Pokisli navijači

Jedan mali žuti kišobran: Da nam zamijeni sunce kad pada kiša

Jučer je nogometna reprezentacija odradila trening u Omišu, mnogi su zgroženi tretmanom navijača, posebno onih najmlađih, ali kao i obično – dojam je da se od šume ne vidi stablo.

Možda bi bolje bilo napisati da se od kišobrana ne vidi kiša koja pada po svima nama, ali idemo se radije koncentrirati na činjenice.

Jedna činjenica kaže da je dijelu najmlađih navijača pristup stadionu u Omišu bio iskustvo koje niti jedno dijete ne bi smjelo prolaziti – pregledavanje torbi školarcima, oduzimanje kišobrana i sličnih predmeta je doista nešto što nitko normalan ne može prožvakati bez nagona za povraćanjem ili barem gorkog okusa koji ostaje u ustima.

Druga činjenica kaže da je dobar dio njih ipak ušao s kišobranima, (što možete vidjeti u priloženoj fotogaleriji uz ovaj članak), iz čega je lako zaključiti što se dogodilo – valjda ovisno o ulazu ili zaštitaru koji je „samo radio svoj posao“ i njegovom razumu, postojali su oni koji su prerevno obavljali svoj posao i oni koji su uključili razum kod odrađivanja tog zadatka.

Trening Vatrenih u Omišu

Ono što je ključno jest činjenica po kojoj uopće postoji zakon koji u dvadeset i prvom stoljeću, u slobodnoj i demokratskoj zemlji omogućava nekoj organizaciji, pa bila ona i HNS, da svojim propisima izlazi iz granica, nećemo napisati ustava, jer to je upitno, već – zdravog razuma, i tako omogućava nekom zaštitaru oduzeti djetetu kišobran.

To bi bilo dovoljno za alarm svakome tko išta razumije o građanskim pravima i osobnim slobodama pojedinca.

Ipak, kod nas je normalno da se konzumente nogometne utakmice pretresa, da im se oduzima osobna imovina, da ih se izuva, da ih se dira po intimnim područjima, a u slučaju da se pobune radi toga – ne gine im pravosudni progon, brz i efikasan kao u nijednom drugom području djelovanja represivnog aparata u Hrvatskoj.

I nitko tu, osim male šačice navijača i novinara koji se usko bave tom tematikom ne vidi problem.

Dapače, sad kad se dogodi maltretiranje onih na koje smo svi osjetljivi, a to su djeca, onda će se vrlo lako uzrok pronaći u „huliganima“, jer nije kriv onaj koji te maltretira, kriv je onaj kojeg nasilnik koji te maltretira navede kao uzrok.

A kad smo kod uzroka, neka ne ostane bez komentara nešto što je jučer rekao Ivan Perišić – a rekao je da je vrlo važno da reprezentacija igra svugdje po Hrvatskoj, baš radi te djece, jer on se, eto sjeća koliko mu je značilo upoznati svoje idole kad je bio mali.

Pa nešto računamo, od Ivanove osme, pa do Ivanove dvadeset i druge godine, Hrvatska reprezentacija nije odigrala službenu utakmicu na Poljudu.

Možda je Ivan nekim svojim kanalima i vidio neke reprezentativce, ali oni koji su u tih 14 godina razmaka od curica i dječaka postajali odrasli ljudi nisu baš imali prigodu vidjeti svoje idole.

Rekao je Ivan još – želja nam je da igramo svugdje, i nadamo se da će se to sve riješiti,  znamo svi što se sve događalo.

Iskreno se nadamo da je Ivan mislio na stvarni uzrok – činjenicu da je za hrvatske nogometne vlastodršce Split već desetljećima jednostavno – nepoželjan grad. I da je sve ono što se događalo kasnije samo posljedica tog odnosa.

A danas valjda neće padati kiša u Omišu, jer djeca Dalmacije su zaslužila osjetiti malo topline od onih koje toliko nesebično vole.

Komentiraj