PROHUJALO S ARIJOM

Od ponedjeljka ću…

Bila sam nedavno do City Centra. Gladna kao pas, pri povratku uzmem BigMac i ubrzanim korakom dolazim do auta da ga šta prije pojedem.
Skidam šal. Skidam kaput. Otvaram kutiju. Sretna sam. Nešto kao i kad otvorim poštanski sandučić i nađem kuvertu. A u kuverti nije račun. Taman spremna da uzmem prvi griz, skužim da se u autu do neki mladi par ljubi.
Mislim se. Premda je kod mene bilo više akcije – ostala sam u majici, a oni su tek na first base, neću ih dekomodirat. Upalim auto i prebacim se na zadnju etažu parkinga.
Nema nikoga. Parkiram se. Počnem jest. Na trećem zalogaju skužim da ipak nisam solo. Neki lik trči. Vježba na parkiralištu.
Mislim se. Neka trči. Nema šanse da opet palim auto.
OK, Svemire. Skužila sam šta mi oćeš reć. Trčat, a ne jest. Ali, moram ti nešto reć, ne bi ja još. To je ipak BigMac. Od ponedjeljka ću.
“Od ponedjeljka ću” je jedna od najkorištenijih boja na mojoj paleti isprika. Pomišaš malo preseravanja “ne mogu jer uginia je hrčak Kololinko od dide mog prijatelja pa njegove sestre prijateljice i moram mu ubrat cviće i napisat nekrolog” s velikom količinom samozavaravanja “ne moram ić trčat jer se umorim vrteći se na stolici u uredu,” i iznijansiraš sve skupa s ponekom laži “alergična sam na trčanje – znojim se, gušim i pocrvenim od njega.”
I voilà!!! Imaš neku sliku sebe, a izgledaš toliko umjetno da čak i Barbie uz tebe izgleda stvarno.

  1. Nemam vrimena!

Naravno da imaš vrimena. Uopće se ne radi o tome nego o nalaženju istoga. Ako nisi Oprah Winfrey, nisi toliko zauzeta. Čak se i Kolinda kao predsjednica stigne popet na pozornicu i zabrijat na 3 minute da je balerina. Stvar je prioriteta.

  1. Čekam da se stvari POSLOŽE (i to će bit najvjerojatnije neki ponedjeljak).

“Aira, je li još trčiš?”
“Nisam. Čekam da se pomakne ura pa da mogu trčat prije posla. Sad mi je mrak.”
“Skužaj. Kojim ti jezikom pričaš? Zvuči kao sereški.”
“True to that.”
Možda čekaš da se Mjesec opet nađe u konjukciji s Jupiterom, Venerom i Merkurom.
Spoiler – takva pojava se rijetko događa i ako nisi iskoristila svoju priliku 5. kolovoza 2016. oprosti se od svojih ciljeva.
Ili možda čekaš da se sve karte poslože – da imaš love za nove patike, da zadovoljiš tri kriterija zdravlja: 1. jedeš zdravo; 2. vježbaš i 3. postaš o svemu tome na Facebooku, da temperatura zraka bude ugodnih 20 stupnjeva bez ijednog kumulonimbusa na vidiku, da nađeš neku žrtvu koja će ti radit društvo.
Spoiler – Murphyjev zakon. Nikad ti ne nestane stvari i situacija koje bi mogle poći po krivu. I da… on ne pomaže kad se radi o gubljenju kilograma. Znaš ono… ako se riješiš reba u koje više ne možeš stat, nećeš odjednom počet gubit kile da moraš kupit nove.

  1. Preteško je. Preumorna sam.

Želiš li malo P(a)LAČinke s tim JA(b)UKOM?
Da, toliko je teško da ti se ne da ustat iz kreveta. Kušini su te prihvatili kao jednog od njih i ako ih ostaviš, izgubit ćeš njihovo povjerenje. Uostalom, voliš ležat na stomaku. Ko zna, možda on tako malo i splasne.
I da, vjerojatno jesi ponekad toliko umorna da jednosdkgjkjr kflgvkv fjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjj (dižem glavu s tastature) jednostavno ne možeš razmalno normišljati.
Ali istina je da smo svi stalno umorni.  Da je ostvarivanje ciljeva lako, svi bi trčali zelenim proplancima i držeći se za ruke pjevali Hakuna Matata. Al jebiga, za sve u životu šta želiš potrebno je radit pa čak i stvari koje ne želiš – kao, na primjer, ustat se iz kreveta.

  1. Ne mogu ja to.

Naravno da možeš. Kako trčiš kad popiješ previše vode i ne da ti se ić odma na WC? I stvarno je čudan taj feeling kad obučeš Nike patike i you just can’t do it. Više si Reebok i McDonals tip:  I am what I am i I’m lovin’ it. Možda zapravo imaš averziju prema Just do it jer te vraća u djetinjstvo – “Sredi sobu. Skupi robu. Soba ti izgleda ka poligon za svladavanje prepreka. Eeeej, ne živimo u muzeju da sve stvari moraju bit eksponirane.”
Ali gle, imaš Adidas –  Impossible is nothing.
Henry Ford je jednom reka “Ako misliš da ne možeš i ako misliš da možeš, uvijek si u pravu. “Dobro, on se vozia u autu i nije trča, ali vidiš moju poantu. Promjeni svoj stav, promjeni svoja djela. Možeš šta oćeš. Šta te ne ubije, ojača te. Osim medvjeda. Medvjed će te ubit. Nisi Leonardo Di Caprio. I ne trči po šumi.

  1. Previše mi je.

Nikad ne odustaju tvoje noge. Odustaje tvoja glava. I to onda kad razmišljaš na način „S obzirom koliko kalorija unesem u sebe, trebala bi provest sljedeći dvije godine na Marjanu“ ili se vratiš doma nakon 5 minuta trčanja jer si zaboravila nešto – zaboravila si da si van forme i ne možeš trčat više od 5 minuta.
Sama veličina tvog cilja može bit obeshrabrujuća – toliko da ne znaš kako započet. Zato je lakše fokusirat se na manje korake koji će te dovesti do njegovog ostvarenja. Fokusiraj se na proces.
Isprike su nešto poput pazuha. Svi ih imamo i svima smrde.
Ja sam za primjer uzela trčanje. Ali, zapravo, koliko sam prilika propustila u životu zbog svoje palete isprika? Život ne počinje od ponedjeljka. Znaš zbog čega? Ponedjeljak je najšugaviji dan u tjednu. Da je čovik, dala bi mu šamarčinu. Da je postola, bia bi Crocsica. Život nije šugav. Život počinje sada. Kreni ka ostvarivanju svojih ciljeva. Samo kreni – tijekom vrimena ćeš postat vještija i iskusnija, šta znači da će se povećat tvoja šansa za uspjeh. Ponekad ćeš uspit, a ponekad doživit neuspjeh.
Znaš li hodat? Ne, fakat sam ozbiljna. ZNAŠ LI HODAT?
Naravno da znaš. Samo zato šta kao dite nisi odustala nakon šta si prvi put pala. A bome, nisi ni bila u stanju smislit neku ispriku.
Prvi korak da isprike ostaviš iza sebe je da osvijestiš da ih stalno upotrebljavaš. Nakon toga, sve ovisi o tebi. Možeš ih ili prihvatit ili odbacit. Šta misliš kojim putem ćeš dalje stić?
Ne kolutaj očima nego zasukni rukave/nogavice i kreni.
BTW Počela sam trčat. Sporija sam od puža koji stampedira kroz džem od marelica. Nakon 5 minuta trčanja prva pisma koja mi dolazi napamet je Alive od Story of The Year.
“I’m alive but I’m barely breathing now.”
 Ali ne stajem. I zato sam još uvik bolja od svih onih na kauču.

Komentiraj