Puntapetije

Što se sve događa pomicanjem sata unaprijed?

S ljetnim računanjem vremena stiglo je, konačno, vrijeme za mnogo lijepih zaokreta u životima žitelja Lijepe naše. U Lijepoj našoj, naime, to nesretno pomicanje sata unaprijed ili unatrag ili na lijevo ili na desno vazda prolazi dramatično, fatalno. Recimo, svake godine baš u ovo vrijeme nezaposlenost naglo pada, a zaposlenost se naglo povećava i čovjek upravo pomisli kako ova dva podatka veze nemaju jedan s drugim. Vrijeme mukotrajnog traženja posla za sve one koji ga i dalje bjesomučno, neprestance i nepokolebljivo traže u Lijepoj našoj dođe tako, svake godine baš u ovo vrijeme, svome kraju. Tisuće cvjetova procvjeta i tisuće nezaposlenih postaju zaposleni.
“Ti si, znači, diplomirani arheolog? Već si radio slične poslove?”, upitat će vlasnik “Hula-hula” bara muškarca u srednjim tridesetima koji je pristupio razgovoru za posao
“.. Ovaj, kao arheolog baš i ne… Ali, da, u ugostiteljstvu sam stekao iskustvo konobara, pomoćnog kuhara, barmena… Uz životopis sam priložio i preporuke prijašnjih poslodavaca, pa možete pogledati…”,  nesigurno će naš arheolog, dok ga oblijeva hladan znoj.
“Gledaj vamo, da se ne lažemo”, samouvjereno će vlasnik “Hula-hula” bara, “da si ti njima šta valja, ne bi mi sad ovde sidili, jel’ tako? Je. Znači, ovako ćemo – minimalac na račun, ostalo na ruke. Jel’ valja? Valja. Ma i da je samo minimalac, više ćeš u mene u ovih par miseci zaradit nego da cilu godinu kopaš zemlju i tražiš novčiće, pijate, šta vi već to kopate”, slavodobitno će zaključiti poslovni dogovor poduzetnik ugostitelj, a arheolog u srednjim tridesetima odahnuti; idućih nekoliko mjeseci bit će zaposlen.
Divna vremena uslijedit će za žitelje Lijepe naše. Lijepe zemlje koja svoj puni gospodarski procvat doživljava s početkom ljetnog računanja vremena kada arheolozi konobare, fizičari kuhaju, profesori iznajmljuju. Do trenutka kada će svi zajedno sat vratiti unatrag, a onda se zajedno vratiti u stvarnost u tako ujedinjeni s nestrpljenjem čekaju novo pomicanje sata unaprijed. I tako unedogled. U Lijepoj našoj narednih mjeseci nazdravljat će se sjajnom uspjehu naših svih – gdje god da bili, što god da radili, koliko god za taj rad plaćeni ili potplaćeni bili. Naši svi – svi naši zaposleni, naime, u narednih nekoliko mjeseci bit će zaslužni za “snažan” rast prihoda i “rekordan” rast zaposlenosti. Velika je vjerojatnost da će ovi podatci kolektivno ujediniti svakog građanina ove zemlje u eforiji kakva nije viđena od onog srebra u Francuskoj, od dojenčeta do umirovljenika, od maturanta do apsolventa, od arheologa, do iznajmljivača. Kakvo divno razdoblje je pred nama, razdoblje rekordne zaposlenosti, rekordne potrošnje, rekordne posjećenosti, rekordnog mnogočega.
Što kada euforija splasne, međutim?
“Hvala na suradnji, bilo mi je zadovoljstvo. Nadam se da računate na mene i u idućoj sezoni”, reći će usplahireno na kraju sezone svom poslodavcu pomalo umornjikava mlađa ženska osoba na pragu tridesetih.
“Konkurencija je velika”, važno će uzvratiti njen nadređeni,  “dobro si čistila, ali sve ćemo još vidit dogodine”, i s neizvjesnošću završiti svoje izlaganje.
Profesorica povijesti umjetnosti ponizno će kimnuti glavom i još nekoliko puta zahvaljujući na prilici napustit uredske prostorije milostivog gospodina koji joj je pružio priliku karijere. Samo nekoliko dana poslije uslijedit će zimsko računanje vremena. Arheolozi, povjesničari, fizičari, kuhari, konobari – ravnat će svoje slobodno vrijeme po predviđenom vremenu; to je ono doba godine kada sunce ranije zalazi, a svitanje se ne nazire.
Tisuće cvjetova tada uvene i tisuće zaposlenih tada postaju nezaposleni. Do nekog novog, obećavajućeg računanja vremena. I, što se to onda točno događa pomicanjem sata unaprijed? U Lijepoj našoj – vraćamo film unatrag.
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .

Komentiraj