"NISAN TE TIJA"

Moja generacija imala je Branka Kockicu, a ovi danas imaju Hasanbegovića

Splitska policija početkom nove školske godine pojačano provodi preventivno – represivne mjere i aktivnosti kako bi zaštitili mladu populaciju od neprihvatljivih i rizičnih ponašanja.

Tijekom tog perioda utvrđeno je i sankcionirano niz slučajeva prodaje i usluživanja alkoholnih pića maloljetnicima, kao i niz prekršajnih prijava roditeljima čija su djeca u maloljetnoj dobi zatečena iza 23. sata bez pratnje odraslih. Splitski Centar za socijalnu skrb od početka godine zaprimio je gotovo stotinu policijskih prijava zbog maloljetnika i to mlađim od 16 godina, kako navodi „Splitski dnevnik.“

“Tijekom navedenog perioda u devet slučajeva utvrđena je i sankcionirana prodaja i usluživanja alkoholnih pića maloljetnicima te u tri slučaja prodaja duhanskih proizvoda. U nedozvoljenim noćnim izlascima zatečeno je 35 osoba ispod 16 godina te sedam maloljetnih osoba u ilegalnom korištenju droga. Pet osoba kao mladi vozači zatečeni su pod utjecajem alkohola da upravljaju motornim vozilom”, kazala je Hini Antonela Lolić iz splitske policije, a izjavu su prenijeli tiskani i elektronički mediji u Hrvatskoj.

Da je situacija alarmantna i da se maloljetničko ponašanje drastično i radikalno promijenilo od identične analitike u prošloj godini potvrdili su i djelatnici Centra za socijalnu skrb, kao i djelatnici PU Splitsko – Dalmatinske županije koji svakodnevno, bolje kazati, svakonoćno, na terenu imaju po nekoliko intervencija. Slična situacija je i u KB Firule, na interventnom i hitnom odjelu koji posebno vikendom zaprima sada već rutinski broj maloljetnika u alkoholiziranom stanju. Brojke su to koje ne lažu, činjenično stanje na terenu je takvo, djelatnici hitne zgroženi su radikalnim porastom broja mladih koje zaprimaju, a javnost se poslovično bavi politikom i tabloidima. Senzacionalističke naslovnice iskoriste kakvog nesretnog oca koji zavapi da mu se zatvori sina, internetski portali se užare kada maloljetnici siluju vršnjakinju ili ostave čije dijete pred hitnom razbijene glave, a samu vijest prekriju nove senzacije koje nam prirede uglavnom političari ili u novije vrijeme svećenici koji su zvijezde naslovnica. To su službene statistike, analitički suhoparne činjenice i brojke, no stvarna situacija je kudikamo teža i ozbiljnija.

Mnogi će se složiti kako je takvih slučajeva bilo oduvijek i kako će ih biti, bez obzira koliko društvo ulagalo u edukaciju i preventivne mjere, no stvari poprimaju zastrašujuće razmjere kada malo bolje zagrebete po površini ili se uputite iza ponoći splitskim ulicama kao i noćnom scenom koju nudi grad pod Marjanom. Grad kroz koji je, po turističkim analitičarima, prošlo oko milijun stranih gostiju ovo ljeto i grad koji je porušio sve dosadašnje rekorde po posjeti inozemnih gostiju koji su u pravilu oduševljeni urbanim gradom  u kojem se održava jedinstveni u svijetu elektronički festival „Ultra.“ Naime, dovoljno je napraviti dvosatni obilazak popularnih okupljališta mladih da bi uočili sistem, sistem koji je samo naizgled nastao sam od sebe, sistem koji je u službi profita i koji je usmjeren upravo na tu populaciju, onu koja bi trebala zakrpati proračun do nove turističke sezone. Populaciju koje su se iznenada sjetili predatori, kako „sitnog“, tako i oni „krupnog zuba.“ Populaciji koja je uglavnom prepuštena sama sebi.

Omiljena  splitska okupljališta odlaskom zadnjih turista iz grada transformacijom, koja u pravilu traje „zatvorenom sedmicom zbog preuređenja“, pretvaraju se mahom u narodnjačke klubove i to ne one sa periferije, već na elitnim lokacijama, klubove iz kojih misteriozno nestaju popularne DJ zvijezde, da bi ih zamijenile one narodnjačke koje su u pravilu apstinirale tijekom sezone, kada su okupljališta mladih bila dvomjesečno „urbana.“ Da ta pojava nije slučajna, pojava koju će nam vlasnici klubova opisati kao „borbu za opstanak do nove sezone“ i „ trend koji se mora poštivati da se ne bi otpuštalo djelatnike i zatvorilo klub“, pokazuju nam sami oglasni prostori na kojima se oglašavaju upravo noćni klubovi sa kojih nam se u pravilu već u listopadu umjesto etabliranih imena svjetske elektronske scene, smiješe odjednom Dare Bubamare, Dade Polumente ili u najboljem slučaju Neda Ukraden. Profit je ono na što će nas upozoriti vlasnici klubova u očajničkoj borbi da na noćnom tržištu iznjedre crkavicu kojom planiraju namiriti mirovinsko i socijalno svojim djelatnicima i isplatiti im kakvu – takvu plaću u post sezoni.

Naravno da ti isti vlasnici neće predočiti zaradu kluba u prošloj iznadprosječnoj sezoni, kao što neće spomenuti ni prihod od „crnih kasa“ i djelatnika koji su radili bez prijave ili na studentski ugovor, veliki dio sezonaca i na državne poticaje. Vlasnici klubova opravdat će vam svoj glazbeni program ponudom i potražnjom, nerijetko će vam kukati kako se izgubilo ogroman novac na mainstream muzičarima sa kojima su doživjeli fijasko ili će vam se tužiti kako etablirane zvijezde imaju kapriciozne prohtjeve i astronomske cijene za svoje usluge.

Kao ulitimativan razlog transformacije kluba, u kojem su do nekoliko dana služeni šampanjci i kokteli strancima u vodku na akciji i viski – Colu za petnaestak kuna uz popularnu „cajku“, vlasnici kluba navesti će vam glazbene ukuse splitske mladeži koja mahom sluša narodnu muziku i praktički apstinira cijelo ljeto čekajući kao ozebli sunce prvu listopadsku kišu. O glazbenim ukusima se, kao i o bilo kojim ukusima ne razgovara, osobno je pravo svakog pojedinca da sluša ono što želi, no sa glazbom koja propagira alkohol kao poželjnu i društveno prihvatljivu dopunu zabavi morate imati problem. Kada ta glazba reklamira i klubove kao poželjne destinacije u kojima se toči i u kojima se jedino utapa tuga, frustracija ili ljubavi jadi, tada stvari postaju sve samo ne muzički afinitet ili naklonost vrsti glazbe. Opasno poigravanje sa sublimirajućim porukama trend je kojim sami izvođači svjesno i manipulativno ciljaju upravo na tu populaciju, maloljetnike niska obrazovnog praga koji uglavnom slijede svoje krdo. Kada te iste poruke u svoje tekstove ukomponiraju i lokalne zvijezde balkanskog tipa, a klubovi ih čak i sponzorski potpomažu tada možemo govoriti o korporativnoj manipulaciji i pomno smišljenoj marketinškoj usmjerenosti konačnom cilju – prodaji alkohola razdraganim konzumentima.

Da su stvari itekako povezane i itekako imaju smisla sa naglim porastom maloljetničkog konzumiranja alkohola govore nam sami cjenici i ponuda u popularnim klubovima. Iznenada se u cjeniku pojavljuju boce na akciji koje u pravilu imaju cilj da su prihvatljive upravo maloljetničkoj strukturi gostiju, dakle onima koji još nemaju naviku „platiti turu za sve.“. Naime, grupa od pet – do šest maloljetnika uz osobni doprinos svakog ponaosob od 50 kuna, koje nije problem iskamčiti roditeljima, dovoljna je da grupa za stol, bez predočenja osobne iskaznice dobije 0,7 bocu žestokog alkoholnog pića sa tri, do četiri Coca – Cole ili  litrom Juicea ako je u pitanju vodka. Konobarima se sugerira da budno paze na inspekcije i u većini slučajeva da koriste iste račune za nekoliko stolova. Djelatnici kluba, redari i prodavači karata dobro znaju da prištavi adolescenti nemaju dovoljno godina da bi uopće ušli u klub, ali jako dobro znaju i da to nije njihov problem. Upute su jasne i nedvosmislene, a kontrole sporadične, korumpirane i nedovoljne.

Organizira se čak i ciljani „Krizma party“, „Adio ljeto“ ili kakav tulum koji je prilagođen upravo toj populaciji. Organizacija je naravno zatvorenog tipa, uz budnu pažnju organizatora na inspekcije, koje u pravilu okreću glavu stimulirane upravo od vlasnika istih klubova. Da je toga bilo oduvijek i da to nije nikakva novost niti vijest, složit će se mnogi, no stvari poprimaju iz godine u godinu trendovske konotacije i eskaliraju regrutirajući iznova svake sezone sve mlađu i sve angažiraniju publiku oko takvih vrsti provoda. Nastavnici u školama, Centar za socijlnu skrb i psiholozi složit će se da su stvari poprimile zastrašujuće razmjere i da se „provod“ splitskih maloljetnika uglavnom usmjeren na jeftini alkohol i narodnjačku muziku preselio sa lokaliteta splitskih plaža i popularnih „zidića“ u zatvorene klubove iz kojih trešti „cajka.“Jesen je u Splitu vikendom živa i n nekoliko lokacija prepuna razdragane mladosti. Od Žnjana do Poljuda tako možete vidjeti maloljetnice u mini suknjama i visokim potpeticama kako pijane teturaju prema obližnjoj „Preradi“ ili potrazi za kakvim prijevozom do kuće. Priče maloljetnika su zastrašujuće, priče su to od kojih vam se ledi krv u žilama. Priče su to o orgijama, grupnom seksu među maloljetnicima kao i o ciljanoj prostituciji, posebno strancima, od kojih se kasnije traži naknada u vidu kupovine odjeće u trgovačkim centrima ili samo bonova za operaterske mobilne mreže.

Popularno splitsko okupljalište urbanog dijela mladosti koja se grozi upravo te vrste zabave o kojoj govorimo gasi se ovih dana zbog neiznalaženja adekvatnih sponzora i mutnih vlasničkih najamnina i tim činom jasno nam govori kakvu politiku provodi grad na čelu sa gradonačelnikom koji nije poduzeo ništa da se pomogne „O’Hari“ da opstane, da postoji i da nastavi djelatnost kao jedan od zadnjih urbanih klubova u gradu Splitu. Politika koja je usmjerena na one od kojih ima koristi, dakle one koji rade i zimi, one koji imaju ponudu koja se traži i u kojoj će naravno zaraditi svi, pa i komunalni redari, službe za maloljetnike pri poglavarstvu grada i inspektori na terenu, provodi se i samo naizgled ta politika izgleda kao slućajnost i kao nuspojava. Politika je to koja hladno sprema naknadu od tog užasa u džep i okreće glavu, politika je to splitskih poglavara već desetljeće, a njen rezultat je eskalacija  problema sa maloljetnicima bez ičije jasne odgovornosti.

Ako malo pažljivije pročitate sve napisano, a ovo je samo neznatni dio manipulacije maloljetnicima, da bi im se uzelo „50 kuna koje su iskamčili roditeljima“zapažate sistem, sistem koji je samo naizgled nastao promjenom vremena i ubrzanim načinom života, ponudom i potražnjom te niskim glazbenim strastima splitske omladine. Sistem je to koji nije nastao slučajno niti je nastao stihijski. Sistem je to koji planski, podozrivo i smišljeno odgaja generacije mladih Splićana nudeći im isključivo jedan vid zabave, bez adekvatne alternative. Splitska mladost nema u ponudi u listopadu ničega do onog po sistemu krda. Krdo koje obilazi identične klubove u potrazi za najnižom cijenom alkohola i trenutno „najboljom narodnjačkom zvijezdom na tržištu.“ Taj podmukli, izrežirani, pomno smišljeni sistem nije ništa drugo doli obična pljačka bez ikakvih skrupula, otimačina bez ikakve društveno korisne vrijednosti po omladinu i generacije koje bi trebale učiti kroz muzičku scenu potrebne stvari i primati značajnije poruke od one: „ja sam te volela, ti si me tuko / proklet bio čas, kada si me svuko!“

Da je puno više uzročnika i da svaka medalja ima dvije strane potpuno je jasno i nije pošteno kriviti samo pohlepne i licemjerne vlanike klubova za nastalu situaciju. Problem je višeslojan i višeznačan, problem je i obiteljski kao što je i problem koji leži u institucijama koje ne rade svoj posao, a primaju izdašne naknade za svoj nerad. Među glavne uzročnike spada bijeda u kojoj živimo, obitelji su nam u rasulu, a roditelji u svakodnevnoj borbi sa opstankom, preživljavanjem.

Danak plaćaju djeca koja nemaju odgovarajuću obiteljsku skrb i pažnju, ne rijetko  roditelji rade po dva ili čak tri posla i nemaju vremena za svoje maloljetnike kojima su ključni u tom periodu razvoja i odgoja. Roditelji koji rade u uslužnim djelatnostima ili trgovini izloženi su psihičkim i fizičkim maltretiranjima, radnim satnicama koje dosežu i po dvanaest sati dnevno, kao i niskim primanjima koje ne pridonose kvaliteti života i racionalnom odgoju, pravilnoj kako prehrani, tako i kulturi koja nikada nije bila na nižim granama. Ministarstvo kulture bavi se neovisnim novinarima i stimulacijom desničarskog populizma koje svakako svojim porukama ne pridonosi problemu sa mladima, već ga radikalizira, već ga potpomaže da eskalira u nasilje, netrpeljivost i nacionalnu identifikaciju sa sličnim krdom iz kojega je velikim dijelom ta ruralna scena i prebačena u urbni prostor gradova.

Institucije snose veliki dio odgovornosti. Institucije nisu pravilno usmjerene, artikulirane i postalo je uobičajeno da se tim poslom bave stranački poslušnici, osobe bez adekvatne naobrazbe ili stručne spreme. Sama država ne trudi se da podigne kulturnu kvalitetu obrazovnog programa pa i muzičkog koji je usmjeren na kasnonoćne termine i rubna područja medija. Sami izvođači trude se da nedostatak talenta nadopune onim što se traži i onim što se sluša, izvođači koji su opet korupcijski ili nepotistički vezani za one od kojih žive, producente i urednike muzičkih programa ili nakladničkih kuća  i time zatvaraju krug iz kojeg nema naznaka kvalitetnih pomaka u budućnosti.

Poruke koje se odašilju sa bina mahom su preslikane porukama koje odašilju vlasnici klubova.

Mladost se potiče na alkohol i na provod koji im jamči dobro stimulirana muzička vedeta. Poruke koje im šalje sama država i institucije zabavljena politikom,ta  je da se u medije ulazi isključivo ako se naslanjaš na zvuk ili pisanu riječ koja se može unovčiti, na kojoj se može zaraditi. Taj trend ustanovljen je devedesetih, a danas je eskalirao, mutirao do granica fizičke izdržljivosti nas koji sve to paradoksalno plaćamo kroz RTV pretplatu iz mjeseca u mjesec. Trovanje svoje djece tako na poprilično montruozan način finaciramo sami, kao što financiramo i njihovo konzumiranje alkohola kada ih pustimo bez nadzora.

Kada sagledamo sve te aspekte dolazimo do uzročnika problema sa maloljetnom populacijom. Ako u priču uvedemo i Crkvu koja nema ništa protiv da se krizmanicima daje novac i koja sama prima izdašne potpore u tim manifestacijama, Crkvu koja se više bavi nerođenima nego rođenima, kao i  školstvo koje bez ispaljena metka pušta takve izvaninstitucionalne organizacije u dostupne mainstream sfere mladima (a živimo u sekulrnoj državi koja na prvo mjesto stavlja obrazovanje) stvari nam tada postaju kudikamo jasnijima.

Prošla su davno mračna vremena komunizma i Branka Kockice, ustvrdit će bardovi kapitalizma umotani u nacionalističke zastave i dobro stimulirane, bunkerirane položaje. Licemjerna smo država i svoje licemjerje upravo vidimo na svojoj djeci. Nikada više nama Hrvatima nitko neće sugerirati kako treba odrastati i na kakav način. Danas smo svoji na svome i danas nam dobri Branko ne treba. Moja generacija odrasla uz njega polako odlazi u zaborav kao i jedno vrijeme u kojem su stvari bile kudikamo drugačije postavljene. Kome krivo – kome pravo. Moja generacija užasnuta je stanjem stvari i zemljom u kojoj se ne čuva njena budućnost, a ona je u našoj djeci. Moja generacija imala je Branka, naša djeca imaju Severinu, imaju Nedu Ukraden i imaju Zlatka Hasanbegovića. Moja generacija potpuno je svjesna da zemlja u kojoj danas živimo nikada neće imati ništa doli licemjerja, pohlepe i podmukle manipulacije našom djecom. Njihova generacija nikada neće imati ljude poput Branka.

Fait accompli.

Ta- ta- ta –tira drugari.  Nikada više.

Branko Kockica
Branko Kockica
Komentiraj