Mañana ili pomalo – sasvim svejedno

Ultraši otkrili najpoznatiji splitski kafić: Miran suživot i zajedničke teme

Priče se ovih dana u našem gradu same pišu, prošetali smo u petak poslijepodne gradom, a na Matejušci smo naišli na dobro nam poznate likove sa zidića iz svojeg prigradskog kvarta, dok su pored njih ležali nešto mlađi momci koji su došli na ULTRA festival.

Zastali smo pored njih, plativši ulaznicu za najpoznatiji splitski kafić – univerzalni „zidić“ – tako da smo u obližnjem dućanu kupili pet piva, pa su nas Brane, Špiro, Vele i Doma primili u društvo. Pitali smo ih kako to da su se spustili do grada, jer znamo da radni vijek inače provode u svojoj ulici, a odgovor je bio originalan: Brale, morali smo malo na špicu, razumiš..?

Kako vam se sviđa ovaj šušur, pitamo…

A vidi lipote, kaže nam Doma; …ovo je ludilo živo, je da je kunu skuplja piva, ali isplati se, ovoliko lipih ženskih nisan vidija u zadnjih godinu dana…

GALERIJA: Šljokice, gola koža i zastave: Ulaz na Ultru izgleda kao karneval

E, a vi novinari stalno lažete po medijima da su Splićanke najlipše, ka šta i sve drugo lažete, ubacuje se Špiro… Pokušali smo se obraniti, ali već nam u oko upadaju tri momka naslonjena na isti zidić par metara dalje, na prvi pogled je jasno da su stranci, ne piju pivo, boca votke je između njih, a pogled im je još mutniji nego u naših domaćih momaka koji su, po slobodnoj procjeni, negdje na petoj ili šestoj turi.

Pitamo ih odakle su, momci su iz San Sebastiana, pokušavam ih zainteresirati za nogometne teme, spominjem Real Sociedad, ali ne doživljavaju me, dobacuju na španjolskom nešto djevojkama u prolazu, koje se nasmiješe, ali prođu bez da ih i pogledaju.

Sve su iste, dobacuje Doma sa zidića, a mi saznajemo da se momci iz Baskije zovu Pablo, Luca i Artiz, kažu da su sinoć došli, apartman im je tu blizu, pa su krenuli preuzeti ulaznice, ali su zbog gužve odlučili pričekati malo u hladu i popiti nešto usput.

Ilustracija: Splitski dnevnik

Kažem im da će gužva vjerojatno biti i veća nešto kasnije, a Luca odgovara na lošem engleskom who cares, hombre? Doma opet komentira – Dobri su momci, slabo piju, ali imaju oko za ženske moran ti reć, uberu ih prije nas, valjda je do godina…

Pablo kaže da im se sviđa tu, ali da su cure dosta nepristupačne, nada se da će kasnije navečer biti drugačije, Luca mu se smije i pokazuje na djevojku koja se približava zoni koju je veselo društvo okupiralo.

Vidi je, bez ređipeta, glasno govori Špiro, a Doma odgovara pa šta će joj ređipet, vidiš da su samostojeće…

Pitam ih jesu li svjesni da to što govore nije u redu i da je to objektifikacija žena, Špiro me gleda kao da sam poludio i samo izusti ono dugo i upitno a???

Doma i na to ima spreman odgovor; a ne, mi smo ti podijeljeni, evo Vele gleda muške, ali neće da prizna, ubila bi ga žena da zna… Promotrimo Velu, koji sjetno gleda negdje u daljinu i nismo baš uvjereni da smo se razumjeli, ali ne pokušavamo dalje inzistirati na temi.

Dok smo s mladim Baskima raspravljali o razlici između fjake i sieste, i dok su nam pričali o tome kako su došli letom preko Frankfurta, Špiro je donio još jednu turu, donijevši i novim prijateljima iz ponosne zemlje podno Pirineja (Euskal Herria, jako im se svidjelo što znamo za taj pojam) tri limenke piva, zahvaljuju se pristojno i počinje fenomenalan razgovor koji je nemoguće prepričati.

Svatko priča svoju verziju engleskog jezika, Vele pokušava s nekom vrstom talijanskog, ali dojma smo da se međusobno puno bolje razumiju nego što mi uspijevamo pohvatati nakon samo pola piva.

Zaključili smo da su dvije mogućnosti – pridružiti im se, ili ih prepustiti njihovim razgovorima, a jesmo li ispravno odlučili, vjerojatno nikad nećemo saznati.

Saznali smo u svakom slučaju da doista nema kafića do zidića, a isto tako i da su neke ljudske želje i vrijednosti doista univerzalne. Ponekad se samo treba opustiti i uživati u danu koji je pred vama, rekli su nam to svi junaci ove priče na ovaj ili onaj način.

Komentiraj