PUNTAPETIJE

Pametan i glup

‘Ko ti je kriv što si pametan, kad si glup
Ponekad, a to bi bilo vrlo često, u dokolici, tuzi, čemeru i jadu uhvatim se kako gubim razum. Onomu tko bi u takvoj prilici slučajno il’ namjerno bio u blizini moglo bi se dogoditi da bude ozbiljno potresen viđenim, pa u trenutku kada se bezumlje krene odvijati radije samujem i, teško je povjerovati, dobro se zabavim. Tako sam, svojedobno, kada bi me okrznula kakva krasna vijest iz zemlje il’ svijeta gubljenje razuma kratila razgovorom ugodnim, al’ sasvim nestvarnim, kao gošća u improviziranom kućnom studiju – običavalo je to biti nedjeljom, negdje oko ili baš u dva. Sugovornika, dakako, nitko sem mene vidio ni čuo ne bi, što se pokazalo izvrsnim jerbo nije bilo potrebe da odgovaram na pitanja koja mi se ne sviđaju, a sviđala su mi se baš sva; bio je to takav slučaj da ih osim mene nitko drugi postaviti mogao nije. Ukratko; svaka frustracija onime što se događa u zemlji, svijetu i, da ne zaboravim, u simpatičnoj regiji, nestala bi u tih sat vremena razgovora – običavalo je to biti nedjeljom negdje oko, ili baš u dva.
“Ne čitam novine, ne gledam TV – to me ne zanima, ne nasjedam njihovoj propagandi”
Nakon godina uzaludnih nedjeljnih razgovora, došlo mi je da sačuvam ono malo preostalo zdravog razuma, stoga prestadoh u neka doba pratiti vijesti iz zemlje, svijeta i nezaobilaznog regiona, pa ni potrebe za mojim gostovanjem u improviziranom kućnom studiju, na sveopću žalost vjernih gledatelja, više nije bilo. Briga za mentalnu higijenu trajala je gotovo godinu dana, uz povremeno rekreativno skretanje s uma, al’ pristojnih razmjera. A onda, kako to već život piše najstrašnije priče, dogodilo se da nakon jedanaest i kusur mjeseci bez jedne jedine do kraja pročitane ili odgledane vijesti odlučim nagraditi vlastitu dosljednost jednom, kakve li ironije, nedjeljnom viješću jer se podrazumijeva da najgora vijest nedjeljom može biti samo da je dan poslije nedjelje ponedjeljak. Ali, pegulica, kakva već jesam, na takvu jednu nedjeljnu vijest ne naiđoh. Da stvar bude gora, vidjeh je debelo iza dva, pa mi ni vremena za gostovanje u vlastitoj emisiji nije preostalo. Za gubljenje razuma, pak, nikad nije kasno. Urbi et orbi Ines Lucić možda je izostao te protekle nesretne nedjelje u dva, ali onaj kolumnistički srijedom – e, za njega još vremena ima, pomislih.
A vijest? Minorna. Kakva bi to uopće potresna nedjeljna vijest mogla biti? Je li potresna uopće? Jok. Tek jedan Hrvat manje u Hrvatskoj. ‘Ko mu je kriv što je pametan, kad je glup. Uostalom, koga nema – bez njega se može.
Umjesto improviziranog kućnog studija, sad je već jasno kojeg dana u tjednu i u koje vrijeme, preostalo mi gubiti razum za tipkovnicom. A, da bi učinak bio potpun valjalo je ispuniti nekoliko preduvjeta kako bi događaj bio ispraćen kako valja i dolikuje. Stoga i zato, za sam kraj – ja, Ines Lucić, ne baš pri svijesti, al’ ni od koga prisiljena adresiram ni na koga pismo bez namjere, prije odlaska koji se, nažalost, neće dogoditi iz jedine mi i vječne domovine jerbo su prilike kakve jesu i taj financijski izdašan pothvat u ovom slučaju moguć nije. Jer da jest, za sam kraj – ja, Ines Lucić, pri punoj svijesti i ni od koga prisiljena potpisala bih to isto pisamce rado i upravo ovako, al’ bez šaljivog uvoda, ono – za prave, što bi negdje u regiji rekli. U to ime, evo i pisma u cijelosti:
Što se to dogodilo s nama? Mojom blistavom generacijom koju su smaknuli, s leđa. Prije no što su nas lišili života poredali su nas pred nekakve sive glave koje su s osmijehom na licu i strojnicom u ruci pričale o bijelim zastavama i izlazećem suncu, u sam sumrak – jedva da smo mogli razaznati tko je tko među njima i kojim jezikom govore. Bolji su razumjeli baš sve i odmah, ali meni nije pošlo za rukom. Izgledao mi je taj sumrak obećavajuće, vidjela sam neke bolje boje u tom sivilu, ne pitajte, lijepo molim, pomoću kojih  mentalnih akrobacija i trikova. Na koncu, jednako smo završili i oni bolji od mene i ja; zaludu im pronicljivost. Mi, bolji i najlošiji – mi smo postali probisvjeti, otpad svijeta; nismo li? Ordene i medalje pokupili su mamini sinovi i tatine kćeri, a mi smo postali znatiželjni, pa koketiramo s njima – mi smo generacija koja će ostarjeti u kafani, pa ih puštamo da sjednu u našu omiljenu. Kojim to jezikom govormo? Govorimo li uopće? Ulice su prašnjave, i magle su počele – maglovito ranije uz obalu nije bilo.  Priča li priroda umjesto nas, je li to njezin vapaj nama ili jadikuje nad onim što jesmo? Jednom smo isplakali jedni zbog drugih sve suze ovog svijeta, ostao nam je jal, poznati hrvatski jal – sad smo jedni s drugima jer smo osuđeni jedni na druge. A bili smo i vjetar i more i nebo; bilo smo dio svemira, ne znam kada smo to i njemu okrenuli leđa? Uništili su nas, jer da nisu – mi bismo sigurno uništili njih, sada više ne progovaramo čak ni onda kada smo glasni. Postali smo besmisleni, nevidljivi – mi smo uvreda, neuspjeh smo, ali smo njihov uspjeh, i to je najveći poraz smisla. Čeznuli smo, izgarali, bili smo uzbuđeni i uzbudljivi; mi smo zametnuta generacija jer su nas porobili u djetinjstvu neki čudni tipovi s toljagama u rukama i ucviljene majke; mi smo generacija koju su planski smaknuli da bi im danas neke nove poslušno kimale glavom u miru i buntu. Oni bez nas mogu sve, s nama im ne bi uspjelo ništa. Mi ne postojimo, ne možemo iz pepela u visinu jer smo se vratili u pepeo – što se to događa s nama? Mojom blistavom generacijom, koju su smaknuli s leđa.
* Ponekad, a to bi bilo vrlo često, u dokolici, tuzi, čemeru i jadu uhvatimo se kako gubimo razum. Kupili smo jednosmjernu kartu u nepoznatom pravcu, ne vraćamo se više i pozdravljamo domovinu pišući pisma na odlasku koji se neće dogoditi. Problem je, naime – ni otići ne možemo.
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .
 

Komentiraj