PUNTAPETIJE

Zemlja dobrih ili anemičnih ljudi?

Dođe tako čovjeku ponekad il’ svakodnevno da zbriše od svega, zasvagda. Filozof i filolog u njemu jednoglasno zanijeme nakon što se onaj treći, unutarnji i pravi On, gromko oglasi s vječnim pitanjem – čemu sve Ovo?
Dođe tako čovjeku ponekad il’ svakodnevno i da laže sebe i sve oko sebe kako je život nevjerojatno lijepa jedna pojava. Filozof i filolog u njemu jednoglasno upadaju jedan drugome u riječ dok onaj treći, unutarnji i pravi On, nikako da dođe do riječi i naivno priupita – dobro, ajd’, nego čemu sve Ovo?
O životu promišljati i o životu govoriti, pisati ili pjevati može biti pravo zeznuta jedna stvar, ovisno o mjestu prebivališta. Pa će tako onomu koji prebiva, recimo, bilo gdje u ovoj zaista i bez trunke ironije prelijepoj zemlji biti ni do čega, a najmanje do života i pjesme. Usprkos mitovima i legendama, narodnim predajama i nadljudskim snagama koje ulaže ponekad il’ svakodnevno lažući i sebe i ovaj napaćeni narod kako tomu nije tako jerbo i jer – život nije siv.
Došlo tako jednom prijatelju mog prijatelja da potraži odgovor na to vječno pitanje. Odvažio se čovjek i krenuo u potragu. Zbris’o, da ne kažem, koliko ga noge nose. Doduše, nije nesretnik zbris’o nešto predaleko, al’ dovoljno daleko od mjesta prebivališta, za potrebe ove priče neka to bude Split. I, da, nije ovdje riječ o čovjeku blage ćudi, ugodne vanjštine, finih manira, nit’ dobrih namjera. Nepopravljiva bitanga je to, barem su tako svi koji ga ne vole oduvijek tvrdili, s tim da do danas ne poznam nekoga tko ga je zavolio. A na potragu za odgovorom? Na potragu ga nagnalo dokoličarenje dok je za svoj gušt bacao udicu i ribario, a naš zajednički prijatelj pravio mu društvo i stalno nešto prigovarao. Te, ne valja ovo, te, ne valja ono – tom čovjeku, da prostite, nitko i nikako da ugodi. Uto im se, kako su mi kasnije govorili, pridružio nekakav dobar čovjek iz nekog malog zabačenog mjesta, za potrebe ove priče neka to mjesto bude u Zagori.
Slušajući svakidašnju jadikovku ovog nesretnika, pozvao ih dobričina da posjete njegovo rodno zabačeno mjesto tvrdeći kako ljepšeg kraja i boljih ljudi na svijetu nema, kako će za samo nekoliko dana boravka u njegovom mjestašcu pronaći smisao svega, pa čak i života, te kako će uvidjeti da na ovome svijetu još uvijek ima – dobrote.
Dežurni grinte nije bio odveć zainteresiran za ponudu dobrog gospodina, pače, našao je vremena podsjetiti ga da je upravo Split najljepši grad na svijetu i nimalo diskretno – pozvati ga da se vrati u svoju lijepu zabit iz koje je i došao. Nepozvan. Međutim, njegov omraženi prijatelj koji će se u nastavku priče upravo odvažiti na pronalazak odgovora na vječno pitanje, odložio je udicu i krenuo se ozbiljno raspitivati o tom nadnaravnom mjestašcu i nadnaravnim pojavama u njemu. I, nije prošlo ni nekoliko dana kako me dežurni grinte pozvao da mu pravim društvo u vožnji malom cestom do Zagore kamo je trebao odvesti ovog znatiželjnog nevaljalca. I odveli mi čovjeka.

U Zagoru kao protuha, iz Zagore kao monah

To mjestašce u Zagori, za potrebe ove priče, bijaše jedno takvo prekrasno mjesto da vam je to nemoguće za prepričati. Nekom vještom putopiscu to bi, vjerojatno je, lako pošlo za perom, ali ovdje o takvom putopiscu nije riječ. Istinabog, neke prilike pojačale su dojam; em te planine, brda, što li su već, pa sunce sija, grije, pa em ti nekakvi potoci, čuješ žabe, rode, ptice, maltene kakadua čuješ.
Uglavnom, toliko o krajobrazu – iskrcali mi prijatelja mog prijatelja kod dobrog gospodina koji će ga ugostiti i zaputili se natrag u Split. Nije nam preostalo ništa drugo nego čekati rezultate duhovnog rasta u Zagori. Moj prijatelj i ja za vrijeme vožnje predviđali smo moguće ishode kao zadnji kockari, protuhe – on, tako sav nepopravljivo grintav kladio se na najcrnji scenarij, a meni sirotoj sve neke romanse i sretni krajevi se motali po glavi. Dva tjedna otkako je prijatelj mog prijatelja zbris’o u Zagoru koliko ga noge nose, u potrazi za smislom – prošla su brzo. Kako već vrijeme prolazi u prosperitetnim dijelovima svijeta kakav je ovaj; s posla na posao, pa onda opet na posao i ne zna čovjek kud bi od posla ni kud bi sa primanjima, i nije mu ni do čega, a najmanje do pjesme. Neg’, vratio se prijatelj mog prijatelja iz Zagore i meni, kurijožici staroj, nije preostalo ništa drugo nego besramno se prilijepiti mom prijatelju na dočeku koji je priredio za svog prijatelja kako bih iz prve ruke čula o promjenama koje su uslijedile. I, zaista, uslijedile su.
Čovjek je zračio aurom monaha. Nije ga zanimalo baš ništa; najnovije gradske intrige, pikanterije, rezultati utakmica, BDP, ono – baš, baš ništa, niente, nicht! Škrt na riječima, podijelio je s nama tek spoznaju. Da na ovom svijetu ljepšeg mjesta od onog u Zagori i boljih ljudi od onih tamo – nema. Onda je zaplakao. Bili smo ganuti. Jer, pred nama je stajao čovjek koji zrači dobrotom.

Anemičari prevaranti

I, tu bi priča stala da zapravo tek ne počinje. Ili barem ne doživljava svoj konačni zaplet i rasplet. Prolazili su dani, tjedni. Naš junak u potpunosti se povukao iz javnog života u Splitu. Nit’ je udičario, nit’ dokoličario. Nije ga bilo ni za čut ni za vidjet. Sve do jednog dana, a to je bilo nedavno, kako se pojavio na mjestu gdje je običavao udičariti sav onakav kakvog ga pamtimo s početka priče. Nije to bio čovjek blage ćudi, ugodne vanjštine, finih manira, nit’ dobrih namjera. O, ne. Bio je to čovjek ljut kao pas. Čovjek koji je nakon mjesec i pol dana života u zabludi kako je zapravo dobar, prosto kao jednostavna rečenica jednostavno – kolabirao.
Nakon silnih pretraga ispostavilo se kako pati od anemije. A anemija, među ostalim, uzrokuje bezvoljnost. A kad je čovjek bezvoljan tlaka mu je bit loš. Nije on nužno dobar, nego mu se neće bit ovo drugo. Uglavnom, ljudi u bijelom našem su junaku obznanili kako je za takvu krvnu sliku krivac – prehrana. Kako, pak, nikada prije nije imao problem s anemijom i dobrotom, ispostavilo se da je prehrana za njegovog boravka u Zagori oskudijevala željezom. I kako su njegov domaćin i njegovi sumještani najobičniji jedni prevaranti koji nisu nikakve dobričine, nego jedni obični anemičari! Ispostavilo se, objelodanio je to naš junak sav i dalje ljut kao pas, kako će biti da je krvna slika mještana u Zagori, a na neko vrijeme i njega samog, ujedno i slika ove bez trunke ironije prelijepe zemlje.
Dozlogrdila čovjeku, pravo mu budi, potraga za smislom, vratio se udičarenju i ribarenju, a naš zajednički prijatelj svakodnevno mu je pravio društvo u prigovaranju. Te, ne valja ovo, te, ne valja ono – tim ljudima, da prostite, nitko i nikako da ugodi. Ispostavilo se kako će biti da je krvna slika ovih dvaju ribiča ujedno i slika ove bez trunke ironije prelijepe zemlje. Tim ljudima, da prostite, nitko i nikako da ugodi.
Jer, dođe tako čovjeku ponekad il’ svakodnevno da laže sebe i sve oko sebe kako je život nevjerojatno lijepa jedna pojava. Filozof i filolog u njemu jednoglasno upadaju jedan drugome u riječ dok onaj treći, unutarnji i pravi On, nikako da dođe do riječi i naivno priupita – pa, zašto da ne?
Pratite Ines Lucić putem bloga PUNTAPETIJE i putem Facebooka .

Komentiraj