urednički komentar

Sve je super i sve je za pet

Pustite nas da radimo i vidjet ćete da smo iskreni u svojim namjerama, otprilike su riječi Marijana Kustića nakon onog sad već legendarnog sastanka na Poljudu, koji će u povijesti za jedne biti upamćen kao sastanak pomirenja, a za druge kao sastanak na kojem su Hajduk, Split i Dalmacija poniženi do kraja i stavljeni u poziciju vječne provincije.

Hrvatska je doista jedna posebna zemlja, zemlja u kojoj je Orwellova „1984“ možda došla najbliže svojem ostvarenju. Zemlja je to u kojem su vijest sisate prodavačice voća, u kojoj se teško dirnuti u korupciju, jer se upada u logički paradoks u kojem napadate temelje cijelog državnog sustava, zemlja je to u kojoj je dojam puno važniji od sadržaja.

Prije gotovo dva mjeseca smo objavili analizu Hajdukovih zahtjeva prema HNS-u, u međuvremenu je svima postalo jasno da je ona „glasna manjina“ kako medijski sluge Mordora uporno nazivaju ljude koji se ne mire sa stanjem u hrvatskom nogometu (a ne nazivaju ih tako samo radi nogometa, to je valjda isto tako svima jasno) bila potpuno u pravu kada je tvrdila da je cijela predstava režirana samo da bi se na Poljudu dogodio predizborni skup vladajuće stranke.

Utakmica će se odigrati, pomirbe sjevera i juga neće biti, jer sukoba sjevera i juga uopće nema, neka i to bude svakome jasno, jer postoji samo sukob onih koji nogomet drže sredstvom za postizanje osobnih financijskih ili političkih (sad se i mi malo pravimo naivni pa odvajamo te dvije stvari) ciljeva, te onih koji žele nogomet čist od politike i financijskih malverzacija.

HNS jaše dalje: Od zaključaka ostalo samo mrtvo slovo na papiru

Mediji su složni – Hrvatska mora igrati u Splitu, Split voli Hrvatsku, ulaznice su razgrabljene, a da Poljud prima i sto tisuća ljudi, bio bi krcat.

I ništa sporno u tome nema – idemo to sad lijepo secirati.

Prvo i osnovno – da Hrvatska mora igrati (i) u Splitu je jedan od najvažnijih motiva onih koji su protiv ove strukture u HNS-u i koji su u međuvremenu počeli bojkotirati hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Split voli Hrvatsku – pa to je valjda preglupo uopće analizirati, baš kao što je zapravo pokvareno, nisko i prljavo ikad tako nešto uopće dovesti u pitanje, problem je samo u tome što nas sad u to pokušavaju uvjeriti isti oni koji su godinama spominjali Orjunaše i mrzitelje svega hrvatskog.

Ulaznice su razgrabljene, to je činjenica, ali je isto tako činjenica da nikad nećemo do kraja saznati na koji način, koliko ulaznica ni gdje su završile, jer samo potpuni naivac može misliti da se tridesetak tisuća ulaznica prodalo u slobodnoj prodaji.

Da Poljud prima sto tisuća ljudi, Poljud bi bio krcat i prije deset ili dvadeset godina kad na njemu igra reprezentacija, baš kao što je uglavnom i bio krcat u onim rijetkim prigodama kad je igrala, za razliku od stadiona na kojem je redovito igrala u tom periodu.

Gdje je problem u svemu ovome?

Pa problem je, i to osnovni – što se ama baš ništa nije promijenilo, ma koliko nas medijska mainstream slika koju uporno slikaju vrijedni pregaoci uvjeravala drugačije.

I nećemo uopće o dojmu koji imamo i činjenicama kojih smo svjesni, a to je da i dalje postoji ogroman broj ljudi u cijeloj Hrvatskoj koji HNS smatra najobičnijom ispostavom političko kriminalnog miljea, nego ćemo samo napomenuti kako smo od policije saznali da će sljedećih dana biti pojačano prisustvo policijskih službenika na svim važnijim punktovima u Splitu, kako smo saznali da će postojati više kontrolnih punktova za ulazak na stadion i puno još toga veseloga, čega bi se svaki normalan građanin jedne slobodne zemlje grozio.

Ali nema nikih problema, u međuvremenu su nas uvjerili da je normalno da se ljude pretresa po nekoliko puta, normalno je da ih se legitimira, normalno je da ne možete kupiti ulaznicu bez da pristanete na svako moguće kršenje privatnosti, normalno je da se odreknete slobode kretanja, sve zato jer postoje neki tamo zli huligani koji bi, ma zamislite vi divljaka, mogli vrijeđati dužnosnike HNS-a, političare u loži, ili nedajbože igrače na terenu.

A ono najgore – da zapale neku baklju, to nećemo ni spominjati.

Podsjetit ćemo ovdje i sad, da je svojedobno, na onoj legendarnoj utakmici protiv Italije prije ravno 24 godine, na Poljudu upriličena jedna od najvećih bakljada ikad, a zapaljene su, nimalo slučajno, u trenutku dok je u ložu ulazio predsjednik Tuđman.

Tada je to bio spektakl, u kojem su na svoj način, kažu upućeni, prste imale službe sigurnosti.

Ako napišemo da imamo dojam da će utakmica Hrvatske i Mađarske na Poljudu biti doktorska disertacija istih tih službi, mislimo da doista nećemo puno pogriješiti.

Nije nam jasno samo jedno – ako vlada idila i ljubav o kojoj čitamo već tjednima, čemu onda sve to?

Komentiraj