razgovor s prof. draganom lisicom

Sve više djece danas treba logopeda: “Što je više ekrana ušlo u prostor u kome živimo, manje pričamo”

Dragan Lisica, logoped savjetnik, prvi je logoped zaposlen u predškolskim ustanovama Splitsko-dalmatinske županije. Tijekom godina provedenih u predškolskoj ustanovi “Cvit Mediterana”, na poslovima logopeda stručnog suradnika, radio je s generacijama vrtićke djece i uskoro će u zasluženu mirovinu.

Popričali smo s prof. Draganom Lisicom, ujedno i prvim čovjekom splitske Podružnice Hrvatskog logopedskog društva, o njegovom poslu kao i o problemima koji muče djecu s jezično-govornim poremećajima i njihove roditelje.

“U ovom poslu sam, kao logoped, od daleke 1984. godine. Dugih 35 godina. Kad sam diplomirao 1980. počeo sam raditi u Vrlici kao rehabilitator, jer su se logopedi zapošljavali uglavnom u zdravstvu i socijalnoj skrbi, ali doslovno na kapaljku. Tek početkom 80-ih godina prošlog stoljeća počinje zapošljavanje prvih logopeda u predškolskim ustanovama u Republici Hrvatskoj.

U to vrijeme Split je, zajedno sa Solinom i Kaštelima, imao jedinstvenu predškolsku ustanovu CDV ‘Tatjana Marinić’. Marom članova tadašnje stručne službe, na poseban način rano preminule psihologinje Anđelke Čizmić Marović, učinjen je prvi grubi probir djece s jezično –govornim poremećajima, i uopće djece s teškoćama u razvoju. Te, daleke 1984. predškolska ustanova Tatjana Marinić zapošljava prvog logopeda i edukacijskog rehabilitatora i tako je stvoren prvi mobilni stručni tim (psiholog, medicinska sestra, edukacijski rehabilitator i logoped) u najvećoj predškolskoj ustanovi u Županiji.”

Splitsko-dalmatinska županija dobila Logopedski vodič: Ako se pitate treba li dijete logopeda, dat će vam odgovor na to, ali i gdje ga uputiti

U vremenu od ’84. godine, tj. od kada Ste počeli raditi, pa do 1990. godine, uvjeti su bili vrlo nepovoljni. Što nam možete reći o tim prvim godinama?

“U prvih nekoliko godina bio sam logoped na 7.000 djece, na stotinu adresa od Kaštel Staroga do Srinjina. Na 100 vrtića bio je jedan logoped, jedan edukacijski rehabilitator, jedan psiholog i jedna medicinska sestra. Mi smo činili tzv. mobilni tim za tadašnjih 5 ustanova. Taj model nije bio loš, ali je normativ bio vrlo nepovoljan. U šali sam ga nazivao ‘izbezumljeni normativ’. U tim uvjetima bilo je moguće samo ‘gasiti vatru’, no ne i sustavno djelovati u području dijagnostike i terapije. To vrijeme je naravno iskorišteno za promoviranje jedne mlade struke – logopedije, kao za potpunu opravdanost logopeda stručnog suradnika u stručnom timu predškolske ustanove.

Nekoliko godina poslije, 1987./88., zapošljava se i drugi logoped i stanje se neznatno poboljšalo. S 3.500 djece dobilo se malo više prostora za dijagnostiku i terapiju. Od 1990. nakon preustroja CDV Tatjane Marinić u šest predškolskih ustanova (4 splitske, te Solin i Kaštela) svaka ustanova (osim jedne!) uspijeva zaposliti i logopeda u svom stručnom timu. U tim uvjetima (50-ak odgojnih skupina) i 20 kuća (uvjeti koji su se zadržali gotovo nepromijenjeni do danas), moglo se otpočeti sustavnije probirati, dijagnosticirati i neposredno raditi s djecom s jezično-govornim poremećajima.”

Kako ste se odlučili za logopediju s obzirom da to zanimanje nekada nije bilo prisutno kao što je danas?

“Riječ mi je uvijek bila privlačna pojavnost, i ona napisana malim i velikim slovom. Neposredan, mladenački poticaj bila su dvojica njemaka koja su živjela u mojim rodnim Bibinjama. Nakon franjevačke klasične gimnazije kod Trećoredaca glagoljaša u Zagrebu i dvogodišnjeg studija teologije, logopedija mi je bila još zanimljivija. I tako sam sredinom sedamdesetih postao student logopedije. Ta zaljubljenost traje između mene i nje do dana današnjega i ona je, zajedno s činjenicom da radim s djecom, između ostaloga razlogom mog dugog (radnog) trajanja.”

Kao što smo već spomenuli, prof. Lisica, radili ste s vrlo velikim brojem djece tijekom svoga rada. Možete li nam u brojkama kazati o vašem radu s djecom s jezično–govornim poremećajima?

Na početku rada, u tzv. ‘izbezumljenom normativu’ broj djece s jezično-govornim poremećajima kretao se oko 2.5%! Taj je broj rastao i dugo se zadržavao oko 10%. Posljednjih godina broj djece s jezično-govornim poremećajima je vrlo blizu 20% upisane djece! Kad je riječ o logopedskom probiru, imam podatke od 1990. do danas, jer ranije to nije bilo moguće realizirati.

Dakle, u posljednjih 29 godina, godišnji logopedski probir se izvrši za 300-tinjak vrtićke djece. U terapiju uđe između 40-50 djece godišnje i još toliko djece u druge oblike logopedskog rada (primjerice, u logopedsku dijagnostiku, praćenje, u program Poticaja u kući, popularnog PUKI-ja). Ako bi htjeli zbrajati, broj probrane djece je blizu 10.000, nešto manje od polovice je prošlo kroz logopedsku dijagnostiku, nekoliko tisuća je zajedno s njihovim roditeljima, bilo uključeno u program Poticaja u kući. Tu su brojne radionice za roditelje i oko 1.000 djece u logopedskoj terapiji dužoj od tri mjeseca. Veliki broj djece.

Posljednjih godina sve češće u svom radu susrećem djecu mojih prvih ‘vježbača’, kao i roditelje djece koja su bila u terapijskoj skupini koji poslije mnogo godina nerijetko naizust izgovore vježbe s kojima smo pokušavali otkloniti tadašnji djetetov poremećaj. Ti mi trenuci daju potvrdu da smo dobro radili.”

Najvažnije pitanje je – zašto danas svako treće-četvrto dijete treba logopeda?

“Činjenice govore da je logopedska procjena danas preciznija jer se struka osnažila u području dijagnostike. Standardiziralo se posljednjih desetak godina velik broj logopedskih testova koji cjelovito pokrivaju ranu predškolsku dob i sve aspekte komunikacijskih i jezično-govornih poremećaja. U standardizaciji svih testova, u važnim poslovima prikupljanja podataka za uzorak, sudjelovali su i splitski logopedi. Da smo ove alate, kojima prepoznajemo i utvrđujemo rečene poremećaje, imali prije 30 godina, vjerujem da bi i broj djece s jezično-govornim poremećajima bio veći. No, nijedna struka ne stasa u potpunoj zrelosti, već izrasta s vremenom. Tako je i s logopedijom.

Drugi dio priče, sasvim sigurno dolazi iz uvjeta u kojima živimo i odgajamo svoju djecu. Mora se priznati da smo šezdesetih i sedamdesetih, pa i osamdesetih godina živjeli polaganije, da smo na ulici, u igrama više brbljali, pjevali, pričali… Da su večeri bile rezervirane za razgovore i zajedničku igru, da je nazočnost djedova i baka bila snažnija itd. Što je više ekrana ušlo u prostor u kome živimo, manje pričamo… Moja generacija je mobitel uzela u ruke pred petnaestak godina, moj unuk ga ima od rođenja… Slika je progutala riječ. Račun netko mora platiti. Plaćaju ga, čini mi se, djeca sve zaposlenijih roditelja, koji sve brže trče ulicom, voze sve brže i skuplje automobile… zatim na red dolazi zrak koji udišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo…

Odgovor na ovo vaše pitanje, osobito ako pažnju usmjerimo na značajno povećanje broja djece na autističnom spektru, koja uvijek imaju i neki jezično-govorni poremećaj, ne mogu dati sami logopedi. Uzrok je bez sumnje viševrstan, multikauzalan. Na nj odgovore trebamo tražiti kod sociologa, psihologa, neurologa, genetičara, lingvista, psihijatara, nutricionista… Očito vrlo složen problem na koji sve struke pokušavaju dati dio odgovora, ali nam još uvijek izmiče njegova cjelovitost. Moguće da ga nećemo nikad ni naći.”

Kad se roditelji trebaju zabrinuti? Što bi dijete trebalo znati “reći” do drugog rođendana? Kad je uopće vrijeme za javljanje logopedu?

“Jednogodišnjak je proveo bezbroj lijepih trenutaka sa svojom mamom. Mama je svoga bebača tisuću puta okupala, poljubila, pomazila, gingala… i on je iz svega toga naučio da je mama i njezino lice izvor brojnih poruka. Uredno razvijen jednogodišnjak posjeduje sposobnost komunikacije s namjerom, koja ide za tim da svojim ponašanjem (pogledom, smiješkom, gestom, riječju) utječe na ponašanje svoje okoline. To je kamen temeljac za svekoliki jezično-govorni i socio-kognitivni razvoj.

Kad se tome pridruži uredan sluh i dobar vid, otvoren je put prema govoru i jeziku, koji započinje obilnim brbljanjem u zadnjoj četvrtini prve godine, nastavlja rasti pojavom prvih riječi oko prvog rođendana, sve boljim razumijevanjem tijekom druge godine, leksičkim brzacem prije drugog rođendana i dvočlanom rečenicom. Sve to prati uredna progresija igre (od razbacivanja i prosipanja kocaka do simboličke (‘kao da’ ) igre i združivanja djetetove pažnje na nekom zajedničkom objektu (igre). To je okvir, obrazac urednog razvoja kroz koji prolazi većina djece.

Kad sve to izostane, kad dio toga izostane kod djeteta, kad izostane brbljanje, kad se ne odaziva na svoje ime, kada ti poticaji ne daju rezultata, kad ne znamo kako ćemo ga potaknuti jer je ono zabavljeno s nečim što ga ne potiče na rast (primjerice, ponavljajuće igre i silna prestrašenost ako se prekinu), kada njegova igra ne raste, kada počinje siromašenje fonda riječi, a dijete je vrlo blizu drugog rođendana, to je znak da je ušlo u jedan netipičan komunikacijski razvoj i da bi bilo neophodno potrebno javiti se na procjenu. U toj procjeni sasvim sigurno, uz djetetovog pedijatra, prvo mjesto ima logoped. On je taj koji bi trebao odgovoriti na mnoga važna pitanja koristeći rečene logopedske testove za ranu procjenu i nakon toga uključiti i ostale stručnjake kako bi se donijela cjelovita slika djetetove teškoće.

Imamo i skupinu tzv. kasnih govornika. Uredno se igraju, dobro razumiju ono što im se govori, ali vrlo sporo raste broj riječi, rečenica je siromašna. Oni će sasvim sigurno progovoriti. Nešto kasnije, ali hoće. Među kasnim govornicima trebalo bi svakako prepoznati onu podskupinu djeca koja imaju većih poteškoća s razumijevanjem. S njima je potrebno vrlo rano, već poslije drugog rođendana uključiti u ranu logopedsku terapiju, jer ishod njihovog jezično-govornog poremećaja završava u specifičnim teškoćama čitanja, pisanja i računanja.

Uz rečeno , trebalo bi dodati i sljedeće, kad je riječ o djeci predškolske dobi: ako imamo dijete starije od dvije godine koje muca duže od 6 mjeseci – potreban mu je pregled logopeda (najvjerojatnije i terapija); ako imamo petogodišnjaka koji vrlo nerazumljivo govori jer u svom govoru koristi premalo glasova – potrebna mu je pomoć logopeda; ako imamo predškolca koji ne uspijeva stopiti (sintetizirati) i/ili raščlaniti (analizirati) glasove jednostavnih riječi, koji ima ozbiljnih problema u zapamćivanju barem polovice slova, koji muku muči sa zapamćivanjem stihova – treba pomoć logopeda; dijete koje je promuklo duže od mjesec dana, uz pregled fonijatra – treba i pomoć logopeda. To su neke probirne – uporišne točke – koje bi trebao znati svaki roditelj, na poseban način odgajatelji, pedijatri i svi oni koji se bave predškolskom djecom.”

Jako je važno da se s djetetom koje ide logopedu, radi i kod kuće. Ima i onih roditelja koji smatraju da je dovoljno da dijete ide logopedu.

“Uvijek je, kao i u svakom sličnom poslu, to zajednički program koji ima svoje trajanje. Ima nekih roditelja koji misle da je logoped nekakav čarobnjak koji ima čarobni štapić, kojim će poremećaj razriješiti.

Ima i roditelja koji kažu ‘ja se ne znam s njim igrati, nisam se znalo/ la igrati ni kad sam bio dijete, meni je to komplicirano, teško’. Takvi roditelji tada po nekakvom skolariziranom obrascu žele s njim ‘učiti’, međutim dijete je nespremno za ‘učenje i za rad’. Takvi roditelji ne razumiju kako dijete funkcionira i ne uspijevaju polučiti ono što planiraju, jer zanemaruju igru kao temeljni način kako dijete izražava svoje potrebe.

Za mnoge roditelje igra je nešto djetinje, gotovo neozbiljno i ne vjeruju da je s njom moguće postići poboljšanje. Tome doprinosi i vrijednosti u vremenu u kome živimo, pa i ono što baštinimo iz patrijarhalnih odgojnih obrazaca. U vremenu kada je užitak koji proizlazi iz igre zamijenjen količinom novaca koje se dobije iz dobro odrađene igre, i naša svakodnevna igra (i druženje) izgubili su svoju vrijednost. A potraga za novcem neumitno povećava brzinu našeg traganja, i mi postajemo sve brži, sve manje sretni, sa sve više briga… I dobro je da postoji logoped (‘jer ja/mi ionako nemamo vremena’). Karikirano, to je obrazac kako nažalost funkcionira ne mali broj roditelja djece s jezično-govornim poremećajima. Njima je potreban i savjet u osvještavanju odgovarajuće uloge koju imaju kad je riječ o djetetu s teškoćama u razvoju. Tu je veliko područje, kojim se bavi premalo stručnjaka – kako poticaje za dijete s jezično-govornim poremećajima osnaživati kroz igru i svakodnevnicu.

Postoje, hvala Bogu, i oni drugi roditelji koji hoće i, koji na poticaj logopeda, odlično odrade svoj dio posla u terapiji djece s jezično-govornim poremećajima. Takvim roditeljima smo uvijek zahvalni jer od njih učimo.”

Koje su najčešće poteškoće koje mogu utjecati na školovanje takvog djeteta?

“Najčešći poremećaji u školskoj dobi jesu: mucanje, specifični poremećaj čitanja, pisanja i računanja, artikulacijski poremećaji, disfonije i dječja govorna apraksija.

Među učenicima koji imaju specifične teškoće s čitanjem, pisanjem i računanjem najviše je one djece koja su u predškolskoj dobi kasno progovorila i/ili su imala razvojni jezični poremećaj (siromašniji fond riječi, siromašniju rečenicu s jednostavnijim gramatičkim oblicima, kada su prisutne veće ili manje teškoće s razumijevanjem); još izravnija je veza takvih teškoća je teškoćama predvještine čitanja, pisanja i računanja u godini pred polazak u školu kada je to vrlo značajan dio ukupne školske spremnosti.

Najveći broj mucanja javlja se u predškolskom vremenu (između 2-5 godine). Polaskom u školu mucanje se može pojačati zbog prijelaza u novi sustav, zatim obično slijedi relativno mirno razdoblje do djetetovog ulaska u pubertet i adolescenciju, kada se ponovno javlja, ovaj put kod znatno manjeg broja onih koji su mucali u predškolskoj dobi – oko 1%.

Artikulacijske teškoće u ranoj školskoj dobi polako izlaze iz ‘zlatnog’ terapijskog razdoblja i potrebno je ubrzati njihovo otklanjanje. Teškoće dječje govorne apraksije relativno su nova tema još uvijek s brojnim upitima i nejasnoćama u procjeni i diferencijalnoj dijagnostici i najjasniji znakovi su nemogućnosti da se nauče (iz)govorni obrasci (motorički segment govora), pa terapija jako dugo traje i najčešće bez vidljivih poboljšanja.

Kao što vidimo, predškolsko doba je zlatno doba u kojem možemo jako puno učiniti u smanjenju pojedinih poremećaja, ovdje osobito mislim na jezične teškoće koji dugo traju i imaju negativne posljedice na obrazovanje osobe.

O tom problemu na projektnoj razini u nas je realiziran je od 2013. – 2015. Projekt u Laboratoriju za psiholingvistička istraživanja Odsjeka za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Preduvjeti školskog uspjeha: rano prepoznavanje jezičnih teškoća.”

Iako je struka napredovala zadnjih godina, liste čekanja su duge, čeka se i godinu dana. Danas, u odnosu na 20 godina ranije, sudeći po nekim podacima, najviše je napredovao privatni sektor.

“Početkom osamdesetih nas je u Podružnici bilo tridesetak logopeda. Danas nas je nešto manje od stotinu. Potrebe su velike i one se zadovoljavaju sporo. Ipak, zahvaljujući Gradu, i EU projektu ‘Vrtić po mjeri obitelji 2018.-2020.’ koji je omogućio zapošljavanje po još jednog logopeda u četiri predškolske ustanove Splita i Solina, riješeno je najvećim dijelom pitanje normativa, koji najdirektnije utječu na uvjete u kojima rade logopedi u predškolskim ustanovama.

Nezavisno od rečenog projekta posljednjih mjeseci i u KB Firule-Križine zaposlio se po jedan logoped na Odjelima neurologije i pedijatrije.

S druge strane ostaju velike potrebe u području brige za afazične bolesnike s kojima radi jedan logoped za potrebe cijele županije! Nešto više od pola osnovnih škola u županiji nema logopeda u stručnom timu. Nadalje, Poliklinika za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju ne uspijeva držati korak s potrebama osoba s komunikacijskim i jezično-govornim teškoćama, osobito kada je riječ o terminima za terapiju. Nije više neobično da roditelj dobije termin na kojemu je napisan nadnevak sljedeće kalendarske godine!

Ima roditelja koji mogu platiti logopedsku procjenu i terapiju u privatnoj praksi, ali ima i onih koji to jednostavno ne mogu, ili mogu vrlo kratko. Nažalost, nerijetko jezično-govorni poremećaji (razvojni jezični poremećaj, mucanje, fonološko-artikulacijski poremećaj, poremećaj iz spektra autizma i sl.) otklanjanju se u višegodišnjoj terapiji. Ovdje se otvara pitanje socijalne osjetljivosti države i lokalne zajednice i potreba definiranja problema i napora da se rješava radeći na prevenciji. To konkretno znači, otvoriti dovoljan broj rano intervencijskih timova koji će, ne samo raditi na otklanjanju određene teškoće, već i omogućiti realiziranje programa za rad s roditeljima.

Postoji naime vrlo ozbiljan problem, a sastoji se u tome da je s djetetom potrebno vježbati svaki dan, kad je riječ o nabrojenim složenijim poremećajima, i po nekoliko sati dnevno, a neki roditelji umire svoju savjest ako je dijete dobilo tjedno ‘pola sata kod logopeda’.

Roditeljima treba osvijestiti da prepoznaju ‘prigode svakodnevnice’ u kojima ima jako puno korisnih poticaja koji razvoju jezika i govora pomažu da ide naprijed. Na takav način bi se povećao broj sretnije djece i roditelja jer bi se s istim novcem moglo više učiniti.”

Početkom prosinca 2019. upriličili ste promociju Logopedskog vodiča splitsko-dalmatinske županije čiji ste urednik. Što nam možete reći o Logopedskom vodiču?

“Logopedski vodič Splitsko-dalmatinske županije prvi je vodič takve vrste u Republici Hrvatskoj. Nešto slično, ali samo za predškolsku dob napravila je skupina zagrebačkih logopeda, pred deset godina. Naš Logopedski vodič ima za cilj omogućiti da osoba koja treba logopedsku pomoć u njemu pronađe sve potrebne informacije kako bi se javila logopedu na vrijeme. U Logopedskom vodiču su, na 100 stranica, jednostavnim jezikom opisani svi najznačajniji jezično-govorni i komunikacijski poremećaji; u njemu se nalazi logopedski adresar, pojmovnik, popis korisne literature i opis temeljnih prava osoba s jezično-govornim i komunikacijskim poremećajima, te crtica o izdavaču Hrvatskom logopedskom društvu i Podružnici Splitsko-dalmatinske županije.

Logopedski vodič je napisala skupina od 24 logopeda-praktičara naše Županije, na što smo posebno ponosni. Vodič je tiskan dijelom sredstavima Hrvatskog logopedskog društva i SD Županije iz Programa namijenjenih zadovoljavanju javnih potreba iz područja kulture i sporta u 2018. To je bila godina kada je naša podružnica obilježavala 25 godina djelovanja. Vodič je grafički pripreman i tiskan u 300 primjeraka u DES-u, te im se ovom prilikom još jednom zahvaljujem na odlično odrađenom poslu.

Vrlo uspješna promocija, koja se zbila u GK Marko Marulić u Splitu, na blagdan svetog Nikole 2019., dio je napora članova naše Podružnice da Gradu i županiji, osim svoje zauzete svakodnevnice, poklonimo i Logopedski vodič.

S njime bi se mnogi trebali osjećati bolje, na osobit način roditelji i neposredni korisnici logopedskih usluga, te stručnjaci s kojima svakodnevno surađujemo: edukacijski rehabilitatori, psiholozi, pedagozi, odgojitelji, pedijatri, fonijatri, ORL-liječnici, neruolozi, liječnici obiteljske medicine, socijalni radnici…

Tiskani primjerci su dobrim dijelom podijeljeni na promociji, i ostatak se ovih dana besplatno dijeli na adrese ustanova koje ga nisu dobile na dan promocije.

Za one koji ga neće moći listati, imati u rukama, postoji virtualna inačica na na web stranici Hrvatskog logopedskog društva: http//: hld.hr/logopedski vodic/podruznica_splitskodalmatinskezupanije.

Komentiraj