otvoreno o svim problemima splitske bolnice

INTERVJU Julije Meštrović: “Naravno da među ljudima postoje oni koji su ljubazni i oni koji su manje ljubazni, tako je i među liječnicima”

Ravnatelj splitske bolnice Julije Meštrović posljednja tri mjeseca upravlja ovom drugom najvećom zdravstvenom ustanovom u Hrvatskoj kojoj gravitira oko milijun pacijenata.

Meštrović je pedijatar koji je splitsku bolnicu vodio od polovice kolovoza, kada je iznenada na gradskoj plaži od srčanog udara preminuo dotadašnji ravnatelj, dječji kirurg Ivo Jurić. Do tada je bio zamjenik ravnatelja i “čovjek iz sjene” koji je usko surađivao s ravnateljem i bio upoznat sa svim segmentima upravljanja, kako i sam kaže.

Na mjesto zamjenika došao je s funkcije predstojnika Klinike za dječje bolesti koja je nakon njegovog upravljanja postala referentni centar za cijelu Hrvatsku. Oženjen za neuropedijatricu s kojom je proveo i pola radnog vijeka na istom odjelu, kaže da s njenim razumijevanjem uspješno usklađuje posao i obitelj.

“Zajedno svako jutro idemo na posao, a vraćamo se kako stignemo, a budući da je ona liječnik, imam sreću da joj ne moram ništa objašnjavati. Nije mi lako, nije mi ni teško, ja sam sretan čovjek. Radim ono što volim, a raditi za bolnicu je čast i  privilegija, ja sam to želio i dobio i radit ću za nju sve što ja mogu”, rekao nam je Meštrović kada smo ga pitali da nam se ukratko predstavi.

Kao pedijatar radi od kraja 1989. godine, a ističe kako je sretan što je pedijatar i što je imao sreću da dobije specijalizaciju koju je želio, a pedijatriji je posvetio svoj život.

“Osnovao sam Odjel za intenzivno liječenje djece, koji je sada Zavod za intenzivnu pedijatriju i koji je postao referentni centar Ministarstva zdravstva za hitnu pedijatriju što je neočekivano i nevjerojatno. Ako postoji čovjeku nešto što mu je životno djelo, onda recimo da je to moje životno djelo”, rekao nam je na početku razgovora Meštrović koji je pristao da nam bez zadrške odgovori na neke od primjedbi pacijenata na rad bolnice, ali i na rad osoblja.

Splitska bolnica, kao i sve druge u Hrvatskoj muku muči s nedostatkom osoblja i liječnika specijalista, a njoj gravitira oko milijun pacijenata godišnje. Nisu to male brojke, pa smo ravnatelja na početku pitali, može li se splitski KBC uopće nositi s takvim pritiskom?

– Naša bolnica se dosta dobro nosi sa svim tim, kada čovjek procijeni mogućnosti i potrebe onda mi možemo reći da radimo izvanredno, bez imalo skromnosti. Broj naših liječnika i medicinskih sestara i ostalog osoblja u odnosu na broj stanovnika koji se liječe u ovoj bolnici je takav da mi možemo reći da sve naše zdravstveno i nezdravstveno osoblje radi puno. Imamo sreću da većina naših zdravstvenih radnika ne razmišlja o standardima po kojima bi se trebalo raditi. Mislim na broj pacijenata koji bi neki kardiolog smio, a ne samo mogao obraditi u tijeku dana. Mi to ne brojimo, radimo koliko god možemo i kolege rade dok je zadnji bolesnik u čekaonici. Ne radimo da bi zadovoljili normu ili da bi zaradili plaću, već da bi zadovoljili naše bolesnike . Mislim da to dovoljno govori o odnosu osoblja prema bolesnicima.

Što je s predugim listama čekanja na koje pacijenti imaju najviše primjedbi?

– Liste čekanja su preduge, priznajem, o tome ne treba ni govoriti. Ako je netko nesretan zbog toga onda smo to i mi. Ne želimo da liste čekanja budu duge, ali imamo broj liječnika specijalista i imamo potrebe kakve jesu. Jednostavno se ne može napraviti drugačije. Ako imate magnetnu rezonancu, ova jedna koju smo imali do sada i ako ona počinje raditi ujutro od sedam i radi do 22 sata, to je vrijeme rada koje ne radi ni jedan drugi MR u Hrvatskoj. Tako se radi već 10 godina, mi možemo biti sretni kada dođemo svako jutro da ona radi. To govorimo o uređaju, a isto vam je i s ljudima. Međutim, uređaj možete na neko vrijeme isključiti da se ne pregrije, a ljudi rade ne gledajući koliko su umorni, nego rade do kraja da bi napravili sve koliko je to moguće. Pa dolaze ranije i odlaze kasnije i prekovremeni sati se ne upisuju.

Predugo čekanje u bolničkim ambulantama i na Hitnom prijemu, također je jedna od najčešćih primjedbi pacijenata.

– Predugo čekanje, samo iz jednog te istog razloga. Kada bismo mi imali više osoblja, ambulanta koja radi ujutro mogla bi raditi i popodne. Nije ona popodne zatvorena jer ljudi žele isključivo raditi kroz jutro, nego mi nemamo dovoljan broj specijalista koji bi mogli raditi i popodne. Naše kirurške dvorane koje rade ujutro mogu raditi i popodne, ali mi nemamo dovoljan broj anesteziologa da bi radili popodne. O svemu smo razmišljali, o svim mogućnostima, nastojimo sve naše kapacitete aktivirati, da bi bolnica radila i pružila uslugu pacijentima koliko je god to više moguće. Ali jednostavno, to zbog nedostatka osoblja ne možemo.

Zašto nemate dovoljno sestara u bolnici ?

– Zato što se ne raspisuje dovoljno natječaja za sestre, a i kada se raspiše nema dovoljno kandidata. Radimo na tome i donesena je odluka Upravnog vijeća da će se raspisati veći broj natječaja i nastojat ćemo da sistematski primamo sestre u bolnicu.

Nedostatak osnovnih higijenskih potrepština na odjelima, ali i nedostatak tople vode, tek su neka od pitanja koja također traže odgovor.

– Znam za taj problem s toplom vodom, to se osobito događa na Klinici za pulmologiju i ponekad na Križinama, ali je problem u instalacijama, a da bi ih uredili, onako kako je to potrebno, onda to zahtijeva velika ulaganja. Imamo procjene naše tehničke službe gdje su te zapreke i kako bi se one mogle otkloniti. Naime, ta topla voda dođe do odjela, ali treba neko vrijeme da dođe do slavine. Važno je da građani znaju da nismo nemarni, da želimo sve najbolje, tu smo da služimo građanima i da pomognemo onima koji su bolesni. Ako negdje nema tople vode nije to zbog toga što smo nemarni, niti jer nama nije stalo, niti jer se čovjek bavi nečim drugim, samo razmišljamo o pacijentima. Priznajem, ni higijenskih potrepština ponekad nema, ja se ispričavam ako se to ponekad nekome dogodi, ali to nastojimo odmah riješiti.

Što je s Klinikom za dječje bolesti? Roditelji čija djeca su na Pulmologiji kažu kako je tek jedan kisik u sobi, da se sestre moraju snalaziti kako znaju i mogu?

– Pa ja vam moram reći da nije baš tako, budući da sam ja pedijatar. Uvijek vam u životu postoje neke neplanirane situacije. Iako mi imamo pripremljene mogućnosti za većinu situacija, ponekad se dogode neke izvanredne i neuobičajene, poput ovogodišnje epidemije gripe. Potrebe za nekim vrstama liječenja su tada višestruko veće od uobičajenih. Teško je tada imati pripravnu i na redoviti način opskrbljivano sve ono kako to je inače uobičajeno. Pa prema tome, ako se ponekad nekome treba davati i kisik iz boce, jer nema dovoljno priključnica za kisik, a mi na pedijatriji imamo toga puno, ja to dobro znam, ponekad se nešto mora napraviti i drugačije i to se i napravi. Moramo pacijentima pomoći, a onome tko treba kisik on će ga dobiti iz sustava ili boce, nije sve uvijek idealno.

Znamo da ne može sve biti idealno, ali mora li to biti tako ?

– Naši zidovi nisu svi oličeni, naši podovi nisu svi idealno ravni, ali je važno da bolesniku damo ono što mu treba. Nemamo dovoljno sestara, jasno mi je, nije sve idealno i to mi je jasno, ali ja svaku nedjelju obilazim bolnicu, kako na Križinama, tako i Firule, sve odjele, vidim i znam kako se radi. Vidim i znam kako je teško, kolike su potrebe naših bolesnika, ali i koliko je teško našim zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima da našim bolesnicima daju sve ono što im je potrebno, a žele.

Neljubaznost doktora i medicinskih sestara jedan je od glavnih problema pacijenata koji leže na odjelima. Jasno je svima kako osoblja nedostaje, ali u toj situaciji jedna lijepa riječ puno bi toga za njih promijenila, kažu pacijenti.

– Ljudi moraju općenito biti jedni prema drugima ljubazni i doktori i sestre s pacijentima i obrnuto. Naravno da u tom odnosu je odgovornost na osoblju i ne možemo ga prebacivati na pacijenta i to je potpuno jasno. Bolesnik je bolestan, dolazi zbog potrebe, ne zbog hira, i prema tome se treba odnositi ozbiljno, stručno i profesionalno. Nemojte misliti da ovo o čemu govorimo nije tema u bolnici ili da mi toga nismo svjesni i da o tome ne razgovaramo. Najčešće nije to neljubaznost, već nedovoljna posvećenost bolesniku u tom trenutku kada netko nema vremena razgovarati i razložiti ono koliko to pacijentu u tom trenutku treba. Uvijek se vraćamo na isti problem, naravno da među ljudima postoje oni koji su ljubazni i oni koji su manje ljubazni, tako je i među liječnicima. Da bismo prebrodili i tu problematiku započeli smo pripremu za jednu edukaciju cijelog osoblja na komunikaciji. Na tome radi profesorica Dolores Biočina koja je vrsna stručnjakinja u tom području. Treba znati i komunicirati, netko je suosjećajan, ali ne zna to izraziti.

Što je s korupcijom ? To je tema koja se vezala za splitsku bolnicu posljednjih mjeseci iako je to boljka svih hrvatskih zdravstvenih ustanova.

– Dakle , radio sam na odjelu na kojem je bilo zabranjeno donijeti kutiju keksa, ne nekome ponaosob nego osoblju, zabranjeno. Tako smo radili i tako radimo i danas, besprijekorno. Toliko o mom odnosu prema korupciji. Ja sam bio pročelnik tog odjela, ali o tome smo se dogovorili zajednički i zajednički smo to provodili. Mislim da ovome ne moram ništa dodati. Individualno ponašanje da, ali pravila su jasna. Uopće je tragično da se ovo pitanje mora postaviti, ali živimo u realnom svijetu i ono se mora postaviti.

Mislite li da je greška i pacijenata koji po navici nešto donose liječnicima?

– Oni po navici ne bi trebali ništa donositi, a liječnici i sestre bi ih trebali vratiti s onim što su donijeli i za deset dana bi se uspostavio blaženi mir i red.

Jeste li ste očekivali da će biti ovako teško kada ste preuzimali funkciju ravnatelja?

– Danas, kao što sam nekada radio za pedijatriju, odnosno za svoj odjel, tako i radim za bolnicu. Dat ću sve koliko je u mojoj moći da bolnica bude bolja. Kada sam došao na ovu funkciju znao sam što me čeka, s obzirom na to da smo ravnatelj Jurić i ja radili sve ravnopravno. Za mene nema tajni ni novosti, pa mi nije bilo teško preuzeti ovu funkciju. Velika je bila sreća da sam usko surađivao s ravnateljem jer smo započeli mnogo projekata, koje sam većinom sam vodio, pa sam samo nastavio to raditi. Ipak kada krenete u provedbe projekata naiđete na mnoštvo neplaniranih problema i toga je toliko puno da zaista moram imati puno strpljenja i energije, ali i razumijevanja da bi to prebrodio. Naravno, zahvalan sam što imam dobre suradnike, od liječnika do medicinskih sestara, pa sve do članova Uprave i ravnateljstva.

Komentiraj