ga bacili na onu kukavicu u sebi. Kukavicu koja nikada nije bila spremna izaći na ulicu i boriti se za drugačiji Hrvatsku. Upravo ta kukavica bio je i Zoran Milanović, onaj kojeg licemjerno danas pljujete.

Zato nastavimo živjeti i dalje u ovoj zemlji kao pičke. Šutimo dok oni slave umotani u zastave i zadrigli u svoje janjetine, svoju Hrvatsku koja im sjeda uredno mjesečno do desetog. Zato nastavimo gledati tu transvestiju licemjerja pod parolom kako je ovo njihova zemlja, obećani Kanan u kojem treba šutjeti, treba se pokriti ušima i svakom branitelju, donijeti kao jebenom Titu ljubičice ili štafetu. Zato fino nastavite svi vi koji ste se u nedjelju kupali i bolio vas je kurac živjeti u zemlji u kojoj će djecu maskirani kreteni premlaćivati samo zato što nose grb Partizana (a osnivač mu je bio Franjo Tuđman) i fino nastavite živjeti u svojoj frustraciji u kojoj vam je svatko kriv, a samo vi niste krivi jer ste jebeni šupak kao i Zoran Milanović i nikada niste imali muda izaći na ulice umjesto na izbore.

Onaj kondom koji je frajer zakačio za glasački listić zapravo je kondom koji smo navukli svi mi i sada ga bijesno otresamo po Zoranu Milanoviću.

Ako nas jebu, neka ga barem stave.

Komentiraj