"ovo je luda kuća"

Proveli smo jednu noć s radnicima Čistoće, evo kroz što sve moraju prolaziti

U turističkoj sezoni radnici Čistoće rade punom parom, iako to možda građani ne primjećuju uvijek.

Radi se 24 sata, kamioni su stalno u pogonu, ujutro dolaze čistačice, tu su i usisivači, ne prestaje se ljeti s radom.

Oni koji se jutrom rano prošetaju samim centrom grada ipak ima trebaju odati priznanje, jer bez obzira na brojne turiste, ali i domaće, Split se svako jutro budi umivena lica. I odmah da se zna, percepcija kako zaposlenici Čistoće imaju velike plaće, a ne rade ništa, pada vam u vodu ako s njima provedete samo jednu noć. Mi smo upravo to napravili.

Naš domaćin je bio Nikica Vujnić koji je djelatnik Čistoće više od 20 godina, po struci kuhar, ponosan suprug i otac, ali i ono što je stvarno rijetko, pun hvale za posao kojim se bavi i za tvrtku u kojoj radi.

U njegov kamion ukrcali smo se u 22 sata i s njim smo se vozili dio prvog djela posla u koji je uključeno prikupljanje smeća iz ugostiteljskih objekata i pražnjenje manjih kanti.

Cijeli taj posao traje do skoro dva sata ujutro, a za to vrijeme Nikica šest puta napuni svoj kamiončić koji može primiti oko dva kubika smeća, ali stane tu i koji kubik više.

Na početku smo ga pitali prigovaraju li stranci ili domaći kada se provlači uličicama sa svojim kamionom, a on nam kroz osmjeh kaže kako su se na to već svi navikli.

“Što rade komunalci kada ne vide ove puste kese?”

“Stranci misle da sam policija ili hitna jer vide rotirajuće svijetlo, a domaći su se već navikli. Skupljamo smeće po ugostiteljskim objektima, neki nam smeće donose sami, ali ima i onih koji sve ostavljaju na cesti pa nam otežavaju posao. Ponekad se pitam što rade komunalci kada ne vide ove puste kese.“

Što radiš s tim kesama, kupiš li sve?

“Naravno da ih kupim, meni je neugodno to vidjeti, a još više radi stranaca, pa sve kupim.”

Ima i onih koji znaju cijeniti to što im se smeće kupi ispred ulaznih vrata ugostiteljskih objekata, pa Nikicu dočekuju s pažljivo zapakiranim kesama i sami ih ubacuju u kamion, ali je nažalost više onih koji se ponašaju kao “bogom dani” i otvorene kese i kartonske kutije ostavljaju po zabačenim ulicama. Nikica sve to pažljivo skuplja i napominje kako nekim ljudima nema potrebe govoriti jer oni ništa ne razumiju.

“Grad je generalno nesređen, ovdje bi netko trebao biti svake večeri da se izorganizira posao. U početku smo grad prali samo s jednim vozilom, pa smo uveli još jedno jer se jednostavno nije stizalo sve napraviti. Četiri Piaggia rade u jednoj večeri, ovo je luda kuća.”

Koje kante su ti bolje, ove male ili one od Akceleracije koje zovu “peći na drva”?

“Ma one su bile bolje, bez obzira na to što ljudi kažu kako ne odgovaraju slici grada, u ove male ništa ne stane. Kada se savije jedna kutija od pizze već su pune, pa onda ljudi smeće bacaju vanka nje. Kažu ljudi da su ‘špaheri’, ali Riva je ionako uređena u modernom štihu. Ove druge su bile veće, ali najbolje su ove tri kante Big belly, dvije su ovdje na Rivi, a jedna na Bedemu, one na WhatsApp javljaju kad su pune”, kaže Nikica koji se trudi da pokupi svaki komad smeća oko kante.

Vožnja uskim ulicama grad,a Zadarska, Trogirska ulica, Obrov, Marmontova i Riva tek su dio Nikicinih lokacija koje svaku noć obilazi, a prolazak kroz neke od njih ravan je reliju Pariz-Dakar. Nisu tu u pitanju samo prolaznici i uske ulice već i štekati koji su se raširili po svim uličicama, pa tako iza Ribarnice prolazak kamionom postaje adrenalinska vožnja.

“Postave nam stolove odmah nakon što Ribarnica zatvori i onda nemaš gdje proći, okolo se vraćaj nazad i pravi budalu od sebe. Ajde samo sidi u kombiju dok ove kantice ne ispraznim. Sve ti je ovo s Prokurativa, a idi popni se gore i slikaj ono smeće koje se gore na Prokurativama nakupilo. Mi ti do toga ne možemo doći jer zbog parkiranih auta uopće nemamo pristup, a vlasnici okolnih restorana i kafića i dalje tu uporno ostavljaju smeće.”

“Radim i njihov posao, ja to ne mogu gledat”

Fotografirali smo sve što nam je Nikica pokazao, nije lijepa slika i dok se mi šokirana vrtim i pokušavam zapisati što mi on govori, oslanjam mobitel na komandnu ploču kamiona.

“Nemoj to raditi, meni je tako nestalo tri mobitela, ima ovdje svega. Verbalnih i fizičkih napada nema, svi koji rade u noćnoj su staloženi ljudi, ne ulazimo u sukobe, a i naspavamo se popodne da možemo doći mirni na posao. Ipak, bilo je svega, jednom mi je jedan prolaznik ubacio čik u kamion pa se karton zapalio i onda sam morao stati nasred puta i gasiti požar u košari”, kaže Nikica i nastavlja vožnju preko Rive, gdje u kantama smeće viri na sve strane, a stranci sjede između gomile plastike.

Nema on problema kupiti i plastične boce ispred turista, kao da im svojim primjerom želi pokazati da to ne rade. Jesu li baš shvatili, ne znamo.

“Pokupim ja i ove kante od Parkova i nasada, jer sve ovo što je na travnatom dijelu je njihova obaveza. Međutim, oni to slabo rade, a ja to ne mogu gledat.”

Nikica nastavlja vožnju preko Rive i izlazi kraj Pothodnika, gdje staje odmah pokraj pješačkog prijelaza. Tamo gomila kesa, vlasnik nepoznat.

“Ovako je svaki dan, ostave mi ovdje kese iako su donedavno imali kante unutar pothodnika. Ali smetao im je miris, kažu imaju štekate i nije ugodno za goste, pa sada smeće izbacuju ovdje. Nije lipo vidit kante, znaš kako je fenci- šmenci. A ja da bi ga pokupio moram zaustaviti promet, je li to normalno”, s pravom gunđa Nikica.

Kamion se vrlo brzo napunio pa krećemo prema mostu ispod Bačvica gdje je prostor na kojem se u kontejnerima prikuplja smeće preko noći. Radnici Čistoće odmah odvajaju karton od ostatka smeća, to je jedino što mogu sortirati, ali dodaje Nikica, ne uvijek, jer ako vlasnici ugostiteljskih objekata ne izvade karton iz smeća ili ga smoče on više nije upotrebljiv.

“Prije smo iskrcavali smeće na Đardinu, tamo gdje se šetaju pasi, tamo nam je bilo zgodno. Sada moramo kružiti, a onima koji su u dnevnoj smjeni je još gore jer upadnu u kolonu na Jadranskom mostu. Ujedno nam ovim putem ispod mosta ide i alkoholna tura, mi im govorimo da nam zatvaraju cestu jer ide njih 300., probili su i ogradu prema Bačvicama da im je lakše prolaziti, da ne moraju preko mosta.”

Na prostoru za iskrcaj srećemo Josipa koji 12 godina radi u Čistoći i drži dionicu istočnog dijela grada, od Srebrnih vrata, Geta i Peristila, do prostor ispod Ure.

Pitamo ga ima li problema s vlasnicima ugostiteljskih objekata.

“Već sam to uštimao, bilo je papra, bilo je borbe, ali lani od kada imamo mogućnost da sami prijavljujemo one koji izbacujemo smeće na ulicu situacija je bolja.”

Vama su dali da prijavljujete, zar to nije posao gradskih komunalaca?

“Komunalni redari su to makli od sebe i sada kada nađemo nekoga tko je odbacio smeće na cestu, otvorimo je, nađemo račun, slikamo ga i pošaljemo nadležnima u Čistoći, a oni pošalju u Banovinu, a iz Banovine šalju račune.”

Koja je onda korist od komunalnih redara, mogu i oni to napraviti, zar neće da šporkaju ruke? Trebali bi vam po svemu ovome davati i duplu plaću.

“Bolje mi je ništa ne govorit”, kaže Josip, a mi ga ostavljamo u njegovom poslu jer Nikica već žuri dalje. Treba napuniti još najmanje četiri kamiona do dva sata.

Manevriranje između zidova i štekata

Vodi nas u zonu za koju sam kaže da najbolje pokazuje koje su njegove vozačke sposobnosti. Hostel i ugostiteljski objekt Goli i bosi. A tu smo stvarno shvatili kroz što prolaze vozači kamiona Čistoće, jer proći između zida i štekata ravan je mađioničarskom triku.

“Ovdje ne možeš ući iz prve, treba par puta ići u rikverc, sada moram tamo skroz ući, treba se dati skroz u zid i gledaj sada ovo, prolaziš uz sam štekat, a onda smotati kod samih vrata kafića.”

Sve nam to pomno objašnjava Nikica, a mi otvorenih usta gledamo što radi i pokušavamo doći sebi, a zaboravili smo i pritisnuti dugme za snimanje, pa smo snimili tek njegov izlazak iz ulice koji nije bio ni malo manje spektakularan.

Zanimalo nas je i da li ugostitelji poštuju dogovor oko odvoza smeća jer se po Nikicinom kamionu doslovno može navijati sat.

“Pa nisu baš, imamo problema posebno na onom potezu pokraj Bakre, stalno su nam tamo ostavljali smeće po cesti, a kada ih se pita nitko ne zna čije je. Onda smo ih pitali kada im odgovara da dolazimo, a oni su rekli u ponoć.”

Pa vi se morate njima prilagođavati, kao da im i ovako ne radite uslugu što im dolazite ispred samih vrata i po tri puta dnevno.

“Ma ne pitaj me ništa, koliko je sati, njih ostavljam za zadnje.”

Ima mnogo primjedbi da ne obavljate svoj posao.

“Nekad niti ne marendam, nema se vremena”

“Uvijek je to tako, ali ljudi ne znaju da imamo u kamionima GPS. Nema zabušavanja, jer naš šef Ante Perković u svakom trenutku zna gdje je tko i nema zabušavanja. On je naš Big Brother. Otkad je došao on je stvarno stvari posložio na svoje mjesto. Treba još tu posla, ali tu se bitka vodi s ugostiteljima i vlasnicima poslovnih prostora. Ali šef nam je odličan, sad nam je prije Ultre dao svima po sedam dana odmora, ali zato od nas u ova tri dana očekuje puni angažman”, kaže Nikica, a mi moramo konstatirati kako im šef dobro zna kako je zadovoljan radnik, dobar radnik.

Nakon kupljenja smeća kreće se na pranje ulica, a voda se ne pali prije dva i po sata. Sve po pravilima, iako je oko deset sati svim dionicama prošao kamion koji je oprao mrlje s kamena i skinuo zalijepljene žvake.

“Ne počinjemo pranje prije dva sata, da počnemo to bi bio šou, odmah bi izašli u novinama, a onda je to nama cili kupus, sve nam je na knap, ne možemo sve stići. Ja nekad niti ne marendam, nema se vremena. Mora se ovako raditi jer je moving cijelu noć, ne pere se samo centar grada, već i Zapadna obala, trajektna luka, svi trotoari, sve mora do ujutro biti gotovo. Ovaj stroj sada zamjenjuje četiri čovjeka koji su prije skidali žvake.”

Preko zime posla je manje, njih trojica odvedu oko tri kamiona u noći, a nakon toga slijedi pranje koje kreće malo ranije nego ljeti.

Glavnog i odgovornog Antu Perkovića našli smo već u četiri sata ujutro na Parki mladeži kako raspoređuje radnike za posao. Pitali smo ga što se može napraviti za bolji raspored štekata kako bi se omogućio normalan prolaz kamionima kroz grad, a on nam kaže kako je situacija takva, te da se do sada ništa nije promijenilo iako su prijavljivali probleme.

“Što se tiče smeća na Prokurativama, poslali smo Damiru Ordulju mail još početkom mjeseca da nam omogući pristup smeću, do danas se nitko nije javio”, kaže Perković i priznaje kako su se uhvatili posla prijavljivanja nesavjesnih ugostitelja, iako je to posao komunalnih redara, a ne njihov.

“Nemamo izbora, ali prvo idemo s opomenom, a tek onda s kaznom, jer se nadamo da će nakon opomene ugostitelji naučiti lekciju. Znamo da obavljamo posao komunalaca, ali nemamo izbora”, kaže Perković.

Nismo ga htjeli puno zadržavati s pitanjima još je cijeli dan posla pred njim, a nama je i ovo bilo dovoljno da shvatimo da radnici Čistoće itekako zarade svaku kunu koju na kraju mjeseca prime.

Komentiraj