"pahuljice u plavom"

Ispovijest iz splitskog KBC-a: “Šta sam doživio, to se ne može ispričat, to su emocije koje čovik ne može zaboravit…”

Obično se čovjeku, kad ide u bolnicu na najobičniji pregled, nekome u posjetu, ili nešto treće, stisne želudac, osjeti knedlu u grlu ili nešto slično. Jer, nikad ne znaš što se može zakomplicirati iako se radilo o najobičnijem zahvatu, u čekaonici se naslušaš takvih priča da bi iz iste te bolnice najradije pobjegao glavom bez obzira.

Rijetko kad čovjek naiđe na nekoga tko je u potpunosti zadovoljan uslugom. A mi ljudi smo takvi da nam svaka glupost smeta, te dugo se čeka, doktori se drže kao da su Bogom dani, sestre su bezobrazne, ovakve onakve, sve to se da čuti u pričama u kojima se spominje bolnicu. Naravno da ima i onih koji su zadovoljni, kojima je sve obavljeno po PS-u. No, takve se rijetko čuje. Ne kažemo da ih nema, no valjda se glas takvih slabije čuje.

Junak naše priče zove se Ivica Šalov, ima 67 godina i dolazi iz Trogira. Čovjek nepušač, ne pije, uvijek zdrav, završi jednog dana na Firulama. I ima samo riječi hvale za osoblje s kojim se družio 31 dan. Iako su nade da izađe iz bolnice bile male, prošao je sve nedaće i izašao svojoj kući.

“Pahuljice u plavom, uvik tamo gdje treba”

“U drugi mjesec me primilo hitno na kardiokirurgiju na Firulama gdje su me operirali i tri puta me oživljavali. Bila je teška situacija, čak su mi rekli ženi i sinu da kupe crninu, da nema od mene ništa”, kazuje nam Ivica na početku priče.

“I kad sam se vratio iz narkoze, odveli su me na intenzivnu njegu, na toj intenzivnoj njezi su se sestre, ne samo prema meni, nego prema svim pacijentima ponašale tako odgovorno, tako ljudski da je to meni bilo neshvatljivo jer sam ima puno negativnih iskustava sa sestrama na šalterima, tako da sam se pozitivno iznenadio kako se te žene, najprije sa ljudske strane, a zatim sa profesionalne, odnose prema svojim pacijentima. Ja sam ih čak nazva, i u razgovoru s njima sam otvoreno reka, da su pahuljice u plavom, znači nevidljive, a uvik su tamo gdje treba biti”, priča nam dalje.

Kako kaže, doktori koji su ga vodili, dolazili su i kad ne treba samo da bi se uvjerili da je dobro, pitali kako se osjeća, a isto tako i sestre.

“Kad bi neko ima temperaturu prominili bi ga, a da ne govorim o tome kad bi neko ima stolicu, tako da iman jedno pozitivno iskustvo, i reka sam da ću ako ikad budem ima mogućnosti ih pohvalit preko medija, to su zaslužili i treba razbit onu famu o medicinskim sestrama da su neuljudne, da su ovakve, da su onakve. Naši doktori, koji su vršili zahvat na meni, to su tako stručni mladi ljudi do 40 godina da je šteta šta ih ne šalju vani na specijalizaciju.”

Kako nam je kazao, u bolnici je ležao ravno 31 dan, a kada se morao napokon dignuti iz kreveta – morao je opet učiti hodati. A dok je nam je pričao kako mu je prošla noć kada se probudio iz narkoze, savladale su ga suze.

“Srce mi došlo na 20 posto”

“Šta sam doživio, to se ne može ni ispričat jer kad sam došao tu noć, kad sam se vraća iz narkoze, sestra je pola noći sidila kraj mene i držala me za ruku. To su emocije koje čovik ne može zaboravit, koje možda nije doživija do tad, možda sam ja taj momenat, znam da sam joj govorija kad sam se vraća da su me isikli, i onda kad te neko koga nikad u životu nisi vidio, i možda nikad više nećeš vidit cilu noć drži za ruku, u trenutku kada ti je najkritičnije u životu, to treba vratit na neki način. Nisu sve sestre iste, ja znam da je nas puno povrijeđeno kad dođemo na šalter, pa te ne primi, pa te odbije, pa neće da ti da informaciju, ali na ovom odjelu di sam ja bio, triba im dognit spomenik”, ispričao nam je u suzama sugovornik.

“Bila su tri doktora koja su me pregledavala dr. Nenadić, dr. Vojković i jedan iz Zagreba. Oni jesu doktori, profesionalni su, ali su pokazali i ljudsku stranu”, kazao nam je dalje.

Ivica Šalov u bolnici je završio jer mu je “srce toliko oslabilo da je došlo na 20 posto”, nije mogao disati, a kada je došao na hitnu u Trogiru brzo je prevezen na Firule i tamo operiran.

“Nikad nisam imao zdravstvenih problema, nikakvih i odjednom završim u bolnici. I sad kad se sjetim, emocije me povuku, proša sam svašta u životu, i rat i prijatelje pokapa, ali toliko te dobrote nisam osjetio dok nisam gore bio. Možda ja sad to drugačije gledam jer mi se radilo o tome oću li ja ostat živ ili neću, ali nije to, nije da osjećam neki sentiment prema njima, ali pokazali su profesionalizam i ljudskost, ljudskost šta je najbitnije”, zaključio je svoju priču Ivica Šalov.

Komentiraj