PUNTAPETIJE

Muškarci koji mrze žene ili žene koje vole citate

Ako postoje muškarci koji mrze žene, mora da je riječ o ženama koje vole citate.
A one su među nama. I nije ih nimalo sram.
Svatko od nas poznaje barem jednu takvu ženu. Ženu koja voli citate. To je ona žena, bit će da znate, koja vas svakodnevno ili barem s vremena na vrijeme oduševi kakvom mudrolijom u, za nju, prikladnom trenutku. Citira, uboga, Mešu, Ivu, Kahlila, Bukowskog… Potkrade joj se ponekad i kakav avangardni stih iz neke od pjesama Đ. Balaševića, a kad se dogodi da nekakvog tamo Huxleya krenu citirati po društvenim mrežama, ljubomorno i u samoći upija svaki redak koji je ovaj potpisao, proklinjući trenutak kad je i Aldous postao mainstream. I sve to u svom zamračenom sobičku dok joj pramen kose prelazi preko lica obasjanog ponekom zrakom sunca koja se stidljivo probija kroz spuštenu roletu, a ona istovremeno čita spomenutog pisca i pridržava pametni telefon iznad svoje pametne, načitane glave razvlačeći najprirodniji osmijeh na svijetu koji će, nakon što ga dobro uglancaju nekih dvjesto pedeset i četiri i pol dostupna filtera, podijeliti s vama.
Junakinja naše priče srijedom poslije podne će s melankolijom i suzom u oku prebirati po sjećanjima, a već istog dana u kasno veče’ histerično tražiti prikladan citat za njezino popodnevno stanje na stranicama antologijske pjesmarice po nazivu “Najljepše misli velikih pisaca”.

SRIJEDOM MEŠA, SUBOTOM MIŠO

 
Nebo zna da bi i bez takve virtualne asistencije naša junakinja znala citirati i jednog Tzaru ili Kamova, ali ne razmeće se ona pred neukim virtualnim prijateljima citatima onih koji se nisu našli na spomenutim stranicama. Njoj ne biste mogli podvaliti Aleksandra Flakera kao potpisnika stihova “A ona… Samo ona je znala kako šutjeti, a da govori. Samo ona je znala reći, a da šuti.” . Ili tako nešto, znate već, da dira u dušu. Ili srce. Ili oboje.
Srijedom, dakle, citira Mešu, a subotom diže ruke u zrak na Mišu. Ali, kako to zapravo izgleda? Mislim, taj dan u kojemu “samo ona” odluči s vama podijeliti stih, aforizam il’ mudroliju kakvu uopće. Ona, samo ona, dakle – proživjela je nedavno, vrlo davno ili će tek proživjeti nešto uzvišeno što vi nikada niste i, još važnije, ni nećete.
Dakle – ima dečka, nema dečka, ima supruga, nema supruga, ima ljubavnika, nema ljubavnika, njezin suprug ima ljubavnicu, njezina pudlica se izgubila i tako dalje i dalje i dalje. U svakom tom slučaju, eto nje da vam kaže nešto o svemu tome, a ponajprije o sebi. Usamljena je, dakle, nema ni dečka, ni supruga, ni ljubavnika ni pudlicu. I, eto nje s Flakerom – “Nju… Nju je vrijedilo čekati. A, nije ni znala da je čekam. Nije ni znala da sam ukrao od svijeta i vremena njezin pogled. Pogled koji se ne zaboravlja”.
Samo da znate; možda ona nema ni dečka, ni supruga ili ljubavnika pokraj sebe, pa ni pudlicu čak. Ni hobi, ma ništa. Ali, ima ona Flakera koji je jednom davno, kada ništa od ovoga nije napisao, pisao o ženi poput nje i čovjeku ili pudlici koji su je ugledali kako čeka zeleno na semaforu i ukrali njezin pogled usmjeren prema obližnjoj pekari od svijeta i vremena i svega ikada. Eto, pa neka znate kako ona takve retke nije podijelila s vama jer je u njima prepoznala vas. Na vama je samo da u njima prepoznate nju, kao što je to i njoj uspjelo.

ZAŠTO DAMA LEŽI SAMA

 
U slučaju da ima dečka, supruga ili pudlicu moguće je da će vas ovoga puta razveseliti, nećete vjerovati, ali baš Flakerovim stihovima koji zorno prenose kakvu to ona sreću proživljava – “Jer, voljeli su mnogi. Ili su da vole – mislili tako. Ali, nitko nikada, nikad – kao mi. Toliko iskreno, zauvijek jako “. Eto ti ga na!
Možda i vi imate dečka, supruga ili pudlicu, ali zapravo samo mislite da imate. U silnom ovom nabrajanju umalo da zaboravih na nju, preljubnicu. Što bi moglo biti nezgodno; znači, ima dečka ili supruga i ljubavnika. U ovoj priči pudlica je višak. Kako da naša junakinja ovu intrigu podijeli s vama? U tome će joj, pogađate, pomoći Flakerovi stihovi.
“Odlazila je… Odlazila je da bi se vratila. Njemu, koji je znao da odlazi. Da bi se vratila”.
Zvuči nevjerojatno, ali i ove stihove Flaker kao da je pisao baš njoj, koju je onaj treći s lakoćom poslao u tri prekrasna prikrajka, a “Flaker” ju je čekao zatvarajući oči pred preljubom jer je samo ona bila baš ta i… Tako dalje. Ukoliko ju nije sačekao, a i ovaj treći ju je svejedno poslao u navedena mjesta, s vama je podijelila ove stihove – “Stajala je tako, dugo, sama. Morala je biti jaka, ostala je dama.”. Stihovi će, dakakako, stajati u opisu fotografije naše junakinje koja se poput morske sirene izvalila na pješčanu plažu, a pitanje koje se postavlja samo od sebe nalaže da se upitate – zašto dama leži sama?
Međutim, mogao je Flaker štoša napisati i mnogi su vam se njegovi citati koje je dijelila s vama preko društvenih mreža ili fotografija raznih aplikacija mogli svidjeti, ali najviše, o, najviše su vam se svidjele one misli koje je dijelila s vama kada joj je u isto vrijeme i pobjegla pudlica i kada ju je njezin dečko ili suprug prevario. Da agonija bude veća, vrlo je moguće da je tome prethodilo razdoblje u kojemu je naša junakinja prethodno bila usamljena, voljela je i bila voljena, varala je i, na koncu, ostala prevarena. E, u ovom pak slučaju ogolit će se ona u potpunosti – ne lomite joj bagrenje, na njoj je red da njega polomi, do kosti. Iz bogate Flakerove pjesmarice neće odabrati baš ni jednu koju je ovaj pisao samo za nju i ne bi, zbilja ne bi, trebalo biti
lako za pogoditi čijim će stihovima podvući što se to, kvragu, upravo događa s njom.

“A vidiš, neko to od gore vidi sve.
Povlači te konce, igra se,
postavi svaku stvar na svoje mesto.
Svako dobro, a zlo još pre.
Sve vide oči sudbine.”

Svatko od nas poznaje barem jednu takvu ženu. Ženu koja voli citate. Ženu za koju su pisane pjesme koje nisu pisane za nju. Ženu koja je vašu fotografiju s Bogorodicom popraćenu duhovnim sms-om s mjesta ukazanja označila kao onu koja joj se sviđa, a vi ste joj uzvratili istom mjerom na njezinu fotografiju iznad koje parafrazira nenadmašnog Flakera, a na kojoj pozira u nekom parku u pripijenoj haljini, ona, na čija bi njedra položio glavu.
Ako postoje muškarci koji mrze žene, mora da je riječ o ženama koje vole citate.
A one su među nama. I nije ih nimalo sram.
 
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .

Komentiraj