izazovi novih vremena

Ispovijesti mama iz Splita: “Vrhunac mi je bio kad sam vidila kako igraju ‘Čovječe, ne ljuti se’, prodimila sam”

Nije ništa neobično da dođete kod nekoga doma i vidite recimo dvoje, troje djece, kako sjede jedan do drugoga na kauču, bulje svaki u svoj mobitel, slušalice u ušima, nema nikakve komunikacije među njima. Jedan igra igrice, drugi se dopisuje, treći gleda crtić. Tako danas izgleda “igra” kod novih generacija.

Svoja iskustva s nama su podijelile dvije sugrađanke, 40-godišnja Ivana (majka jednog 6-godišnjaka) i 35-godišnja Petra (majka školarca i dvogodišnjaka).

“Ok, to su nove generacije, rođene s mobitelima i tabletima i to nije ništa čudno. Ali kad se samo sjetim svoga djetinjstva, nismo imali ništa, a zapravo smo imali sve. Uglavnom smo bili vanka, na svježem zraku. Svakodnevno smo se igrali kukala, grupa traži grupu, zoge, preskakanja vijače, preskakali laštik, izmišljali smo igre. Najvažnije je bilo na brzinu napisat domaći rad i trk vanka. Nije bilo puno izbora, postojale su recimo dvi vrste bicikle- BMX i Pony. I kad bi ti se probušila guma, mora si čekat misec dana dok ti je neko od starijih ne zakrpi ili kupi eventualno novu”, priča nam Ivana.

Danas su trgovine pune svega, igračaka raznih, jeftinijih i skupljih, kojima je jedna stvar zajednička- djeca se njima zabavljaju dan – dva, a onda padaju u zaborav, dok ih se jednom slučajno ne izvuče ili dok roditelji ne odluče da je vrijeme da se to nekome da ili baci u smeće, e u tom trenutku je baš ta igračka super važna.

“Evo moj sin nema šta nema, a svako malo izjavi- meni je dosadno! Znači, ima tablet, playstation, razne društvene igre, autiće, bagere, kamione,… da ne nabrajam dalje, a on meni kaže da mu je dosadno. Evo recimo izašla je igračka Nado, ajde kupimo je. Pa treba uzet još jednu jer je drugog oblika i boje, pa treba arena za to… Igrao se s tim tjedan- možda dva i sad samo kupi prašinu. U naše vrijeme nije ni bilo igračaka za kupit, ali nisu nam ni trebale. Sjećam se da sam imala punu kutiju igračkica iz kinder jaja i satima bi se s njima igrala. Neću nikad zaboravit, kad mi je u 3. ili 4. razredu triba krep papir za likovni, za izrađivat nekakvo cvijeće, mater je obašla pola grada da bi to našla. Danas uđi u bilo koji dućan, i nema čega nema”, priča nam dalje Ivana.

“Svi moji prijatelji to imaju”

“Mlađi još uvijek nema pojma koja igračka se njemu sviđa u smislu da dođemo u trgovinu pa me vuče za rukav i gnjavi da mu kupim baš tu i tu. Sa starijim je već totalno drugačija priča. On doslovno zna u kojoj trgovini ima igračka koju želi i koja mu se baš jako, jako (njegovim riječima) sviđa i s kojom će se jako puno igrati s prijateljima. I onda dolazi ona ključna izjava: “Svi moji prijatelji je imaju, trebam i ja jer se inače ne mogu igrati s njima”, priča nam mama Petra svoje iskustvo pa nastavlja.

“Vraćam se opet na svog osmogodišnjaka. Nedavno je bio na rođendanu kod prijatelja u stanu. Na moje pitanje kako je bilo i što su radili 2 i pol sata koliko je trajao rođendan odgovorio mi je da mu je bilo dosadno, osim kad je bila torta. Na moje čuđenje ‘kako dosadno?’, sin mi je lijepo objasnio da su igrali Playstation i da on nije znao pa su mu se čak i rugali. Momentalno sam pošizila. Rugati se jer nema PS ili mobitel, pa kako roditelji odgajaju djecu?!”

Kako su nam kazale, nekada je bilo dovoljno imati krede u boji i zabavi ne bi bilo kraja.

“Doduše, u naše vrijeme si se mogao igrat vanka, bilo je masu dice na ulici, nije bilo toliko prometa i nije bilo straha od ničega. Danas ti dijete ne možeš pustit samo, pogotovo ako živiš bliže gradu, jer je sve puno auta i ljudi koji voze ko luđaci, da ne govorimo da se oko zgrada i nemaju di igrat. Sve je pretvoreno u parkirališta. Moraš u biti ići u parkić, a ja svog sina recimo ne mogu pustit samog”, kazuje nam dalje.

Kako se igra normalni “Čovječe, ne ljuti se”

Činjenica je da su se vremena promijenila, no djeca danas već sa dvije godine znaju na mobitelu bez problema naći YouTube i upalit crtić koji žele.

“Vrhunac mi je bio kad sam našla sestrinog sina i njegove prijateljice kako igraju ‘Čovječe ne ljuti se’ ispred kuće. To ne bi samo po sebi bilo ni malo čudno da nisu igrali online, jedan protiv drugog. E to je bio moment kad sam prodimila i isključila im internet. Onda su me u čudu gledali zašto sam to učinila. Pa sam im objasnila da to mogu radit tako da uzmu pravi ‘Čovječe’ i igraju normalno, a ne preko mobitela. A kako nisu više imali mobilnih podataka, a Wi-Fi je bio isključen, nije im preostalo ništa drugo nego zaista uzet u ruku društvenu igru i igrat. I došli su na moje, da je zabavnije ovako, tako da redovito igramo Čovječe, Uno, Monopoly i razne druge igre”, zaključila je Ivana svoju priču.

Mnogi roditelji da udovolje djetetu daju mu u ruke mobitel ili tablet, nekad da bi uspjeli nešto napraviti po kući, nekad da u miru mogu popiti kavu. No, često im se to obije o glavu.

“Moje dijete nema PS i neću mu ga sigurno u dogledno vrijeme kupiti, on ne zna baratati joystikom i ne zna koje su igrice in. Nema mobitel i 150 igrica na njemu. Nema ni pametni sat da ga lociram kad izađe u dvorište.

Moj sin ima biciklu, romobil, skejt, sva ta čuda koja su namijenjena da se polomi (kako mi neki prigovaraju) jer ja baš želim da mi se dijete polomi umjesto da mu dam mobitel ili tablet u ruke gdje je sasvim siguran od bilo kakvih ozljeda.

Najlakše je ditetu tutnit tablet u ruke i igraj se satima i budi kuco umjesto da i ono malo vremena koje imamo između posla i kućanskih poslova uzmemo dijete za ruku i odvedemo ga u park, na plažu, ma i ostanemo doma i zaigramo koju društvenu igru, karte, slažemo puzzle, pravimo domaći plastelin,.. toliko je aktivnosti koje su puno zdravije, kreativnije, motorički izazovnije nego tapkanje prstima po najnovijim čudima tehnologije i pretvaranje u gadget freakove već u najneiskvarenijem dobu – djetinjstvu”, kazala nam je za kraj mama Petra.

Komentiraj