Snimat će se dokumentarac

INTERVJU Dino Sinovčić: Svi očekuju medalje, ali to mi ne stvara pritisak

Hrvatski paraolimpijac Dino Sinovčić u rujnu ove godine osvojio je zlatnu medalju na 100 m leđno u kategoriji S6 na WPS svjetskom paraplivačkom prvenstvu u Londonu i na taj način je kao prvi hrvatski sportaš sebi osigurao put na olimpijadu u Tokio iduće godine.

Ovaj 27-godišinji plivač u kolovozu prošle godine na Europskom prvenstvu u Dublinu osvojio je zlato, a to mu je bila druga medalja s europskih prvenstava nakon što je u Reykjaviku 2009. bio treći, dok je na posljednjim paraolimpijskim igrama u Rio de Janeiru u istoj disciplini bio peti.

Osim što je u posljednje dvije godine ostvario dobre sportske rezultate prošli tjedan je dao i zadnji ispit na stručnom studiju Kineziološkog fakulteta u Splitu, smjer plivanje, tako da je realnost i diploma do kraja godine.

Dino Sinovčić rođen je s dijagnozom Artrogripoza multiplex congenita koju karakterizira ukočenost više zglobova. Bolest mu nije progresivna, ovakvo stanje će ostati do kraja života, a to znači da nikada neće imati potpunu funkciju zglobova, a time su mu i mišići nogu znatno oslabljeni, skoro do razine atrofije. Ipak kada sjednete na razgovor sa ovim mladim momkom u dvije sekunde zaboravite na njegovu invalidnost, a on sam će vam istaknuti kako ima ljudi kojima je puno teže u životu nego njemu.

Tada vam postane jasno zašto se redateljica Bruna Bajić odlučila snimiti dokumentarac o njegovom životu, za koji bi prva klapa trebala pasti do kraja ovog mjeseca. Dino Sinovčić prava je inspiracija ne samo za osobe s invaliditetom, već i za one „zdrave“ dokazujući kako je invalidnost zapravo u glavi i tek jedna manja prepreka na životnom putu, ako nešto želiš ostvariti.

Kako sam kaže njegov invaliditet ga nije spriječio da ostvari sve što je sebi zacrtao u životu, položio je vozački, završio fakultet i niže zavidne sportske rezultate. U budućnosti mu je namjera raditi s djecom kao trener plivanja. Ima djevojku, živi sam i nada se da će u budućnosti osnovati obitelj, ali za sada je sport na prvom mjestu.

Zašto bi Dino mogao biti uzor ne samo osobama s invaliditeom, već i nama „zdravima“ shvatila sam nakon pet minuta razgovora, a vjerujem da će dokumentarna priča o njegovim naporima da dođe do mjesta gdje je danas u životu biti inspirativna za sve one koji misle da ne mogu naći smisao. Jer kako nam Dino sam kaže, invalidnost je samo u glavi, a na tebi je hoćeš li joj dopustiti da te limitira u životu ili ćeš joj pokazati zube. A to je Dino napravio i radi svaki dan.

Plivanjem se bavi već 15 godina, a započeo je na savjet doktora koji su mislili kako bi mu to moglo koristiti kao terapija. Međutim to rekreativno plivanje u Mornara vrlo brzo je prešlo u školu plivanja i treninge tri puta tjedno, a kako sam kaže sve ostalo je povijest.

„Počeo sam trenirati svaki dan, došla je i prva medalja, 2009 godine, prava značajna u Reykjaviku brončana medalja na 100 m leđno, a od tada sam stalni sudionik europskih i svjetskih prvenstava. Posljednje dvije godine pokazale su kako se sav trud i rad isplatio, a da nisam bio uporan ne bi bilo ni ovih rezultata.”

Jesu li ti sada očekivanja u tom sportskom smislu porasla, ne samo tvoja već i od tvojih trenera?

„Od sebe uvijek imam velika očekivanja, da nemam vjerojatno ne bi bilo ništa od mene. Moraš težiti najbolje, nadati se tome, ostvariti ne možeš uvijek ono što zacrtaš, ipak tu je i konkurencija momaka koji treniraju jednako kao i ja. Međutim nadaš se , radiš i to je jedini pravi način da se dođe do rezultata. Kako su ove posljednje dvije godine bile plodonosne tako su i očekivanja drugih porasla, pa svi očekuju da se sa svih natjecanja vračam s medaljom, što je po meni ok, ali mi ne stvara neki veliki pritisak, jer neće biti smak svijeta ako ne osvojim neku medalju. Ipak, dobro je da postoje neke tenzije da te drže na životu i da imaš razlog za trenirati i da se boriš svaki dan.“

Osobe s invaliditetom i sport, koliko vas društvo uopće prepoznaje?

„Ovisi od ljudi, netko smatra kako je to tek rekreacija za osobe s invaliditetom, dok drugi razumiju da je to vrhunski sport, jer osobe s invaliditetom moraju trenirati i više od onih bez invaliditeta. Veća je muka, veći je trud i ta dva segmenta su neusporediva jer mi u startu imamo hendikep s kojim se moramo boriti uz ulaganje truda i rada da budemo najbolji u sportu s kojim se bavimo. Na drugu stranu zdrave osobe imaju samo nadograđivati sebe i probijati svoje granice.

Treniram tri puta dnevno i devedeset posto stvari radim samo rukama, to je segment koji ljudi ne vide, a na ovaj način dolazi do puno ozljeda. Mislim da to ljudi dobro ne percipiraju. Ujedno tu je i diskriminacija o kojem nitko ne priča. Naime, sportaš bez invaliditeta ima osiguranu naknadu nakon 45 godine života i to za svaku osvojenu medalju na olimpijskim igrama, svjetskom i europskom prvenstvu. Kod osoba s invaliditetom vrednuje se samo medalja na olimpijskim igrama, a to je detalj koji mnogi ne znaju i pitanje koje nitko ne postavlja.

Iako se susrećemo s ovakvom vrstom diskriminacije na nama je da se borimo protiv toga i da svojim rezultatima promijenimo tu situaciju. Neke stvari su se poboljšale u posljednjih nekoliko godina, svijest ljudi se promijenila, ali da može bolje, može.“

Može li se osoba s invaliditetom baviti vrhunskim sportom, a da ne misli o financijama?

„Mislim da se ne mogu požaliti, imam dobru stipendiju od grada Splita, od paraolimpijskog odbora. Moram pohvaliti i da su izjednačena primanja olimpijaca, tako da nema razlike između mog svjetskog zlata i Sandre Perković na primjer, i te stvari su dobre. Imam sve što mi je potrebno od hrvatskog paraolimpijskog odbora koji mi plaća i vitaminizaciju i masaže, fizikalnu terapiju koja mi je neophodna kako bi uopće odrađivao treninge.

Što se sponzora tiče tu je malo drugačija situacija. Prošli tjedan sam se sastao sa PR menadžerom koji je bi začuđen da nemam nikoga da me vodi, posebno s obzirom na moje rezultate. Postoji mogućnost da to dignemo na neki veći nivo, pa smo dogovorili suradnju i sada krećemo tražiti sponzore, kojima ja na žalost nemam što pružiti osim oglašavanja kroz društvene mreže. Mislim da će to ipak biti dobra priča, jer smo preko našeg Saveza slabo zastupljeni, posebno sportaši iz Dalmacije.”

Ako zanemarimo segment sporta, kako je živjeti u Splitu kao osoba s invaliditetom?

„Većina osoba s invaliditetom se zatvara u svoja četiri zida i mislim da je u tome najveći problem. Prošetajte gradom i nećete ih naći puno i to je najveći problem jer misle da ne mogu ništa napraviti sa svojim životom. Veliku krivnju imaju i roditelji, koji jednostavno ne pružaju mogućnost da išta pokušaju. To je neki taj zaštitnički faktor koji na sreću nije postojao kod mojih roditelja, jer da je bilo vjerojatno ni mene ne bi bilo u ovom kontekstu. To se mora pod hitno promijeniti.

Postoji veliki broj sportskih klubova u gradu Splitu koji pružaju ne samo treniranje, već ono što je najvažnije socijalizaciju, koja će im pomoći prebroditi neke životne probleme. Naravno na njima je taj prvi korak da se priključe nekoj zajednici.“

Moram priznati da ne zvučiš kao osoba s invaliditetom, a tako se i ne ponašaš.

„Mislite zato što ne kukam. A što bih kukao, takvo je kakvo je stanje, treba se boriti s njim. Nikad se s nikim ne bih mijenjao za svoj život, niti mi je problem što sam u kolicima. Radim sve što sam zacrtao, možda čak i bolje od nekih „zdravih“ ljudi i stvarno ne znam zašto bi se žalio na išta. To je neka filozofija koja me drži cijeli život.

Uvijek sam takav, radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 položio vozački, neke normalne stvari, živim sam. Vidite li da je mene išta sputavalo u životu? Nije, zar ne.”

Koji su planovi za dalje?

„Moji planovi i u budućnosti su vezani isključivo za sport, a posebno za iduću godinu kada su Paraolimpijske igre u Tokiu. Tome se treba posvetiti sve i zato je bilo važno da u ovih posljednjih mjesec dana riješim fakultet, kako bi mirne glave mogao krenuti s pripremama. Već početkom jedanaestog kreću natjecanja svaki mjesec i pripreme. Naporno je, stalno su tu putovanja, ali navikao sam to već godinama. U početku je to bilo ‘idem malo vidjeti svijeta’, ali sada je već obaveza i napor, ali što se mora nije teško.

Ako budem ostvario još dvije godine u sportu to će biti super, jer sam već na sportskom vrhuncu, ali i nakon toga se vidim uz bazen i to trenirajući djecu plivanje. Volio bih započeti raditi s djecom bez invaliditeta, proći sve uzrasne kategorije, a nakon toga se posvetiti osobama s invaliditetom, jer sam ipak u tome cijeli život i da pokušamo stvoriti još jednog Dina Sinovčića. Znanja imam, iskustva imam, jedino je problem što se generacije mijenjaju, dolaze sve nesposobnija djeca koja rastu s mobitelima u rukama, pa stvaramo invalide od djece koja nisu invalidi.

Žena, djeca jednog dana sigurno, rekao bi 2021 godine, sve je to već posloženo, nema kod mene praznog hoda. Planiram normalan život, kojeg se priznajem pomalo i pribojavam, jer mislim da će mi biti dosadan, navikao sam na ovo ludilo.“

Jesi li bio iznenađen što netko želi snimiti dokumentarac o tvom životu?

„Mislim da mi je to prije svega bila čast, ali sam bio i iznenađen. Tko sam ja da se o meni snima dokumentarac? Ipak to je lijepa stvar, za budućnost, da nešto ostane iza mene. To je zapravo i moj cilj, da kada jednog dana odem i kada se više ne budem bavio sportom da znam da sam nešto napravio i da napravim nešto dobro za druge osobe s invaliditetom.

Smatram da sam svojim primjerom pokazao osobama s invaliditetom da se puno toga može napraviti i da je invaliditet samo u glavi. Mogu biti pozitivan primjer, jer ih na žalost nema tako puno. Intervjui, pojavljivanje u javnosti me ne zanima, ali to radim za onog malog čovjeka, osobu s invaliditetom, da se vidi i prepozna u mojoj priči i da joj bude poticaj da napravi nešto sa svojim životom. Da izađe iz kuće da nađe neki interes, da barem pokuša”, kaže nam Dino.

Dodajmo kako je odlukom tijela Hrvatskog paraolimpijskog odbora (HPO) hrvatski plivač Dino Sinovčić postao je evidentni kandidat za nastup na paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine.

Njegov trener i izbornik paraolimpijske plivačke reprezentacije Slobodan Glavčić naglasio je kako je Dino veliki profesionalac, ali i kako pripreme za Tokio počinju 4. studenog;

„S Dinom sa počeo raditi 2006. kada je imao 14 godina. Bio je željan učenja i to sam iskoristio da pravilno i do savršenstva ovlada leđnom tehnikom plivanja. Dino je veliki profesionalac. Niti jedan dogovor, niti jedan trening, niti jednu akciju nije loše odradio.Imali smo mali odmor do početka priprema za POI koje počinju 4. studenog odlaskom u Sarajevo, te odmah potom nastavljamo put Dubrovnika. Ključni dio priprema je odlazak 1. prosinca u Zagreb u trajanju od tri tjedna na treninge prevencija od ozljeda kako bi sljedeće godine Dino mogao u potpunosti ispuniti trenažni plan i program bez straha od ozljeda. Slijedeću sezonu otvara nastupom na Cro Openu u Splitu 25. i 26. siječnja”, poručio je Glavčić.

U ovom trenutku hrvatski parasport ima dva putnika na paraolimpijske igre – Dina Sinovčića i njegovog sunarodnjaka Ivana Mikulića koji je nastup u Tokiju osigurao osvojivši brončanu medalju na nedavnom Europskom parataekwondo prvenstvu u Bariju.

Komentiraj