splitski cvit

Romana Ban: Jedan od naših slogana je “Živi lokalno, djeluj globalno”, a želimo potaknuti mlade da ostanu u Splitu

Druga latica ovogodišnjeg Splitskog cvita je Romana Ban. Jedna je od nominiranih za nagradu koja se već osmu godinu zaredom dodjeljuje ženama koje su svojim trudom i zalaganjem pomogle svojoj okolini. Svaka to čini na svoj način, no ipak će samo jedna, prva među jednakima, odnijeti nagradu kući. Nagrada se i ovaj put, kao i svih godina do sada, dodjeljuje na Dan žena.

Romana Ban mlada je žena koja je već za vrijeme srednje škole počela s volontiranjem, s kolegama volonterima osnovala je kasnije Klub mladih, a danas radi u Split Tech Cityju.

“Gotovo cijeli život sam provela u Konjskom, tek zadnje tri godine živim u Splitu. U Konjskom, selu od niti 300 stanovnika, kao djevojčica nisam imala prilike sudjelovati ni na kakvim strukturiranim izvanškolskim aktivnostima. Izvor zabave u igri meni i mojim prijateljima iz Konjskog bila je mašta. Nismo imali kućice za barbike, ali smo ih zato sami zamišljali i izrađivali. Nismo imali parkiće, ali zato smo se natjecali tko će se popeti na više stablo ili skočiti s više stijene. Nismo imali kino, ali smo se zabavljali zajedno čuvajući krave”, tako je opisala svoje djetinjstvo Romana.

Je li je iznenadila nominaciju za ovu nagradu?

“Je, zato šta pratim ovu nagradu od samih početaka i većinom su nominirane gospođe koje iza sebe imaju dugu karijeru i puno toga što su napravile i ne smatram da sam se trebala naći u tom društvu jer imam tek 30 godina. Netko ima toliku karijeru tako da mi je i malo neugodno”.

Kako je zapravo krenulo s volontiranjem?

“Još sam u srednjoj školi počela volontirati u domu Maestral jedno vrijeme, i kasnije na fakultetu. Bilo mi je dosadno studiranje, a uz to sam imala vrlo rijetke autobusne linije koje su me povezivale sa selom tako da sam morala nekako ispuniti te sate čekanja autobusa. Neke dulje kave mi nisu dolazile u obzir i onda sam se javila na oglas za pisanje za studentski portal i nekako je tako sve krenulo spontano. Javila sam se samo za pisanje, a na kraju je to iznjedrilo sve ostalo što se dogodilo narednih godina.”

Njezino djelovanje nije prošlo neopaženo tijekom studiranja.

“Iz ovog mi se perioda u srce najviše uvukao projekt Knjiga žalbi i pohvala; na svim smo fakultetima od studentica i studenata prikupljali pisane žalbe i pohvale na račun matičnih fakulteta i potom ih, uz duhovit program, predali dekanicama i dekanima, a sve s ciljem poboljšanja stanja na Sveučilištu. Za svoj smo ukupni angažman nagrađeni Rektorovom nagradom za volonterski i humanitarni rad.”

Ideja za Klub mladih?

“Nama je samima falilo mjesto na kojem bi bile redovito organizirane edukativne i zabavne aktivnosti za mlade i odlučili smo uzeti stvar u svoje ruke i sami pokušati pokrenuti takvo mjesto. Dakle, pokrenuli smo udrugu koja je na jednom mjestu gotovo svakog dana pružala nekakve edukativne aktivnosti, aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena za mlade. Znači, naša ideja je bila da kreiramo jedno mjesto druženja, okupljanja mladih, učenja, susreta, novih prilika, da potaknemo mlade na osobni i profesionalni razvoj. Vodili smo se tim mislima, po tome smo kreirali program, često smo radili humanitarne akcije, poticali mlade na volontiranje, na društveni angažman, tako smo upoznali puno divnih ljudi.”

Je li trebalo proći puno vremena da mladi prepoznaju Klub mladih?

“Trebalo je na početku uopće doći do mladih, da ih informiramo da postojimo i šta sve mogu, kakav sve program pružamo, sve im je bilo besplatno, dostupno i malo po malo… I lokalni mediji su nas podržavali tako da smo uspjeli doći do mladih. I danas ima nekih koji ne znaju za to, ali potrudili smo se da informacija dođe do što većeg ljudi i da privučemo mlade zanimljivim programom, da se i oni uključe.”

Roditelji su bili malo iznenađeni njezinim aktivnostima van fakulteta.

“Oni su zamišljali da ću ja nakon fakulteta ići utabanim putem. Završila sam za profesoricu povijesti i talijanskog i logičan sljedeći korak bi bilo traženje stručnog osposobljavanja, zapošljavanja u školi, međutim mene je više privlačio ovaj drugi svijet. Računala sam – kad ću probat ako ne sad, u školu mogu i kasnije. Tako da je to njima bilo malo neočekivano, ali eto navikli su i kasnije kad bi izaša neki članak vidjeli bi da ima smisla. Teško im je bilo objasniti da ću raditi ću udruzi, ali navikli su se.”

Kao što smo već spomenuli, danas radi u Split Tech Cityju. Evo o čemu se radi.

“To je udruga za poticanje IT sektora u Splitu i u regiji. Znači, usmjereni smo na mlade, srednjoškolce, studente, mlade koji su tek završili fakultet, ali prate nas i stariji. Imamo  svoj portal na kojem pišem intervjue s različitim studentskim udrugama, pojedincima, mladim poduzetnicima koji otvaraju svoje firme, zapošljavaju svoje ljude. Znači prenosimo jednu pozitivu. Jedan od naših slogana je ‘Živi lokalno, radi globalno’. Znači, želimo potaknuti mlade da ostanu u Splitu. Split ima super uvjete što se tiče kvalitete života, ali i rada, pogotovo u tom tehnološkom, digitalnom svijetu, tako da prenosimo sve pozitivne priče vezane uz tehnologiju, podzetništvo u Splitu. Osim toga, organiziramo predavanja, radionice na koje dovodimo stručnjake iz cijele Hrvatske koji prenose svoja znanja, motiviraju mlade tako da je sve više interesa, sve više prepoznaju naš rad tako da se nadam da ćemo nastaviti u istom smjeru.”

A evo i za što je rezervirano slobodno vrijeme.

“Slobodno vrijeme je rezervirano za obitelj i prijatelje. Ništa posebno, ali to je meni posebno.”

Komentiraj