Nostalgija i uništavanje svega dobroga

Izgubljeni grad

Grad Split je definitivno najluđe mjesto na svijetu, i doista, kako je još Smoje rekao – nedostaje samo pokrit ga šatorom kako bi se dobio jedan veliki cirkus.

Ono što je bolno svakome tko voli ovaj grad do one tanke granice ludosti, a u isto doba je u stanju razumno sagledati stvari, jest činjenica da su za uništavanje Splita, i svega onoga čime se ponosimo u njemu, krivi prvenstveno – Splićani.

Inertni, nespremni na javno izlaganje, utopljeni u zatupljenu masu – Splićani.

Splićani, koji šute i koji su dopustili propadanje Marjana, Splićani, koji su pustili da se samo jedna mala grupa fanatika bori za njegov spas, još od afere prva voda, Splićani koji su pustili da samo mala skupina fanatika spašava Hajduka,  i koja ga je spasila samo uz pomoć ogromne mase ljudi sa strane, koji često više cijene splitske simbole od Splićana samih.

Splićani koji se rugaju svim tim fanaticima, bilo da spašavaju Marjan, bilo da spašavaju Hajduka, bilo da upozoravaju da će se s Dioklecijanovom palačom dogodit isto, ako ne reagiramo svi zajedno…

Splićani koji su prihvatili činjenicu da im je voda lošije kvalitete nego je bila u doba Dioklecijana, Splićani koji se voze cestama koje nisu dostojne da se uopće tako nazivaju.

Splićani koji se ponose svojim mediteranskim nasljeđem, a rugaju se svakom pokušaju koji se ne uklapa u uske poglede nekog sasvim drugog mentaliteta, puno imanentnijeg isključivim balkanskim kulturama, sasvim drugačijim od blage, pitome i tolerantne mediteranske.

Splićani su to koji su dolaskom društvenih mreža svoje druženje, koje se nekad odvijalo na ulicama, u kalama i na pjacetama, zamijenili druženjem na tim internet čudima, pa shodno tome žive u uvjerenju da taj, nekad mirni, tolerantni i otvoreni Split još uvijek postoji.

Ovih dana, zgražaju se što će se jedna lipa i pitoma, tolerantna i otvorena radijska emisija prestati emitirati na Radio Dalmaciji.

Jer to su Splićani.

Zaboravni, boli me veseljko i nisu moja posla Splićani. Splićani koji se uopće ne sjećaju kako je ta emisija bila dio jednog cijelog takvog radija, u kojem je bilo još na desetke emisija sličnih njoj.

Izgubljena će ići na nekom drugom radiju, nije to uopće sporno, jer nostalgija je nešto što uvijek nađe mjesto pod suncem.

Sadašnjost i briga za ono što se sada događa je ono čega u ovom gradu nedostaje. To nikako da nađe svoje mjesto pod suncem u Splitu.

Splićani koji istinski vole svoj grad i koji će čak i ako nisu fanatici koji će spašavati Marjan, Hajduka, Palaču, Vodovod ili neki tamo radio ili radijsku emisiju, biti barem oni koji se tim fanaticima neće rugati.

Izgubljeni ste, Splićani, potpuno izgubljeni. Jer, kao što moj kolega s tog u Splićanima blagoupokojenog radija Duple kaže – uzimate sve oko sebe zdravo za gotovo.

A ne razumijete da bez vašeg sudjelovanja i vaše brige za njega, Grada uskoro neće biti.

Komentiraj