Promet po Marjanu kao jedna od većih besmislica

Splitski taksist: „Na Bene? Nema šanse, neka vas tamo voze Daruvarci!“

Na reportažu nas je potakla fotografija koju smo dobili od jednog čitatelja, koji nam je poslao sliku kapije na Benama, koja označava početak pješačke zone, a ostavljena je širom otvorena, pri tom još vezana žicom kako se ne bi mogla zatvoriti.

Krenuli smo na lice mjesta, južnom stranom Marjana i, očekivano, naišli na rampu poviše instituta, gdje nam je ljubazni čuvar napomenuo da dalje možemo pješke, ili javnim prijevozom.

Sjedili smo malo s njim, nećemo ga imenovati, jer iznerviran je čovjek naputkom koji ima, a po kojem, osim vozila s posebnom dozvolom i autobusa gradskog „Prometa“, mora propuštati i taksiste. Kaže, svakoga posebno upozoravam da je ograničenje prometa 30 na sat, ali kad prođu ispod rampe, želja za zaradom i žurba je ogromna.

Rekao nam je da u tome prednjače „novi“, sezonski taksisti, kaže da najmanje problema ima s obilježenim taksijima registriranih tvrtki.

Foto: Splitski dnevnik

Odlučili smo provjeriti kako to izgleda, pa smo otišli do centra grada i ispred crkve svetog Frane potražili taksi.

Sjeli smo u jedan od njih i rekli destinaciju na koju želimo, a dobili odgovor koji nismo očekivali: „Bene? Nema šanse, ja tamo ne vozim!“

Pitali smo u čemu je problem, nije riječ baš o kratkoj i neisplativoj vožnji, a taksist nam je rekao, poprilično iznerviran: „Slušajte, ja sam Splićanin, i znam da imam dozvolu vozit tamo, ali ne bih ni mrtav prošao preko Marjana, razumite? Neka vas voze ovi Daruvarci.“

Tu smo se predstavili i objasnili našu namjeru, saznali da se taksist zove Frane, spomenuo je kasnije i to, rekao je da taksiste koji su u grad došli „sa strane“ zove Daruvarci zbog registarskih tablica na automobilima rent a car kompanija kojima se često služe, a kad smo mu napomenuli kako nas je to podsjetilo na onog iz zadarske afere s premlaćivanjem djevojke, samo se nasmijao.

Zahvalili smo Frani i sjeli u sljedeći taksi, nije čovjek baš bio siguran gdje želimo, a nije bio ni zainteresiran za preveliku priču. Pomogli smo mu pronaći Bene, na rampi ga je onaj isti čuvar doista upozorio na ograničenje brzine, a naš je taksist stvarno i vozio polako, uvjerenja smo – više zbog nepoznavanja ceste.

Foto: Splitski dnevnik

Kada smo stigli do okretišta na Benama, stao je, a mi smo ga pokušali nagovoriti da nas odveze još malo dalje, ali nije nasjeo na to, pogledao je u znak na kojem piše „pješačka zona“ i rekao da on dalje ne može. Platili smo, i krenuli vidjeti kako to izgleda u „pješačkoj zoni“.

Sjeli smo pored rampe, i već je pored nas iz pravca marjanskih vrata prošao čovjek na skuteru, uhvatili smo se fotoaparata, ali riječ je bila o šumaru, pa smo malo popričali s njim. Ni on nije htio imenom, ali je na naša pitanja bio vrlo direktan: „Katastrofa je koliki je ovdje nered, ali mi smo nemoćni, vjerujte mi.“

Niti par minuta kasnije, pored nas je prošao turistički vlakić, ušao je i on u pješačku zonu, što se nikako ne sviđa rekreativcima koji s pravom dionicu od vrata do bena smatraju „svojom“. Nazvali smo JUPŠ Marjan, nakon nekoliko pokušaja uspjeli doći i do ravnatelja ustanove, da bismo ga priupitali što stoji u koncesijskom ugovoru, odnosno ima li taj vlakić dozvolu za prometovanje pješačkom zonom.

Foto: Splitski dnevnik

Zamolio nas je da mu pošaljemo pismeni upit, a da će nam on odmah, za koji trenutak odgovoriti, poslali smo mail promptno, ali od jučer poslijepodne nikakav odgovor nismo dobili.

Za pretpostaviti je da vlakić dozvolu za prometovanje pješačkom zonom ima, jer doista bi bilo nevjerojatno da se tako nešto događa u Hrvatskoj, a da nitko ne reagira, pitanje je samo koliko ta dozvola ima smisla, doista bi bilo lijepo zadržati barem pokoju oazu u gradu Splitu bez motoriziranih vozila.

Nažalost, nismo morali dugo čekati pored rampe za uhvatiti ljude koji ne razmišljaju ni blizu kao Frane, u samo deset minuta prošao je jedan automobil, jedan skuter i jedan kombi, a kako su nam objasnili kasnije čuvari – došli smo u „gluhi“ sat, oko podneva, kad je promet najmanji.

Foto: Splitski dnevnik

Nejasna je ta potreba ljudi stići automobilom na metar do destinacije, ljudi koji pri tome ne razmišljaju o drugima, ne obaziru se ni na pravila, i reagiraju samo na kazne.

Natrag smo krenuli autobusom, vozač nam je potvrdio priču o taksistima koji luduju Marjanom, kaže da ga često preteknu i u nepreglednim zavojima, valjda uopće ne razmišljajući o količini šetača i biciklista koji se kreću tom poluotvorenom cestom.

Foto: Splitski dnevnik

Na koncu, malo logike nije na odmet. Od Rive do Bena platili smo vožnju 39 kuna, a vožnja je (štopali smo) trajala točno 11 minuta. Povratak autobusom, (karta kupljena na kiosku od 9 kuna, mi smo, nepripremljeni platili kod vozača 11) trajao je ravno 14 minuta.

U jedan autobus stane 115 putnika, a jednostavno je izračunati koliko taksija treba za prevesti isti broj. Poštovati svoj grad i posebno pluća grada bi značilo da se ponekad i razmišlja o tome koliko vrijede te tri minute razlike, i koliko vrijedi nečije zadovoljstvo da može šetati Marjanom bez straha od automobila.

Naravno, ključan je tu ipak Grad Split, koji bi mogao uvesti red, u samu regulaciju taxi djelatnosti, ali i u samo prometovanje Marjanom.

Svugdje u svijetu se na ovakvim mjestima koriste električni autobusi, jedan koji bi prometovao ovom zonom bi bio dovoljan, a za sve one koji imaju zdrave dvije noge ćemo ipak upotrijebiti krilaticu splitskog HDZ-ovca Petra Škorića, koja ovdje doista vrijedi. „Prošetaj!“

Komentiraj