Emotivna ispovijest

Priča o vozaču Hitne s Čiova će vam pokazati kakvi istinski heroji žive među nama i dovesti vas do suza

Antonio Franić iz Slatina na Čiovu osvojio je na nagradnoj igri Radio Dalmacije svoju 13. plaću.

Činjenica da je neki vozač Hitne dobio nagradu nije vijest koja se nađe na internetskim portalima, pogotovo kad se ne radi o milijunskim iznosima. Međutim, ono što Antonijev slučaj čini posebnim je priča s kojom je osvojio 13. plaću. Priča koja pokazuje koliku žrtvu su neki od ljudi među nama spremni podnijeti da bi pomogli drugima.

Emotivnu i osobnu ispovijest vozača Hitne prenosimo s portala Radio Dalmacije u cijelosti:

 

Dobar dan, čujem da me tražiš! Svi po gradu i okolici me traže, tvoji prijatelji, tvoji susidi, tvoji kolege, i ti. I tvoja mater me traži.

E pa tu sam… to sam ja, glavom i bradom i kunama – Trinaesta Plaća, ilitiga Djed Mraz za zaposlene. Nema veze šta me ne vidiš, ja sam tu. Šta, ne viruješ mi? Pa ne moraš me vidit da bi ja postojala!? Ja sam ti ka energija… ne vidiš me, a tu sam, djelujem. Financijska energija… Doduše rijetke zdrmam, al trinaestoj plaći se triba pogledat kroz prste… I ja sam ti ka druge plaće, samo prođem kroz prste… fijuu…

Da, tu sam još otkako si bija mali dječak i gleda onu lipu reklamu za Coca colu… Znaš onu, kad se Coca colin kamion probija kroz snježne doline, svojim žuto plavim svjetlima obasjava crnu noć, a bucmasti Djed Mraz veselo povlači sirenu i zavija kroz noć… ho ho ho! Svi se vesele tom kamionu jer znaju da stižu pokloni. Ho ho ho! Tija si bit vozač toga kamiona, tija si bit Djeda Mraz… jel se sićaš? Već tada sam znala da ću ti ispunit tu želju da radiš to šta želiš… Svaki dan oblačiš svoje crveno odijelo, priko kojega jedva stegneš kajiš, ho ho ho, uskačeš u svoje crveno vozilo, i juriš kroz noć. Ho ho ho! I tvoje auto rotira svuda okolo žuto-plava-crvena svjetla, dok ti u svojoj vozačevoj kabini pališ sirene. Ho ho ho! Da, da… ali ovo nije bajka i ti nisi Djed Mraz u crvenom odjelu. Ti si Antonio i voziš hitnu pomoć, i jedva zakopčaš kaiš oko crvenih gaća. Ha ha ha! Eto bar nešto kao sa ho ho ho reklame.

Da vidim tvoj radni dan… Radiš u timu i u sanitetskom prijevozu. Smjena je po 12 sati, a dežurstva na autocesti i po 24. Dan, noć, svetci, petci, Božići i Nove godine, komad odojka u foliju i pola litre Coca Cole, toliko o svečanoj trpezi. Peptorana fala Bogu ima.

Ako je i u početku postojao neki adrenalin, vrimenom ga je zaminija strah da nećeš stić na vrime… Ti si ambasador tisuća onih koji sjedeći za volanom u utrci s vremenom nastoje spasiti čoviku najvridnije – život, a pri tom stavljaš na kocku vlastiti, i život svojih kolega. Ne boriš se samo sa sekundama koje nekome znače život, nego i sa nesavjesnim sudionicima u prometu, dok u glavi vrtiš aktivne i pasivne parametre sigurnosti i predviđaš situacije u prometu kako bi na vrime adekvatno reagirao… Laže ko kaže da muški nisu za multitasking.

Dolazak na misto nesreće je jako stresan, i uvik moliš Boga da nije neko koga znaš, moliš Boga da nije ništa… Ovaj posa te naučija zahvalnosti na onome šta imaš, ali isto si moga bit malo smireniji kad dođeš doma… Valjda ti se prid očima vrte oni šta se više neće vratit doma.

Ojača si… od onoga početnog riganja kad bi vidija šivanje punti, a sad možeš i sam obavit pružanje prve pomoći, reanimirat, defibrilirat, intubirat, imoblizirat, dat inekciju… Ma koji Clooney! Ionako ste tamo svi u istim odorama, pa se ne zna ni ko je tehničar ni ko je vozač.

Ojača si… od dovoženja, odvoženja i nošenja nepokretnih pacijenata na svakodnevnu terapiju i dijalizu. Murphijev zakon broj 349 – svaki pacijent od priko 120 kila živi na šestom katu u zgradi koja nema lift. Svaki.

Ojača si… od spašavanja i nošenja unesrećenih iz vlaka smrti u Rudinama, kilometrima na nosilima, po teškom kamenjaru. I ove godine će stari gospon Vlado iz Zagorja poslat Božićnu čestitku cilome timu, da se zahvali šta ste ga izvukli i spasili toga kobnog dana. Zbog takvih momenata radija bi i besplatno.

Ojača si… od gledanja smrti u oči svaki dan, šta kroz svoje oči, šta kroz oči drugih ljudi, i nošenja glave u torbi dok odgovorno od muke voziš 200 km/h da stignete spasit nekoga ko je nesavjesno od gušta vozija 250 km/h.

Ojača si… od napadanja „di ste vi dosad, pi**a vam materina?!“, od loših dijagnoza i teških sudbina, od guste krvi i još gušćih suza…tuđih…svojih…

Ojača si… od kidanja karoserije – jer nisan mogla odolit, kad san vidila kako ti dobro stoji crvena odora, morala san ti dat još jednu, pa si usput i vatrogasac. Pravi vatrogasac! To tvoje dodatno zvanje dobro dođe kada stignete na misto nesreće, pa možeš odma intervenirat i čupat ljude iz gorućih automobila… Još da te usavršin za policajca, pa ćeš bit tri u jednom, ka Kinder jaje.

Ojača si… toliko da jedva zakopčaš kajiš okolo pasa….

I ove godine ćeš doć kasno s posla, na Božić ko zna kad, ušuljat ćeš se u kuću iz noćne smjene, dok svi spavaju, s tugom u srcu jer si opet propustija palit prskalice sa sinovima… A niti ne znaš, da dok potajno stavljaš poklone ispod bora, onako još u crvenoj jaketi, da tvoja dica ćire iz sobe i usplahireno šapuću „Waaauuuuuu, ON postoji, Djed Božićnjak zaista postoji, ON je stvarno tu!!!“ Vidiš, Antonio, ko je reka da ne postojim, ko je reka da Trinaesta plaća ne postoji?!?! Vidiš da sam ti ispunila želju iz djetinjstva… Ti si stvarno Djed Mraz.

Opaska autora: ovo nije reklama za Coca colu, jer ja sam Pepsi generacija.

Komentiraj