DNEVNIK BIVŠEG POLITIČARA

Renato Čupić: Prvi vjesnik proljeća u Splitu je – bager

Kod nas ne treba gledati kalendar niti poviriti kroz prozor da bi saznali kakvo je vrijeme.

Dok vam ranom zorom krmelji još uvijek drže kapke, čujete nježno treskanje vaših prozora. Upalite radio, a prve riječi su “naoružajte se strpljenjem”, i znate, stiglo je proljeće. Otvorite prozor i udahnete svježi mediteranski zrak ispunjen blagom mješavinom prašine i mirisom asfalta. Da, proljeće je definitivno stiglo.

Prvih deset minuta vijesti je nabrajanje radova na cestama. Nemojte Hercegovačkom, nemojte Domovinskog rata, nemojte Zbora narodne garde, nemojte Poljičkom. Pa kuda ću? Kupiti dron i letjeti?

Nažalost, i za ovo je kriva politika, javna uprava.

Sposobni odlaze, ovi drugi ostaju

Renato Čupić: Mali bahati “poduzetnici” i važnost GUP-a za politiku

Ima tu svega, od raznih pogodovanja do nestručnosti u planiranju, a ogroman odljev stanovnika donosi još gora vremena. Tko se još uopće želi zaposliti u javnoj upravi? Onaj tko zna posao, ide sam u poduzetništvo ili kod poduzetnika, za dobru plaću. Onaj tko je dovoljno stručan, a naš poduzetnik ga ne može platiti, ide vani.

Čak i onaj stručnjak od prije zaposlen u javnoj upravi ide van Hrvatske jer je sve više okružen nestručnim ljudima i neradnicima pa sav posao pada na njega, a za istu plaću. I tako raste ta uzročno posljedična veza. Previše zaposlenih = mala plaća i onima koji rade.

Posolimo malo ovu priču s raznim političkim pogodovanjima kako bi određene tvrtke dobile posao pa ih se pričeka dok budu spremne s ljudima i bagerima, materijalom i pogledajmo što dobijemo?

  • Križanje Put Supavla i Hercegovačke kopa se za plin – bespotrebno zatvorene dvije trake iz Dubrovačke (vozači prosvjeduju)
  • Hercegovačka – mjesecima zatvorena jedna traka, prvo zbog plina pa pauza pa sad zbog uređenje nogostupa (građani prosvjeduju)
  • Trg Šperun – najavljeni radovi s početkom odmah nakon proslave Sudamje, prema natječaju u trajanju 2 mjeseca, a 15. lipnja počinje zabrana radova (poduzetnici prosvjeduju zbog radova u sezoni)
  • Rampa na brzoj cesti – radit će se mjesec dana pa pauza zbog sezone pa 5 mjeseci nastavka radova
  • Ograda, crte na cesti i rasvjetni stupovi na Smokoviku – mijenja se ograda koja dijeli cestu i stupovi pali zbog reklama
  • Poljička cesta – mijenja se asfalt u dvije trake
  • Domovinskog rata i Dubrovačka – cvijeće

I sve to odjednom… U nekom normalom planiranju radovi bi bili cijele godine, uz noćni rad. Raspoređeni tijekom godine, na različitim mjestima. Najsmješnija su opravdanja da zima i kišni dani remete radove pa se tada ne može. Tada ih upitate kako rade u Norveškoj, Islandu, Švedskoj, Engleskoj…

Pokažete im video uratke u kojima u Nizozemskoj u jednoj noći sruše nadvožnjak na auto putu i odvezu sav materijal, da u Japanu za tri dana zakrpe ogromnu rupu u asfaltu dubine i promjera 10 metara, uz to srede sve vodovodne cijevi zbog kojih je rupa i nastala.

S druge strane, kod nas, najčešće vidite jedan ili nijedan bager. Onako, za šalu se tu nalazi. Mogao bi biti i kartonski kao reklama za tvrtku. Kao oni kartonski policajci što reguliraju brzinu. Uz bager je tu i par radnika podbočeni kao grčki filozofi stoje nad rupom i duboko razmišljaju. Što je dublja rupa dublje su i misli. O marendi. Mortadelu ili piletinu?

Gomila pitanja, ali odgovori su jasni

Naravno, nisu radnici krivi, čak ni poduzetnici koji su dobili posao (ako je dobiven pošteno).

Netko je tako napravio natječaj, odredio rokove i datume početka i kraja radova. Netko nestručan, slučajno ili namjerno. Bože moj, kako bi mogli naplatiti masno takve radove ako budu gotovi za par dana? Kako bi u proračunu mogli rasporediti novce na sve svoje potrebe ako se puno više i brže radi? Koliko bi poduzetnici morali više ulagati u bagere i radnike ako bi tražili veću brzinu? I uvijek je pitanje, kako nema međunarodnih natječaja, pozivnih, zar nikome nisu interesantni ni poslovi od preko 20 milijuna kuna, osim našima. Kako uvijek isti dobivaju natječaje? Kako se za mnoge javi samo jedna tvrtka? Gomila je pitanja, a odgovori su prilično jasni.

Nažalost, plaće su male u građevinskom sektoru i nitko ne želi raditi. Naši ljudi idu vani, a nama stižu Indijci i Pakistanci, rade za 4300 kuna na krovu stavljajući ljepenku.

Istovremeno javni natječaji su sve skuplji. Nekako ne stoji priča? Poveznica s politikom je jasna?

I tako se vrtimo u krugu tankog proračuna, trpanja radova u isto vrijeme, sporog izvođenja, nestručnih natječaja, “krize” u građevinarstvu… Kako protiv toga?

Jednostavno je, naoružajte se strpljenjem dok se ne uredimo kao država. Tijekom godina skupili smo više takvog naoružanja od onoga na Rivi.

***Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Splitski dnevnik***

Komentiraj