kako smo sustavno uništeni od idiota

Plastikonostalgija

KK Split i Zadar odigrali su danas derbi hrvatskog prvenstva, utakmica je to koja će uvijek biti derbi, ma u kojem stanju bila ova dva kluba, vrhunski je to opisao danas u svojoj kolumni za Telesport kolega Bernard Jurišić.

Utakmica je okončana pobjedom Zadra 80-67, a kvaliteta košarke je takva da smo s nekim starijim kolegama komentirali kako nam je puno brže izgledala momčad Jugoplastike od prije trideset godina na jutros odgledanim isječcima iz te slavne 1989-e.

Nije fer uspoređivati to sve skupa, ali činjenica je da je klub kojeg danas gledamo taj isti, ma kako se zvao, i ma kako teško nekima bilo preko usta ili tipkovnice prevaliti to „Jugoplastika“.

Nostalgični smo prema tim vremenima, i da ne bude zabune, isključivo govorimo o sportu, i uz sve objektivne okolnosti, ne možemo prihvatiti da se tada moglo, a danas ne može barem približno dobro.

GALERIJA: Rađa i Maljković izmamili suze na jubileju Jugoplastike

Slušali smo i nadahnut govor gradonačelnika Andra Krstulovića Opare jutros na promociji knjige „Prvoplastika“ genijalnog Marija Garbera, i bio bi to krasan govor, samo da možemo dijeliti njegov optimizam što se košarke u Splitu tiče.

Spomenuo je gradonačelnik 24 milijuna kuna koje je Grad Split odvojio za košarkaškog giganta s Gripa, spomenuo je puste stotine tisuće kuna uložene u parket, rasvjetu, i šminkanje dvorane, a nas je to neizbježno podsjetilo na – pituravanje.

I ne mislimo pritom na pituravanje onog murala, kojeg je po svim pravilima struke vjerojatno i trebalo prepiturat, jer mu tamo nije bilo mjesto, ali ponekad doista treba imati takta, pa prvo prepiturat sve one doista ružne i odvratne grafite kojih je puna gradska jezgra, pa nitko ne bi imao ništa protiv da se ukloni i taj, koji je mogao dobiti primjerenije i bolje mjesto u gradu.

Mislimo prvenstveno na uzaludno šminkanje, i trošenje novca na projekte koje vode ljudi koji bi u vrijeme kad su klub vodili ljudi kao Njegovan, Milas, Sabalić, Nikolić, Bilić, Jerkov, Macura, Maljković, mogli biti samo njegovi pretplatnici, jer valjda vole košarku.

Politika je ta koja vodi sport u ovoj zemlji i sve je prilagođeno njoj.

Torcida je jučer poslala poruku političarima o Jugoplastici na sjeveru Poljuda, nakon toga su tužno i na sigurno zavapili „Ajmo Žuti“, a njihovi prijatelji iz Tornada su oko košarke puno direktniji, pa su danas na Gripama opet skandirali ono svoje standardno „HDZ, pe..ri – košarku ste sj…li!“

Splitski dnevnik

Veliki novci troše se na pituravanje, a na supstancu, na sustav, trenere, suce, lige i školski sport – onoliko koliko se mora da bi se imalo šta pituravat.

Taj detalj s muralom Jugoplastike (i MIS-a, što mnogi preskaču) je taknuo u žicu ljude koji pamte Jugoplastiku.

Izazvalo je to burne reakcije, taman u trenutku dok se obilježava tih 30 godina od kad se skupina golobradih tipova sa splitskih ulica, potpomognuta nekim iskusnijim ljudima sa strane, čiju se pomoć nitko nije libio pitati, popela na krov Europe.

Treba napomenuti da su sudjelovali u izgradnji te Jugoplastike i ljudi iz Zadra, od Slavka Trninića i Kreše Ćosića (da ne idemo dalje u povijest), pa Beograda iz kojeg su pomogli Moka Slavnić, Aco Nikolić, a na koncu i sam Božidar Maljković, i još mnogih drugih centara, dok danas čak i viđeniji Splićani bježe od Gripa.

Netko je za to kriv, a nije teško dokazati da neće biti drugačije dok god klub vodi politika, ma koliko (našeg, nemojmo to nikad zaboraviti) novca ulagala u njega.

Naslov Plastikonostalgija nismo slučajno odabrali, jer nezgodno je spominjati jugonostalgiju, a treba spomenuti da je naslov knjige „Prvoplastika“ odabran jer je klub s Gripa dugo pratio nadimak „Drugoplastika“, zbog svih mogućih srebrnih medalja osvojenih u prošlosti.

S kolegama smo pokušavali dati novi nadimak, a osjećaja smo da je ta plastika, naizgled nerazgradiva i neuništiva na koncu pretvorena u neki toliko čudan materijal, da smo doista nostalgični za tom nekadašnjom plastikom, pa bila ona i s juga ili iz bivše Juge.

Zanimljivo je i povući paralelu s medijskim praćenjem pojava u našem sportu, jer sjetimo se onog famoznog kredita za kojeg je Grad jamčio Hajduku, a kojeg je klub s Poljuda vratio, sve s kamatama.

Pročitali smo hrpu članaka o tome koliko se vrtića moglo sagraditi, koliko opreme za bolnice moglo nabaviti isvakakva plakanja oko bacanja našeg novca.

A o ovoj cifri koju smo čuli danas na splitskom medicinskom fakultetu iz usta samog gradonačelnik – ni riječi.

Pokušali su zajahati na valu plastikonostalgije i opozicijski političari, pa smo čuli i suludi prijedlog da se klub ponovo nazove „Jugoplastika“, što je dokaz da alternativa političarima nikako ne mogu biti drugi političari, jer dalje od pituravanja i simbola oni ne znaju ići.

Splitski dnevnik

I ne bi nama smetalo da se tako zove, samo da klub s Gripa to zasluži, ali ostavite to ime u prošlosti, da ga se sjećamo sa suzom u oku, kao lijepu uspomenu iz boljih (sportskih) vremena.

Klub s Gripa možda treba privatizirati, možda ga treba i ostaviti u vlasništvu današnjeg vlasnika, ali u svakom slučaju, tim klubom moraju upravljati ljudi koji znaju nešto o sportu i o košarci, ljudi koji će imati dugoročnu viziju, i koji će se uhvatiti rudnika, sportskog rudnika, a ne pituravanja.

U ovom gradu ima takvih ljudi, a ako ih i nema dovoljno, možda je vrijeme da se (opet) pozove nekoga sa strane.

Jer danas bi bili sretni samo da za nemale novce koji se iz javnih izvora odvajaju za košarku dobijemo barem dio onog što plaćamo. Pa neka bude i Drugoplastika, samo da bude na tragu onog što svi znamo da se može.

Jer može se, dišpeta i ljubavi ne nedostaje.

A možda smo zapravo opet naivni, možda je Mario Garber bio na pravom tragu kad je svojedobno odlučio otići nekoliko godina na svjetionik i odvojiti se od svega.

Komentiraj